Pregled posta

TUŽNA PUTOSITNICA III

U četvrtak posjećujem rodno selo, grob mojih roditelja, i moju sestru, rijetke prijatelje. Jadikovke bez stanke. Njen muž je umirovljenik. Mirovina mala, ne dolazi redovno, sve je skupo. Ovdje su svi nezadovoljni, ljute se na vladu, na predsjednika države. Tu sam čuo kako se pjeva u Zagorju: „Majko Božja Bistrička, mole te Hrvati. Ti nam uzmi Franceka, a Jožu nam vrati“. U bosanskoj se Posavini pjeva: „Posavino moja razrušita, izdala te usta izvrnita“. Nisam se mogao smijati. Tužna je to stvarnost, iako me zadivljuje duhovitost nesretnog hrvatskog naroda.



Zato sjednem na klupčicu ispred kuće, kako se to kod mene kaže na „struki“, u hladovinu velike stare lipe i gledam u put, kojim u mislima defiliraju dani djetinjstva i mladosti.



Što zbog buke kamiona i traktora i prašine koju dižu, što zbog želje za mirom u kojem bih mogao nesmatano razmišljati o upravo prošloj “paradi” drumom ispred mene, misli me odvedu u šumu, u slavnu slavonsku šumu.

Nitko je nije tako divno opisao kao Josip Kozarac:” Tko je jedanput bio u toj našoj drevnoj šumi s onim divnim stabarjem, spravnim, čistim i visokim, kao da je saliveno, taj je ne može nikada zaboraviti. Tu se dižu velebni hrastovi sa sivkastom korom, izrovanom ravnim brazdama, koje teku duž cijelog 20 metara visokog debla sa snažnom širokom krošnjom, kojano ga je okrunila, kao stasitog junaka kučma (krznena kapa – po mađarskom). Ponosito se oni redaju jedan do drugoga, kao negda kršni vojnici krajiški, a iz cijele im prikaze čitaš, da su orijaši snagom, da prkose buri i munji, da su najjači i najplemenitiji u svom carstvu i plemenu. A kad vjetrić gore zalahori, a tvrdo, glatko lišće sad zašapće, sad zašušti i zašumi, čini ti se, da obijesne vile Slavonkinje sad popijevaju hitro neobuzdano kolo, sad tužnim glasom spominju tuge i jade prošlih davnih vremena, - a sad ti se opet čini, da čuješ nad sobom veličanstveni žubor crkvene glazbe, ili tužnu, srcedirajuću pjesmu nadgrobnicu... Gdje je tlo malo vlažnije, tu se podigo viti, svijetli jasen s bijelom, sitno izvezenom korom ponešto vijugavog stabla, komu je na vršiki sjela prozirna krošnja, poput vela na licu krasotice. Kako koketno stoje, te znatiželjno i nemirno uvis poziru, rekao bi, da su izabrane ljepotice onih oholih ukočenih vojnika... Mjestimice podigao se i crni brijest, spravan kao prst, sa sitnim obješenim hvojama (hvoja – grana) i ljušturastom korom uvijek nekako mrk i zlovoljan, pravi pesimista i podmuklica... Ta tri debla otimlju se za prvenstvo, što se tiče ogromnosti i veličine; ovdje nadjačava hrast, tamo jasen i brijest - oni su što lav i tigar u carstvu zvjeradi... A pod njima i među njima utisnuli se grabovi i klenovi, granati, kvrgati i nakazni, - misliš, da vidiš zgrbljenog slugu, kako povezuje i omotava gospodaru svomu noge da ne ozebu; to su šumske parije, robovi, koji su samo zato tu, da hrane i poboljšavaju tlo visokom hrastu, koji ohol nema kada da se i za to pobrine...
Kad god sam pošao tom šumom, svaki put sam nešto nova vidio, nešto nova naučio; nije ona crna, gluha, mrtva, kako no se izdaleka na obzorju crta i prikazuje, nego u njoj diše život i svijet izvoran, naravan, gdje kao nigdje priroda uprav na očigled stvara i ništi, nagađa i popravlja. Za onoga, koji prolazi njom bez srca i čuvstva, bez smisla za divnu mudrost prirode, ostat će ona dakako mrtvom šumom, bolje rekući prostorom, drvljem obraslim; ali tko razumije sve one tajne glasove, koji oživljuju šumski prostor, gdje se nježna pjesma miješa sa izumirućim vapajem, gdje tisuća raznih glasova i odjeka, sad sitnih i tankih, sad krupnih i dubokih, sad milih i ugodnih kao ikoja glazba, sad bolnih kao uzdah jadne matere, - taj će se smatrati nekako bližim sebi i svojima čuvstvima u tom polutamnom, velebnom prostoru.
Tako po danu, a po noći je taj prostor kudikamo veličanstveniji, tajnovitiji i strahovitiji; svi oni glasovi ponavljaju se sada deseterostrukom snagom, te ti potresaju najtanjima živcima, a u tebi se i nehotice kreće i rađa vjera u neko tajno, svemožno, prejako biće, pred kojim si ti neznatan patuljak, nemoćna ništica... Ništa nije kadro u čovjeku probuditi ono čuvstvo, da je ništetan stvor poput mrava i crva, kao jedna samotna noć u šumi...
Slavonac ljubi tu svoju hrastovu šumu nada sve; on je u njoj kao u svojoj kući, njemu nema veće slasti nego s marhom bezbrižno basati ispod sjenovitog hrašća; on pozna svako drvo, svaku pticu, svaki glas; on se s tom šumom razgovara, kao sa svojom materom. Ona je njemu odvajkada bila nepresušivim blagom; stanove (salaše) si on podigo ukraj šume, posagradio staje i štagljeve, posadio voćnjake i šljivike, pa je više na stanu nego na selu. On je postao kukavac i siromah, otkako mu zabraniše i zatvoriše šumu: jer ona mu svojom pašom odgajala volove, svojim žirom hranila krmke, svojim lijesom dizala kuće i ograde, svojom šiškom kitila djevojke zlatom i svilom, ona kao ogroman štit čuvala mu usjeve od bure i sjevera... Vuk, lisica i kuna davale mu skupo krzno, zec i srna sladak zalogaj i ugodnu zabavu... Pa tko ju ne bi volio, tko ne bi čeznuo za njom!"



A onda se polako, s noge na nogu, uputim prema Savi. Pred očima mi je film mog djetinjstva, moje mladosti. Kada sam bio šest godina topio sam se. Ali za kosu su me izvukli. Tada sam naučio plivati i svaki slobodni trenutak od kasnog proljeća do jeseni provodio na Savi. Plivali smo “priko u Bosnu” i brali kupine, od njihovih grana oko vrata pleli vijence i donosili na drugu, našu obalu, seljacima krali mladi kukuruz, na jednom meandru se u Bosni igrali i sunčali u pijesku i gledali pokoje ljubavi starijih momaka. Uz Savu je počela i moja prva ljubav. Nasip je s jedne strane, one od sela, služio kao dobar zaklon od znatiželjnih pogleda, a s druge, one od Save obrastao dobrom travom, kao meki veliki sag upravo prostrt za ljubav; pravu ili nespretnu, prvu početničku. Iz gustog šiblja, koje se prostiralo između nasipa i vode, gledali smo cure. Najprije su prale rublje, a ako u blizini nije bilo muškaraca kupale bi se. Nisu imale kupaće kostime, nisu uopće nosile gaće. Oko vrata bi svezale zapreg (pregaču) a bijele stražnjice su se doimale kao jato gusaka ili velike bijele bundeve na vodi. To je bila seoska erotika.



Sjedim na kamenu i kao nekad bacam kamenčiće, koji u mirnoj vodi čine velike krugove koji kao da me nose u dalja sjećanja. I kao da gledam Matošu preko ramena dok u pripovijetci “Samotna noć – 1900” piše:” Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade nicati draguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga. Gakanje, graktanje, hukanje - i pregršt ždralova, vrana, divljih pataka - šta li, mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć.
I nad večernjim vodama zabruje otajstveni zvuci Pozdravljenja, čemerni i blagdanski, talasajući se bolnom dušom kao ulje nad krvavom i dubokom ranom, a mjesec se diže kao zlatna, skrletna i blijeda monstrancija na nevidljivim svetiteljskim rukama. Bradati i nijemi lađar povuče veslo, mičući pobožnim usnama, a barka se kretaše sama, kao da je vuku ova svečana i turobna večernja zvona, i plovi prema onoj na obali nagrešpanoj mrlji, prema nepoznatoj pobožnoj varoši koja se tavnim krovovima i tornjevima nakostriješila kao kreste pijetlova. I kada stigoh do ona dva tornja ogromne katedrale što stoje kao dva noćobdije u kamenitim čipkama pored ogromnog, bogatog kamenitog lijesa, i kročih na pusti bajir (riječna obala), ne bijaše mom vozaru ni traga. U barci ostade samo veslo i grdna kosa za koju se mjesto trave zalijepilo nešto kao ljudskih vlasi..."



U subotu se vraćamo u Njemačku. Nailazimo u franjevački samostan u Cerniku posjetiti prijatelja, gvardijana patra Franju. U hladu starih oraha, ispred „Perivoja Sv. Franje“ pijemo kavu i razglabamo aktualnu temu. Zašto se episkopat teško odriče koketiranja s političarima i strankom na vlasti? Kritiziramo vjeronauk u školi, manjak osjećaja na trenutak vremena kod većine svećenika i biskupa. Oko 18 sati napuštamo Cernik, rodno mjesto kolege Petrovića. Svaki put ga se u Cerniku sjetim i za njega izmolim Očenaš. Jedan za njega, jedan za sretan put.

Skoro potpuno praznom auto cestom vozim prema Zagrebu. Prolazeći pokraj Novske sjetim se Blažene i Ive i njihovog Roždanika. Pomalo umoran od doživljaja i polako padajućeg sunca vrtim po radiju. Nigdje prave glazbe. Najjače se čuju postaje srpskog radija iz Bosne. Čestitaju si ljudi nevažne događaje i to po nekoliko puta. Vesele se na svoj način. Ni riječi o događajima u Srbiji. Oni izgleda nemaju problema. U tim se mislima približismo i Macelju. Sjetim se Štefa, njegovog kuma u Jesenju, njegove kleti i dobroga vina. Sjetim se mužikaša i Ciganice. Sjetih se i Maceljske šume. Očenaš i pokoj vječni za žrtve. Par automobila i autobusa na graničnom prijelazu. Policajac nevoljko maše rukom da prolazimo. Isto to čini i slovenski policajac kojemu svjesno pružam isteklu „zelenu kartu“. Mladi, debeli carinik ne gleda ni putovnice. Hvala Bogu. Prilično lošom uskom cestom uz ograničenje brzine na 60 km., gmizim prema Mariboru. Drago mi je da sam cestarinu mogao platiti tolarima koji još nisu izgubili vrijednost. U međuprostoru između Slovenije i Austrije kupujem cigarete. Tu je dosta automobila u koloni. Većinom čeških i slovačkih. Austrijski policajac pogleda putovnice, odštambilja ih i ćao. Nije niti pitao što imamo za prijaviti. Odahnem, i brzo napustim granični prijelaz. Dobro sam prošao, a imao sam 18 litara rakije, pet šteka cigareta i podosta suhog mesa. Na prvom parkiralištu poslije granice stajem zbog psa, ali i zbog sebe, jer me pomalo hvatao umor koji me je nakon Slazburga primorao na malo dužu stanku i polsatno spavanje. Kroz München prolazim brzo, malo je prometa. Pred Ulmom opet moram stati. Oči se sklapaju. Opet kratko spavanje.



Možda je to bilo nešto što mi je najviše ostalo u sjećanju. Nikada do sada nisam morao prekidati vožnju i spavat. Ovoga puta po dva puta tamo i nazad. Nisu li ipak u pitanju godine ili svi ovi još svježi događaji?

U srpnju 1999. godine

Kraj




Post je objavljen 13.02.2007. u 00:01 sati.