azhdaja

Kao što se već iz naslova vidi, ovaj post uopće ne mora biti pročitan od strane muškog dijela Azhdaje, Futilona ili bilo kojeg od milih nam čitatelja s y kromosomom. Njima bi moglo biti dosadno, nepojmljivo, neke bi moglo razljutiti što smo takve kakve jesmo, a neke usrećiti što nisu na našem mjestu.
Ne, nije riječ o onim danima u mjesecu, to je totalno out tema.
Tema koja je ovih dana puno više brand, ili je bar u mom slučaju popularnija, je depiliranje. Zašto mi je to sad aktualno?
Evo, između ostalog zato što je došlo ljeto pa se više ne mogu baš uvijek sakrivati fino uzgojena iza dugih traperica, već katkad moram obući i kratke hlače, e ne bi li ipak uspjela preživjeti ovo što se naziva vrućinom, a zapravo nije ni vrućina, nego deveti krug pakla. "All days snow!"-zaželio bi moj stari na svom pidžninglišu (ne znam kako se piše, tatina curica...), moleći tim riječima nekog svog zamišljenog boga da ugasi sunce i pošalje snijeg usred ljeta... Moram priznat da sam ga počela kužit.
Ali, moj stari nema problem s depiliranjem, prvo zato što je muško, a drugo zato što je profesionalni rudar pa su mu dlake do koljena otpale od dugogodišnjeg nošenja hrapavih čizama na golu kožu (hay-ho, hay-ho, hay-ho!), te ih ne bi morao depilirati ni da mu je dijagnosticiran zadnji stupanj metroseksualzima. Sreća je htjela da se rodim kao žensko i da se samit time moram patit s depiliranjem, epiliranjem, brijanjem, ili kako god se to već zvalo. "Ne, ne moraš", rekli bi mnogi, i da smo mi žene glupe, a onda istovremeno vole vidit izbrijanu nogu, a čak ako ih i nije briga, nama je stalo do toga da nas druge kokoši na cesti ne gledaju kao da smo sišle s brda (ja, donekle, i jesam, ali ovdje je riječ o sintagmi).
I tako se mnoge žene još u ranoj dobi počnu rješavati neželjenog pokrova.
Moje prvo depiliranje obavljeno je u petom osnovne (glupača), a sad bi se prodala da su mi dlake ko onda i ne bi ih uopće depilirala, nego bi ih malo osunčala da posvijetle. Ali ne, tada je trebalo biti pametan i velik, odrastao štoviše, pa sam si kupila kremu za depiliranje i ajmo.
Nakon višesatnog (da, dlakava sam) boravka u kupaonici, izašla sam vani s nogama ko dječja guzica. To je bio zadnji put da su bile takve...
Minuta šutnje.
Od tada pa nadalje, trebalo ih je svakotjedno, pa i češće mučiti ne bi li izgledale bar donekle dobro, jer brijanjem, ili depiliranjem, dlake ojačaju, a ja sam upotrebljavala kremu, koja ih nije uklanjala iz korijena pa i jesu ojačale.
Nakon toga, prešla sam na trake s voskom.
To je bilo dosta učinkovito-malo ih protrljaš između ruku, zalijepiš, još malo protrljaš i povučeš. Nije bilo ni tako bolno ko šta su svi pričali, dugo bi prošlo dok bi se opet pojavile, a kad bi se i pojavile, bile bi tanke i svijetle (jer je to epiliranje, a ne depiliranje), pa sam čvrsto odlučila stalno ih koristiti.
Kurac, dragi čitatelji, nisam ih stalno koristila.
Bilo je, brate, skupo. Znam i zašto-jer valja. Al svejedno, skupo je.
I onda sam odlučila da britva caruje.
To je bilo super: godinama sam jačala svoje dlake, one su uporno rasle, nisu se dale, katkad bi iz jedne rupice iskočile dvije, zatim bi se i te dvije udvostručile, bile su sve tamnije i tamnije, a ja sam vodila rat protiv njih. Ponekad bi se britva okrenula protiv mene, pa bih se morala poslužiti flasterom, al to je bilo rijetko. Dobro, ne baš rijetko, svako sedmi put prošla bi i bez ozljede, ali ipak.. Bar nije sam čin depiliranja dugo trajao.
Prije par dana, dosadila mi je i britva.
Shvatila sam da sam dlake previše istrenirala i da ih želim ipak djelotvornije uklanjati.
Pa sam si kupila epilator. Jako je lijep, neka pastelna bojica, nešto između narančaste i roze. Itgleda tako nevino i dobroćudno, gotovo budi sažaljenje.
Naravno, kao i svaki objekt muškog roda koji na prvi pogled zajebaje majčinske instinkte, i ovaj depilator je prava pizda. Zapravo sam odlučila da ću ga zvati mamin sin i da ga neću napustit baš odmah, jer možda se i naviknemo jedno na drugo. Ljudi moji, kako to boli... Ljudi, kako to dugo traje... A kako se noge crvene nakon toga...
Ponekad losion ublaži bol, ali ipak, mamin sin je jači od losiona.
Ja se samo nadam da su istinite priče kako s vremenom neke dlake tretirane epilatorom potpuno prestanu rasti pa se samim time treba epilirati sve rjeđe. Ako nisu, napustit ću ga.
A kako dalje?
To ne mogu reći.
Možda me put vrati ponovno na britvu, kremu ili neki već provjeren način.
Možda budem prva dama i budem imala novca za laser.
Možda izmisle nešto sasvim novo.
A možda sama jednostavno zaključim kako moj Vlajland nema ništa s ovom okolnom silom koja nas uporno okupira i vratim se narodnim običajima uzgajanja. A ako bude smetalo nekom ljudskom maminom sinu, zaprijetit ću mu električnim!

--lydia