FUTURE NOSTALGIJA ( sinestezija)
Probudila se popodne s maglovitim sjećanjem da se dogodilo i to : dodirnula se u snu. Nije to bio san, o ne !
Dodirnula se kao inerupcija, kao komadić starog filma ispod nasnimljenog novog na VHS kaseti, umetnuti odlomak neraspoznatljivog sadržaja koji zabljesne sa pola sekunde boje i zvuka prije nego kaseta prijeđe u bijeli šum.
Kao život presnimljen preko života.
U onom hipnagognom stanju u kojem se još nije mogla sjetiti u kom je krevetu zaspala, na koju joj je stranu okrenuta glava i jesu li to uopće krevet i glava uhvatila se kako joj se misli spontano i bez njenog svjesnog upliva bave pitanjem : kamo idu stvari iz recycle bina ?
Ako ništa nikada ne nestaje, kamo idu stvari iz recycle bina...i koliko bi tih stvari danas smatrala itekako zanimljivima.
A ona se dodirnula.
Ja i ja, dvije jedne istovremene.
Ono o čem je pisala da se plaši.
Ali ne da nije bilo strašno i da se svijet nije zbog toga anihilirao, urušio sam u sebe, ostavljajući je na rubu granice ne samo spoznatog već i spoznatljivog, nego...bilo je to jednostavno jednostavno.
Kao roditi se.
Kada su se razišli svi slojevi magle iz koje svijest ponovo obavija tijelo nastojeći sjesti u poznati položaj pilota koji preuzima žiroskop i okreće ga u korist gravitacije naglo izoštrenim vidom ugledala je dječaka kako čuči pored jastuka i sav ozaren govori ispuštajući na jastuk malo bijelo mače sa žutim i crnim mrljama : ` vidi koga sam našao na ulici`.
Mace ju je gledalo okom u oko nakrivivši glavu.
Nešto u tom oku se smijalo.
Nije točno znala čijem.
Nije točno znala ni kakve to veze ima sa doživljajem koji se malo prije dogodio.
No te dvije stvari nerazdvojivo su se spojile u jednu tvoreći neki grozd kompaktnog iskustva.
Ustala je iz kreveta nepovratno izmjenjena, ne znajući čime i ne znajući kako, ali bila je to jedna od onih tihih, nenajavljenih, ali moćnih stvari koje su imale okus sjećanja, a ne otkrića.....
04.02.2008. | 22:14 |
27 K | P | # | ^
