odbabljivanje

jučer nisam mogla pratiti što ona govori. stalno sam gledala u njenu kosu, ne zato što je bila dobra i lijepa. gledala sam je jer sam zamišljala što bih ja poduzela na njenom mjestu: ta kosa bila je sve samo ne dobra. bila bih najsretnija da je nisam primijetila, ali kako?
ubijala me ta previše crna boja. čađava, garava, pomislila sam, ljudi, pa tako crnu kosu nitko na ovoj planeti nema. čak i azijati, oni čije su kose crne i sjajne, ipak imaju neki dodatni pigment koji nije tako crn.
ali ovo? pobjeglo joj je, sama se farbala, frizerka je imala poklonjenu dvojku iz kemije?
ne ljudi, nemojte se bojati u čistu crnu. nemojte i točka. ivo robić je jedini kojem smo to tolerirali, dalje od njega to se više ne radi. izaberite boju koja izgleda prirodno, kao da se niste farbali. ne mora to biti vaša boja s kojom ste rođeni: priroda može pogriješiti. budite blond, svjetlo crveni, tamno crveni, smeđi, uskladite to s tenom, očima, bilo čim, ali nikada nemojte biti sto posto crni. nikada.
i što me još zasmetalo kod nje? dok smo pričale u kafiću, a ja jedva pratila što govori, okrenula se nekoliko puta da pomazi nekog psa. na stražnjoj strani glave vidjelo joj se tjeme jer se izgleda uopće nije bavila tim dijelom. kao da ne postoji. napravilo joj se spljošteno gnijezdo, ako znate o čem govorim. onako, kao da danima nije češljem prošla kroz kosu. znam da se taj dio ne vidi u ogledalu, ali pogledaj se nekako iza, znamo svi kako. priuštila si ovime svima nama koji nismo tvoje ogledalo, jako ružnu sliku.
gle, osoba ne mora imati vrhunsku frizuru svaki dan, ali ako je ovako loša situacija, najmanje što može je da sve skupi u rep i posveti se kosi kad bude stigla. mogla je staviti rajf ili maramu. sve bi bilo bolje.
znam da ima puno važnijih stvari u životu, kao što je egzistencija, zdravlje, ne znam, sve. ali minimum urednosti je ozbiljna obaveza svih nas. zbog koncentracije. zbog poštovanja. urednost je važna jer govori o nama. govori da poštujemo sami sebe i da imamo vremena i snage pozabaviti se sobom.

Sia

dakle, zubi su jedna od najvažnijih stvari na nama. prije svega, trebaju biti popravljeni.
ne smiju se vidjeti tzv. špangice, komadi metala, crne plombe koje su ionako nezdrave i ne smiju biti vidljivi različiti materijali ili boje zubiju.


zubi bi trebali izgledati što prirodnije, ne dajte se nagovoriti na holivudski osmijeh, preblještavi niz istih zubiju izgleda umjetno, a to vas čini starijima.

poznajem ljude koji su odlučili povaditi sve zube i napravili si nove. već je prošlo 20 godina od toga, a ja se još uvijek ne mogu naviknuti na njih. to nisu ti ljudi, izgledaju izvještačeno, loše, i naravno staro.
osim toga, mišići koji obuhvaćaju čeljust, na neki se čudan način formiraju drugačije, pa te nove grimase nekako doprinose lošem izgledu.
kao primjer, spomenut ću dentalnu dijastemu. ako razmak između zuba nije baš kilometarski, to je svakako dio šarma, da to imam, nikad je ne bih ispravljala.

zato trebate razgovarati sa stomatologom i sve mu to reći. znaju oni o čemu se radi, samo im je mnogo jednostavnije napraviti sve isto, ista je lova, a riješili su sve brzo.

ako vam se čini da ne razumije, nađite si novog. gledajte zube svojih poznanika i ako ste zadovoljni s izgledom njihovih zuba, pitajte ih za zubara, rado će vam reći.

zube treba čistiti od kamenca, pogotovo ako vam se on stvara na vidljivom mjestu. često mi se doslovno povraća kad vidim naslage žutog kamenca, a osoba se krevelji tako da se sve vidi. kreveljite se i vi pred ogledalom, dobro je za facijalne mišiće, ali to vam treba pokazati što se vidi. ako imate sreću da se kamenac na donjim zubima ne vidi dok se smijete, super. ako se pak vidi, riješite to, odurno je vidjeti ga.

kad naučim stavljati slike, podebljat ću njima blog. za sada mi ne ide.

Sia

voljela bih ovim blogom potaknuti žene na promjene. tu i tamo dotaknut ću se i muškaraca.
kad hodam ulicom, često vidim ljude koji svojim držanjem i izgledom čine od sebe starce, a to nisu.

i sama sam krenula tim putem, ali sam se brzo odmakla, i nije da mi ne godi što mi govore da izgledam mlađe nego što jesam, važniji od toga je taj osjećaj koji me prati, kao neka životna euforija. puno veća nego kad sam bila mlada.

sve ovo i jest neka promjena koja se tiče izgleda, ali naše tijelo i naš izgled krajnji su proizvod našeg uma. ideje i misli koje nam se motaju po glavi, na kraju se ipak materijaliziraju u ono što prvo vidimo. ali, vrijedi i obrnuto: ako krenemo od toga da mijenjamo držanje, promijenit će nam se i mentalno držanje.

pisat ću postove kako mi što padne na pamet, a isto tako, ako bude pitanja, probat ću odgovoriti na njih. uglavnom, nemam plan, ali imam ideju i nešto uspjelih pokušaja, jer sam počevši od sebe, natjerala i nekoliko svojih bliskih osoba na promjene.

dakle, tema u sljedećem postu bit će zubi. prvo ću malo razmisliti kako i što, da ne solim pamet, a i da vi sami malo razmislite o njima, jer zdravi zubi, ali ono baš zdravi, čine nas deset godina mlađima.

Sia