Porgy & Bess
Postoji ta teta u banci. Uvijek se ozarim kad je vidim. Jedna od onih koja voli slušati o vašim klincima i čavrljati o svemu i sva. Često bude malo odsutna ili malo melankolična. Viđale smo se često u bivšem kvartu i uvijek bi proćaskale. Onda je sa preseljenjem nisam vidjela par godina. Pa sam je ponovo počela viđati u novokvartnoj banci, povremeno. Nekoliko puta na moj široki osmjeh samo je zbunjeno uzvratila širokim osmijehom. Onda sam se odvažila i upitala :` Ma jel se vi mene sjećate ?`
Ispalila je ko iz topa :
` Naravno, dušo. Kako je u školi, jel taj fakultet pri kraju ?`
Ostala sam malo...ali rekoh :
` Khm. Pa g-gotov je.`
` Aj baš mi je drago`, odgovorila je.
End of conversation.
Malo mi je bilo...ali ne puno. Napokon, pa nismo neke frendice bile, samo slučajno posestrimstvo lica u svemiru i susjedstvu.
Onda je opet dugo nisam vidjela.
Pa sam je danas vidjela.
Široki osmijeh.
Uzvratni osmijeh.
Pjevuši.
Napnem uši da čujem. Ima potpuno odsutan izraz lica. Odustala sam davno od čavrljanja. Ali što to pjeva ?
Ne mogu razabrati.
Odvažim se i pitam :
` Oprostite, što to pjevušite ?`
A ona će na to malo glasnije i vrlo muzikalno :
` Summer-tiiiimeeee and the living is easy`...
Ja nastavim :
` Fish are jumpin hiiiiiiiigh`
Široki osmijeh.
Široki osmijeh.
Kaže : ` Ja to tako pjevušim kad se osjećam kao rob`.
Rekoh :` Uljepšali ste mi dan.`
Široki osmijeh.
Sjetoh se scene iz filma ` Prekinuta mladost`. Kad Angelina i Winona sviraju u gitaru looney sestri u samici, u ludnici.
- Ne bi li netko trebao razgovarati s njom ? - pita Winona.
- Da razgovor pomaže ne bi ni bila ovdje. - odgovara Angelina.
Dotle smo došli, pomislih.
So be it.
23.04.2009. | 19:43 |
16 K | P | # | ^
Jednočinka
- Da, da, sjećam se- rekla sam joj samo da joj ugodim, nadajući se da neće ići u detalje. Jesam, sjećala sam se, ali sam taj video- isječak davno pretvorila u crtež kredom sa mnogo didaskalija i proturječnih komentara na marginama. Tako mi je bilo kratkoročno lakše. Ti crteži ionako imaju tendenciju da se otmu kontroli i vode neki svoj život. Kao i mi. Nema se vremena probavljati baš sve u tehnikoloru i u tri dimenzije sa četvrtom u slutnji.
- Ne slušaš me - rekla je.
- Slušam, hanibani- odgovorila sam izronivši naglo i vraćajući vrpcu na rewind.
- Što sam rekla ? - gledala me sumnjičavo.
- Da si prizvala kišu i da zbog tebe nestaje struje kad uđeš u prostoriju.
Vrtjela je kažiprstom dok joj se kut usana odao smiješku.
- Improvizacija je majka umjetnosti, nemaš pojma, ali uvijek se izvučeš. Imaš takvo lice.
Sad je već zvučala pomalo umorno i pomalo ogorčeno.
Ja sam zato uvijek zvučala svježe.
Vježbam to pred ogledalom, priznajem.
- Ti si ionako egoman, više se zanimaš za sebe nego za mene - rekla sam.
( Ambrose Bierce : Devil`s dictionary).
( Jesam li ja đavao ? Voljela bi biti.)
Smije se.
Pa se sve jače smije.
Kad se prejako smije bojim se da ne ode preko ruba.
I ja se bojim da ne odem preko ruba.
Zato sve uravnotežujem sa mnogo šutnje.
Počinje padati kiša. U prostoriji nestaje struje.
Svijet odobrava.
Čuje se pljesak iako je publike malo i ima samo dvije ruke.
14.04.2009. | 22:24 |
21 K | P | # | ^
