(N)OMEN
Kada sam dobra zovem se Mona. Ne Lisa niti Bona. Iako su i to dobra imena. Mona je ime koje su mi dali po rođenju uz notornu i neprovjerenu tvrdnju da se svi rađamo dobri. Ja sam bila dobra no smatrajmo to pukom slučajnošću i ne zapadajmo (opet) i sve dalje u crnih silogizama ralje.
Prije rođenja živjela sam u jednom malenom selu u Albaniji, ali odatle sam otjerana u rođenje pod optužbom da sam učila koze letjeti. (To je jedna sasvim druga priča i nema veze s imenima.)
Kada sam ljubičasta zovem se Chiara.
Znam da Chiara na talijanskom znači Bijela, ali bijelo nije boja. Zato je sasvim prikladno da se ja ljubičasta zovem Chiara jer je ljubičasta zadnja vidljiva boja spektra prije bijele svjetlosti koja, kao što znamo omogućuje boje. Mogli bismo reći da je to ime dinamično poput zimskog proljeća : nagovještava ono slijedeće i moguće. Svoje ljubičasto ime bijelog volim najviše od svih iako ako ćemo pravo ne volim imena uopće. Imena imaju sklonost hvatati se svojih opredmećenosti kao pijanac boce, svećenik raspela, a žena gaćica.
Zvati se, dakle, nečim što je tek u slutnji možda je najbolja od svih tih zala s imenima.
Kada se igram zovem se Juana. To ime dala sam samoj sebi. Juana glumi, prerušava se, mijenja se, a da se ne promijeni, sve je i ništa. Sve je jer (ni)je ništa. Mnogo se slikam kada sam Juana iako ne volim ogledala. Ogledala ne samo da su gnusna jer umnožavaju broj ljudi već i stoga što u njima ne vidim kretanje vlastitih očiju. Mnogo sam od ogledala naučila o skamenjivanju, ali malo o sebi s druge strane. Zato sam ih jednog dana jednostavno razbila.
Nisam bila nesretna tih sedam godina.
Bila sam samo sama.
Što uopće nije bilo loše :)
06.05.2010. | 21:49 |
15 K | P | # | ^
