|
Evo, meni se piše, pa prije nego šta odem leć malo da opišem svoj današni dan, jer svaki pravi blog u Hrvata mora imat bar jedan dosadan post u kojem tinejdžer/ica (a na Azhdaji sam lično ja jedina koja se može podičit takvom titulom, još 4 ipo mjeseca, ako dobro kontam, al Bože moj, kolko-tolko, još uvik sam teen) opisuje svoj dan, bez zapitkivanja zanima li to uopće ikog, što je naročito bezobrazno ako dijeli blog s još ljudi koji su mahom inteligentniji i zreliji (jer kao što sam već rekla, ja sam jedina tinejdžerica, još za kratko, Bože moj, al ipak, a valjda je po postovima lako zaključiti da ovi netinejdžeri nemaju manje od 12 godina, te samim time zaključujemo kako su stariji od mene).
Dakle, danas.
Započnimo s buđenjem, jer tako uvijek treba započeti.
Pa nek sam ja stoput noć prije isplanirala da ću ustat rano, popit kavu, otušrat se, oprat kosu, izabrat nešto lijepo za obući, ne nužno i čisto, jer mi je dosadno prat odjeću otkako sam na Šari pa to radim samo kad skužim da su me ljudi počeli opako zaobilazit) i sva sretna uputit se na predrok iz Hrvatskog jezika Srednjeg vijeka (ovdje je riječ na "h" napisana velikim slovom iako je pridjev, zato što je to ime kolegija, a to objašnjavam samo zato da me koji zločesti ne bi SLUČAJNO ispravljao, jer to ne volim)-e, al ne bi Lydia bila Lydia da ne zajebe nešto (i ne spomene u postu neke od riječi koje su izvedene od zajeb, kurac, sranje i tome slično.). Dakle, što se meni dogodilo (a ne "desilo", jer nismo s one strane Dunava pa da pričamo tako!): meni se desilo, ovaj...,dogodilo to da sam ja zaspala! Kako?-ne znam! Vjerojatno je alarm i zvonio, al sam ga ja ubila i otkunjala (a ne "odkunjala", jer se ovdje "d" izjednačilo po zvučnosti sa "k") još neko virjeme.
No, kao što sam danas već podijelila sa Chinchi, ja imam sreće u životu zato šta Bog voli budale.
Pa sam se probudila točno dvije minute prije početka ispita i za točno dvanaest minuta uspjela obaviti sve higijenske obveze (a ne "obaveze", vidi kod prvog spominjanja "desiti") te nenašminkana (katastrofa) stić pred A119 i bojažljivo pokucavši upast na ispit.
"Hu...hu...(to sopćem) oprostite...hu...hu...profesore... ... ja...ja sam bila sto posto uvjerena da je ispit u D7 pa sam...čekala...i, ako biste ikako mogli..."
"U redu je, kolegice, sjednite. Evo, transliterirajte mi lijevi stupac."
I tako ja zahvaljujem Bogu na nebesima šta me još jednom spasio od usta lavljih (a baš ta sintagma se pojavila u tekstu koji sam trebala transliterirat s uglate glagoljice! Zgodno, jelda?) i buljim ko tele u slova od kojih mi se povraćalo cijeli vikend i zahvljujuć kojima me grizla savjest zbog svake kave koju sam popila preko vikenda (a bilo ih je, naravno...).
Napisala poprilično štrc-brc (zahvaljujem mami što me naučila ovu i još mnoge druge "onomatopeične" fraze, makar ne znam što one točno "onomatopeiziraju"), al boljem se nisam ni nadala, pa opet sveudilj hvaleći Gospoda odem ća relativno brzo i ponavljam u sebi da, ako padenem, ovo je ionako samo predrok pa se uvijek mogu ponašat ko da ga nikad nije ni bilo.
Pola sata kasnije odem po potpis iz portugalskog i zaključim (što je jedina dobra vijest danas!) da sam kolokvirala akcentuaciju pa je, kao, neću morat učit za ispit (jer poznato je da naglasci nestanu bez traga iz jezika jednom kad ih kolokviraš, aha...Toliko o mojoj dobroj vijesti danas!).
Zatim odem na Šaru ubit oko (izraz svojstven Dalmaciji, a možebitno i drugim dijelovima lijepe naše, da se ne bi našli uvrijeđeni siblinzi Chima i Chinchi i svima nam poznat Silly Riječki), al mi to ne pođe za kapkom (a ne za rukom, jer ne sklapa se oči rukom, osim ako si retardiran pa te kapci ne slušaju) pa odlazim na bankomat jer studentski život je takav da rijetko keša imaš kod sebe.
A bankomat, jeb`ga, u Vodnikovoj!
Pičim ja, a sunce prati (usp. s Edo Maajka, zgodno, jelda?) i dođem do Vodnikove, skupim novce pa u Roto po toaletni papir da me cimi ne bi ubila jer već tjedan dana zaboravljam ga kupit pa se služimo onim od docimerica ili papirnatim maramicama, a to izaziva osjećaj samosažaljenja ili grizodušja barem. U Rotu red ko u menzi na CN nedjeljom oko 13.00h pa kad dođem, ona veli "Joj, sorry, nemam ništa sitnog, znam da si sad s bankomata, al stvarno nemam...evo vidi..."
Ja odem ća, čekam tramvaj za na Šaru, a njega deset minuta nema (deset minuta, eeeej!) pa kad konačno pristigne, ukrcam se i odem do Konzuma (poznatijeg kao Suseda), naravno, tamo red i nije tako velik koliko sporo ide pa tek za još deset min dođem natrag u sobu.
Malo buljim u net pa tražim bjesomučno okolo ljude da idu sa mnom na večeru, jer sam skužila da ona praznina koju osjećam nije emocionalne prirode, nego sam zaboravila jest, te praznina vlada u želucu, al nitko mi ne odgovara, te naposlijetku odlazim sama (prvi put u životu-mogu reć da i nije tako loše! Osobito jer je naišao Ćuki i cura mu pa su me i oni malo uveselili!).
U međuvremenu, igra se jedna od šarskih utakmica, što ja ne znam, jer me vrli KaraIzBunara nije o tom obavijestio i molim ga da, ako slučajno nekad u životu ovo pročita, se kaje zbog toga (makar ne znam bih li uopće došla i da mi je javio, al red je reeeeeeeeeed (zapjevajmo!)).
Vraćam se s večere, posjetim Hiroakija te Zelenu i Cveta, malo prodivanim su njima i s Chinchi koja se pojavljuje.
Silly zove da pita jesam već bila na večeri, ja odgovaram kako jesam.
Pišem zadaću iz portugalskog (pitajte Hiroakija koja mi je zadaća ekstra, on je bio zgranut!), odlazim u b-paviljon kod Coraxa i Saffron te dolazim ovdje, e nebili ovo zanimljivo štivo prenijela čitateljima Azhdaje, kojih je, vidim sve više, evo i Dišperadun se počeo često javljati (glavu gori, stari, moga si se rodit ko invalid, i to bezobrazni! Oću reć da može i gore.).
I tako...
Primjećujem da sam do kraja posta počela skroz naskroz seljavo pričat, al neka naših ljudi i običaja!
A primjećujem i jednu grešku, koju ću ispravit u naslovu (što vi, naravno, već vidjeste!).
Laka vam noć!
--lydia
|
