azhdaja

Bila je nedjelja. Upravo je sjedio za doručkom, listajući novine velikog formata. Same neke gluposti u ovom svijetu, mislio je. Začulo se zvono s ulaznih vrata, ječeći po visokim hodnicima, kotrljajući se mramornim podovima. Posegnuo je u džep prsluka za satom. Deset i dvadeset pet. Hm, čudno tko bi to mogao biti. Izašao je iz salona, prošao kraj biblioteke i radne sobe, kliznuo lagano niz ogradu. Nasmiješio se pritom - uvijek je to volio raditi, a eto tek otkad je teta u bolnici nitko mu ne prigovara da ne priliči jednom gospodinu. Jadna teta. Poživjeti toliko dugo mora odnijeti svoj danak. Otvorio je vrata - nije bilo nikog. Na kamenom pragu, na vrhu nekoliko stepenica iza kojih se pružao kameni puteljak preko njegovanog travnjaka obrubljenog malim vrtom, čekalo je pismo. Obična bijela omotnica, naslovljena na njega. Podignuo ju je.

Tetina smrt nije ga iznenadila. Pitao se što u stvari osjeća. Nije bio blizak s njom, iako su živjeli skupa zadnjih nekoliko godina. Bila je prava dama, aristokratski nastrojena i kao takva nije vjerovala u potrebu za bliskosti s rođacima. Vidjeli su se nekoliko puta dnevno, uvijek u isto, i to, uvijek je naglašavala, točno vrijeme. Doručak, ručak, čaj, večera. Ostatak vremena provodila je u svojoj radnoj sobi ili u dugim posjetama nekome. Nikad nije imala potrebu spomenuti gdje ide, niti kako je provela dan. Njihovi dnevni susreti svodili su se na komentare o vremenu, stanju u kolonijama, cijenama na tržištu i negodovanje nad glupostima koje su se dešavale u parlamentu. Tu i tamo bi se obrecnula na poslugu, no dobro je znala mjeru. Dobru poslugu teško je naći. Nikad nije volio poslugu, dao bi im slobodan dan prvom prilikom i zatim u miru sjedio i čitao.

Pismo je došlo iz privatne bolnice koja je ugostila tetu. Osim uobičajene formulacije izražavanja sućuti, zamoljen je da dođe poradi savjetovanja oko izvršenja tetine oporuke. Ili se bar tako činilo, formulacija je bila neobična i povremeno koristila riječ ugovor umjesto oporuka. U prilogu stajao je nekoliko stranica dug izvadak pun članaka, uvjeta i napomena. Nije se bavio pravom i umaralo ga je čitanje već pri prvim člancima. Osigurava dug i uspješan život... po izvršenju... prvi živući nasljedni red... bah, teta je u svakom slučaju živila dugo. Zapanjujuće dugo.

Sutradan ujutro stajao je pred vratima klinike. Velika siva zgrada diskretno je stajala u elitnom dijelu grada, okružena perivojem koji je osiguravao tišinu potrebnu za oporavak bolesnika. Tišina je bila umirujuća, vješala se po nogama, usporavajući mu korake dok je hodao prilazom od visokih željeznih vrata do ulaza. Znao je cijeniti pravu tišinu. Uz toliki park, vjerojatno miču i ptičja gnijezda, jer se ne čuju niti ptice, zaključio je. Pozvonio je.

Vrata je otvorila starija gospođa u uniformi, kombinacija crno-bijele boje. Pokazao joj je pismo, kimnula je glavom i pokazala mu put. Nije joj stigao promotriti lice, no nekako je znao da se nije nasmiješila. Hodali su dugim hodnicima, svijetlo obojenim. Podom se širio crno-bijeli uzorak šahovnice, istovjetan onom u njegovoj kući. Navikavao se na pojam 'njegova'. Uronivši na trenutak u misli, potpuno je izgubio pojam o putu kojim idu. Nebitno, ispratit će me van, zaključio je.

Prošli su kraj mrtvačnice u kojoj je ležala teta. Potvrdio je da je to ona. Izvijestili su ga da su svi detalji oko sahrane već riješeni. Zahvalio se. Ostao je trenutak sam s tetom. Ogledavao se po sobi, sjeo na klupu. Tetino lice izgledalo je mlađe. Pitao se kako će sam izgledati na njenom mjestu. Hoće li imati brkove. Vjerojatno. I zulufe. Obožavao je zulufe. Plahta na odru imala je amblem bolnice. Malo se osvrnuo. Sve je imalo amblem bolnice, diskretno utisnut izvan dohvata oka. Čudna neka šara, pomisli. Izašao je iz prostorije, sestra je već čekala ispred. U vezi oporuke, počeo je. Nervozno je kimnula glavom i krenula hodnicima.

Tišina je dopirala iz kamenih zidova dok su hodali. Ovaj put se trudio pratiti put kojim idu, no bezuspješno. Sva vrata su izgledala isto, tu i tamo bi sreli poneku sestru koja bi bez riječi i pogleda prošla kraj njih. Pogledom je tražio oznake, putokaze, brojeve. Nije ih bilo. Stigli su pred vrata, sestra mu je kimnula i okrenula se. Vrata su bila ogromna, barem dvostruko veća od ostalih. Kucnuo je i ušao.

Dvorana je bila kružna, sa stepenicama po obodu. Stepenice su se penjale prema malom podestu i zatim spuštale s druge strane. Tamo su stajala druga, nešto manja, vrata. U sredini valjka nije bilo ničeg. Neravni pod, nalik na pijesak, obrubljen visokim zidom koji je držao stepenice. Slegnuo je ramenima. Po stepenicama, podestu, na klupicama uza zid, uz vrata, posvuda, osim u sredini, stajali su, sjedili, ležali pacijenti. Nije ih bilo teško prepoznati, mahom starci, u haljetcima, pidžamama, ogrtačima. Tiho su čavrljali u malim grupicama, nitko se nije osvrnuo kad je ušao. Počeo se provlačiti između njih, tapkao je stepenicama, zaobilazio nosiljke, kutove odjeće. Nježno bi odmaknuo nekog tko mu je smetao, šapnuo oprostite, provukao se kraj sijedih gospođa u tihim raspravama. Prošao je podest i nastavio se spuštati. Činilo mu se čudno da se netko nije sjetio najkraćeg puta među vratima. Jedan ovakav podest tamo uštedio bi mu puno truda. Na stepenicama nije bilo ograde, držao se sredine. Pazio je da nekog ne gurne. Probio se konačno do vrata i ušao.

Soba je sličila salonu u kući njegove tete. Njegovoj kući. Diskretne smeđe-zelene tapete sa cvjetnom šarom, teške zavjese na visokom prozoru, kamin, dva radna stola. Jedan gospodin. Pozdravio ga je. Raspitivao se o njegovoj vezi s tetom, životu u zadnjih nekoliko godina, njemu. Činilo se da ga smatra simpatičnim. Objasnio mu je da je teta uživala usluge klinike, a on kao nasljednik njezine nakon smrti ima pravo uvida u materijale i nešto filmskih zapisa koji su ostali za njom. Zvučalo je čudno, no na kraju krajeva - koliko ju je stvarno poznavao, pitao se. Gospodin ga je uputio na vrata lijevo od kamina. Vrata su bila gotovo stopljena sa zidom, nazirala se samo mala kvaka. Krenuo je prema njima, lagano pritisnuo. Otvorila su se bešumno, vodeći u drugu, vrlo sličnu prostoriju. Stigao je primijetiti da nema prozora, (vjerojatno je zato bila mračnija), kad mu je za oko zapelo nešto neobično.

-Zanimljivo, nema kvake na unutrašnjoj strani, promrmljao je. Gospodin koji je dotad sjedio i pisao, poskočio je. -Što ste rekli? -Molim? Ah, da, nema kvake na unutrašnjoj strani. -Da, čini se. Oprostite, nema potrebe da ulazite tamo, ostavština vaše tete je kod mene, ispričavam se. Naklonio se.

Gomila papira, njemu nerazumljivih. I film, snimke nepoznatog čovjeka kako trči poljem kukuruza, po brazdi pokošenih stabljika, tik uz zlatan zid još neobranog kukuruza. Nebo zagasite plavo sive boje, njegova siva brada, bore na licu, blago poznatom. Smješak. Zulufi. Uvijek je volio zulufe. Osjećao je da je s druge strane kamere žena. I zbog nekog razloga, shvatio je da ju voli. Film je stao. Zujalo mu je u glavi. Ispratili su ga iz klinike, kao u transu prošao je kroz perivoj, vrata, nekoliko blokova grada. Stao je i okrenuo se. Uza sav trud nije se mogao sjetiti puta kojim je došao iz klinike, a pismo s uputama ostavio je kod onog gospodina. Nema veze. Kukuruzi, pomisli. Zanimljivo. Možda nije loša ideja.

Gospodin je stajao uz prozor klinike kad se začulo tiho zvonce. Prošli su ga trnci. Mrzio je to zvonce. Prošao je kroz vrata kraj kamin, zaglavivši ih nogom da se ne zatvore. -Što je bilo?, upita mračni obris u polutami sobe. Naježio se na taj zvuk. Glas. Glasove. Gledao je u pod. Osjetio je komešanje i požurio se s odgovorom. -Članak 27. Ukoliko objekt ispolji zdravi razum, prekida se s izvršenjem ugovora. Iz tamne mase doprlo je mumljanje, na brzinu se iskrao iz sobe. Obrisao je grašku znoja s čela, duboko udahnuo i sjeo.

Pedeset godina kasnije, pod olovno plavim nebom, zlatna polja kukuruza bogato su rodila. Bradati muškarac sa zulufima smiješio se.

-- silly moi