Prije neki dan doletio sam do Zagreba i mogu reći da je bilo dobro, kao i uvijek kad dođem. Promjena svakodnevnice osvježava čovjeka više nego hladno pivo ispijeno na plaži sredinom osmog mjeseca oko tri sata popodne. Primijetio sam da skoro svaka peta osoba nosi starke, svi piče na bajkovima i u jednom danu bar se jednom dogodi da se netko umalo spuca u tebe. U jednom kvadratnom metru Trga ima više redikula nego na cijeloj splitskoj rivi. Broj žena kao kineza s prezimenom Wang. U tramvajima nitko ne priča. Popriličan broj mladih yuppie-a u odjelima i lapovima na ramenima. Bakice s iPod-ovima. Ako pitaš nekoga kako doći do “Đamije“ uputit će te u pravom smjeru. Vozači staju na pješačkom, najneobičnija stvar od sviju.
Nije da sam fasciniram tim glupostima ali jedino mjesto u cijeloj državi je Zagreb gdje možeš takve stvari registrirat. U Splitu sam preživio 4 godine u Rijeci samo pola godine ali dovoljno da ocijenim mentalitet i arhitekturu u oba grada. Split je jednostavno Split i nepotrebno je objašnjavati fenomen tog grada. To je za neki drugi post. Samo ću reći da sam tamo doživio najbolje trenutke svoga života. Rijeka je stvorena za depresivce i transvestite. Kao prvo zbog mikroklimatskih karakteristika tog područja prvenstveno zbog Učke ima puno kiše. Planina navlači oblake pa su padaline učestale. A kao drugo grad karnevala pruža mogućnosti latentnim tranzićima da dođu na svoje u vrijeme održavanja poznate manifestacije. Ipak Rijeka je ujedno i grad rocka pa se nađe nekoliko vrlo dobrih mjesta za ulit glavu. Palach, Stereo, Booka, Big Rock Mama, Alter Ego (bivša Točka) su klubovi/kafići koji pružaju tračak alternative između velikog broja raznih “fancy, must go“ mjesta. Nešto koncerata se i nađe uglavnom po spomenutim klubovima. Zagreb još nisam upoznao već ga doživljavam kroz kratke flashove u svojim kratkim pohodima. Razlika između ova tri grada je što jedan od njih nije na moru. Zbog toga postajem dezorijentiram i zbunjen kad se nalazim u njemu. Vrlo je vjerojatno da one stvari na početku teksta nisu nepostojeće u ostala dva grada ali nestabilnost duha zbog nemogućnosti neprihvaćanja činjenice da nema nigdje mora natjerava me da neracionalno tumačim okolinu. Zbog toga sjajne, ulaštene tramvajske tračnice izgledaju kao zlato a prasak strujnih žica zbog kontakta s njima kao vatromet. Dakle prilikom nedostatka vanjske orijentacije javlja se i nedostatak unutarnje. Nazovimo to proizvoljnim medicinskim terminom “Tramvajski poremećaj“. Uglavnom se javlja na prvoj fakultetskoj godini naročito studentima s područja priobalne Dalmacije i otoka. Progresivan je u prvih mjesec dana a onda naglo opada. Liječi se uglavnom alkoholom i alkoholnim mješavinama. Zaključak! Zbog toga kad dođem gore svaki dan sam pijan. Eto sad su neke stvari o meni jasnije!
Da bude još jasnije postoji jedna anegdota iz mog djetinjstva. Bio sam jako mali ali dovoljno velik da vladam motoričkim funkcijama i darom govora. Došli smo u jedno mjesto u sredini otoka. Ja sam pitao gdje je riva. Odgovorili su mi da tu nema rive jer nema mora. Kako nema? Nisam mogao razumjeti njihov odgovor. Uplašio sam se. Malo kasnije nalazio sam se u mračnoj konobi. Tamo je sve bilo puno bačvi i pršuta. Bilo je vrijeme od berbe grožđa i pravljenja mladog vina. U kratkom roku nadisao sam se alkoholnih para od mošta. Kad su me brzo nakon toga izveli na ulicu ja sam kao prorok dramatično vinuo sam svoju malu ruku u nebo i ispružio kažiprst prema zalazećem suncu. Rekao sam: «Gle, sunce pada!» U tom trenutku shavtio sam kako se snalaziti na mjestima gdje more ne oplakuje obale. Piti, filozofirati o prirodi, dizati ruke prema nebu i padati na koljena.
