Marketing
TUŽNA PUTOSITNICA II
Budući mi šogor, radnik „Hrvatskih šuma“ radi na Papuku, odlučih u srijedu, 14. srpnja iz Našica poći s njim na Zvečevo.
Ustajem u pola šest. Zajedno smo popili kavu. Pred njegovom kućom čekamo mali radnički autobus, koji će nas odvesti na Papuk. U autobusu vozač Ivan i Ivša. Nešto kasnije nam se pridružuje i Tuna. Moj šogor i njih dvojica tamo uređuju „Djedovicu“. Vozimo se drndavom cestom preko Donje Motičine, Feričanaca, Slatine, Orahovice, Mikleuša, Čajluka, Četekovca, Balinaca, Čeraglija, Bokana i Macuta do Voćina. Pada kiša. Pred ulazom u Četekovce nailazimo na sedam križeva kraj desnog ruba ceste. Tu su srpski vojnici ubili sedmoricu radnika Hrvata, koji su se vraćali s posla. Jedna ih je srpska kontrola pustila, da bi ih druga poubijala. Kiša i dalje pada, kao da želi saprati sramotu minulih događaja. Prolazimo nijemi kraj groblja. Sjećam se priče staroga župnika i gospodina Grubišića o nemilim događajima četekovačkim. “Pokoj vječni daruj im Gospodine!“ Čeraglije, koje su prije rata bile nastanjene Srbima, su srušene, kao i većina kuća u Macutu. Mimo nas ruševine i breze. Nakon sat i nešto vožnje i neumorne kiše stižemo u Voćin. Stara poznata voćinska crkva je u potpunosti srušena, u što smo se uvjerili prije nekoliko godina za vrijeme studijskog putovanja. Ostaci će se sačuvati kao spomenik – opomena. U malom neizglednom kafeu pijemo mlaku kavu. Jedan čovjek srednjih godina s dubokim crtama na licu nemilo udara u automat, u koji je ubacio nekoliko Kuna. Što on više udara, time je automat škrtiji. „Pa to je čudo. Još nikad mi nije dao niti Lipe“ razočarano će nesretni igrač s cigaretom u ustima i bocom piva u ruci. „Vidiš onu veliku kuću preko rijeke Voćinke? To je kuća jednoga Srbina, trgovca. Njih se malo vratilo. Dosta je njihovih kuća prazno. Naselili su se Hrvati iz Janjeva. Imaju velikih problema s domaćim življem. Znaš, oni imaju puno djece. Imat će mo mi s njima problema, kao Srbi s Albancima na Kosovu“ ozbiljnim tonom mi „objašnjava“ Ivša „Ma tko zna tko su oni? Da ih samo čuješ kako govore. Ja vjerujem, da su oni neka vrsta Šiptara“, nastavlja on dok sjedamo u autobus.
Nakon nekoliko kilometara pustom oronulom cestom, koja mi ne dopušta da se prepustim mislima (možda je i bolje ne razmišljati o onome što se prije nekoliko godina ovdje dogodilo), pred nama se u veličanstvenom ornatu pojavi ponosni Papuk.
U velikim granama visoke crnogorične šume bliješte kapi tek prestale kiše, dok se kroz tanku maglu probijaju slabi traci jutarnjeg sunca. Stara nas tabla upozorava: “Đedovica“. „Znaš to je na srpskom. Sad ćeš vidjeti drugu, novu, na hrvatskom“ upozorava me vozač Ivan. Nova tabla „Djedovica“ ne odaje odmah što se iza nje krije. Nakon nekoliko metara iza visokih stabala na velikoj čistini pred nama se pojavi veliko uređeno zdanje. Na brdašcu desno od njega oveća vikendica, koju moj šogor, Ivša i Tuna već nekoliko dana renoviraju. „Znaš. Tu u lov dolaze budžovani. Đuro Dečak i njegovi, pa mora sve biti uredno, iako oni ne dolaze redovno“, opet će Ivša. Nekada su tu u lov dolazili neki drugi dečki i ostavili tragove. Pogled sa terase te još nedovršene vikendice je divan. Sjeo sam i nekoliko minuta gledao u krasnu staru šumu. Usput sam zapisivao dojmove i imena mjesta kroz koja smo prošli. Vozač Ivan mi ponudi dnevne novine. Pregledam naslove: „Seljaci blokirali prilaz Trnavačkom vinogorju“, „Todorić piše „knjige“ protiv Mateše i Škreba“, „Tuđman pozvao Matešu, Granića i konzorte na Brijune“, „Žetva 99: da nema starih zaliha, Hrvatska ne bi imala dosta kruha“. Dok seljaci štrajkaju za cijenu pšenice od jedne Kune po kilogramu, dok Todorić optužuje predsjednika vlade i guvernera Narodne banke, dok radnici mjesecima ne dobivaju plaću, moj šogor, Ivša i Tuna uređuju vikendicu dečkima za lov, a Tuđman poziva neka članove vlade na Brijune. Bože, u kakvom mi to svijetu živimo?
Šogor, Ivan vozač, Ivša i Tuna napraviše kratku puzu, kažu za odmor, iako se po mojoj ocjeni nisu imali od čega umoriti. Ivan vozač mi predlaže da se odvezemo do kompleksa Zvečevo. Tuna se sjeti neke seoske birtije u kojoj rade Ružna i Tužna. Tako su oni nazvali dvije konobarice.
Bivši hotelski komleks Zvečevo zjapi napola razrušen i pust. Vojska je zatvorila glavni ulaz, tako da se u kompleks ne može ući. Vidi se da je to svojevremeno bilo otmjeno, ukusno uređeno mjesto. Uglavnom su tu dolazili sportaši na pripreme. Uz hotelske zgrade bez prozora i s uobičajenim velikim grafitima na dosta čistim zidovima, leži poveće umjetno jezero. Izvan hotelskog naselja par kuća i omanja, popravljena crkvica. Pred jednom stoji dječak. Očito ne viđa često strance, upitljivo gleda u naš bus. Odustajemo od posjeta Tužnoj i Ružnoj i idemo prema Kamenskom, vidjeti „staru slavu“, poznati spomenik žrtvama antifašističke revolucije. Cesta je više negoli grozna. Dobro se držim, da ne padnem u šoferšajbu, iako se Ivan trudi izbjeći sve veće rupe. U susret nam dolaze rijetki automobili. Pred nama se prostire istočni Psunj, raslinjem daleko siromašniji od Papuka. Skrećemo sa glavne ceste prema memorijalu, koji se jedva vidi. Obrastao je u trnje i korov. Prošla stara slava. Znaju li današnji moćnici “dečaci” da takva slava jako brzo prođe?
U taj dio Slavonije, koji je prije rata bio napučen većinom srpskim življem, još se nije vratio život. Na rijetkim naseljenim kućama nevoljko se vijori hrvatska zastava. Čudna zaštita stanovnika. Majstorski razrušene kuće lijevo i desno uz cestu jedva se i vide iza visokog korova i raslinja. Nijemi svjedoci jednog tužnog vremena.
Vraćamo se u Djedovicu. Sunce nemilo peče. Na visokim jelama u sjeni još se cakle kapi kiše. Dečki su za danas završili posao. Vraćamo se u Našice. U neudobnom, vrućem busu vlada tišina. Tuna kunja. Kroz glavu mi prolaze doživljaji današnjeg dana. Film se sada vrti nazad. Voćin, pa Četekovci.......
Nastavak slijedi! 
Post je objavljen 09.02.2007. u 00:46 sati.