htjela je pisati... morala je pisati, izbaciti iz sebe more osjećaja koji ključaju u njoj... morala je, a nije znala što reći. ostala je bez zadnjeg zida... kada je shvatila da je to jedino što je bilo pošteno prema njemu. prema onome tko sada jeste. srušila i zadnju branu i rekla neka bude... jer on to zaslužuje. a onda: 'treba mi vremena' udarac, tup.. a tako odjekuje zrakom... treba mi vremena... tišina mukla tišina koja zaglušuje bubnjiće svojim postojanjem nesnalaženje u prostoru i vremenu i pokušaj dovođenja razuma na vlast milisekunda reakcije milisekunda u trajanju naopake osmice... zvuk lomljenja stakla... udarac o pod... mislila je da će se srušiti. milisekunda u redu, ako tako želiš treba joj klavir.... i treba joj more... treba joj kretanje prema nekuda, bilo kuda... treba joj trčanje dok ne ispusti i posljednji dah u sebi.... treba joj kiša da pada dok trči... treba joj.... vrištanje iz sveg glasa i skok iz aviona, s padobranom, naravno... treba joj.... trenutak razuma. čaša se razbila, ne ona... ono što čuje je... normalna reakcija na hiperosjetljivost kojoj je uzrok samo to što je bila žensko.. .trenutak razuma... i onda bol nerealna, megalomanska bol gigantska zaglušujuća bol i njegova prirodna obrana od oluje koja nadolazi... sama je kriva, sama je uzrok... i ne zna kako se postaviti... jer riječi ponekad nisu dovoljne... mislila je da zna koliko ga voli. mislila je da zna kako bez njega nije ista. ispalo je... da joj ne vjeruje jer misli da mu ona ne vjeruje. koja ironija... jer ne sumnjam u tebe... i jer znam da ti mogu reći sve... jer zaista znam i osjećam... razum i emocije ujedinjeni u jednu činjenicu... za moj tip osobe to puno znači. jer dobro sam kada znam da si tu negdje u mojim mislima... i ja u tvojim... |
sa rađanjem novih suza u očima trebala je blijediti bol... polako ali sigurno... blijedila je samo šminka na njezinom licu, ostavljajući duboke crne brazde na obrazima... prazna... poptuno prazna kao ljuska jajeta, a ipak prepuna boli. znaš li da sam tek nedavno vidjela i tvoju drugu stranu, znaš li da sam bila toliko iznenađena time da sam jednostavno zanijemila... htjedoh skakati od sreće, jer si tu, jer me voliš... jer... si sve što sam ikada željela... i jer si kraj mene. nikakva službena potvrda toga mi nije trebala, niti još uvijek treba. samo ti... tvoj veliki nos kojeg toliko volim trljati o moj, tvoje mekane usne i bodljikava brada koji nikako da obriješ... tvoje oči, tako živahne, tako... onaj čudni pramen kose na lijevoj strani... i ožiljak na desnom ramenu, na kojeg uvijek naletim kada te želim maziti... vjeruješ li mi da sam se prvi put u njima zaista pronašla? onako, kao nikada do sad... kako nisam vjerovala da mogu. poljubac na kiši... i sjaj u mojim očima... uz misao ne ostavljaj me nikada. i moje suze.. sada... kada napokon razumijem kako te mogu povrijediti više nego bih ikada htjela... bravo za mene, još jednom.... pljesak iz publike molim! sad...? sve skupa već počinje ličiti na mene... na mene koja te tjeram od sebe kada mi je najteže, na mene... koja izgara od želje da napokon stigne do šarenog ekrana i vidi dull smajlić... ili isplaženi jezik... na mene... koja plače i ne želi ti to reći jer zna da ćeš se zabrinuti... i onda napravi još veću glupost. tako tipično. pitam se, bi li me trebao bolje znati... a ipak... znati da si zbunjen... time kako se ponekad ponašam... znati da ti je toliko stalo? a ipak biti toliko nesigurna u sebe... jer... tko sam ja da bi me volio? tko sam ja da bi ostao uz mene? kada bi barem znao... da ne mogu zaustaviti suze noćas... jer...te volim... što god ti mislio... glupi hormoni... i ta nesigurnost koja se javlja uvijek kada divljaju... i ta potreba da sačuvam barem jedan zid oko sebe, da ti ne dopustim prići... jer ćeš opet otići... možda i brže nego bih očekivala, jer... kvragu, tko još ostaje kada ga tjeraju... osim mene... i ako znam da ćeš otići, nije li bolje da te pustim odmah... i prepustim se kiši boli koja te ne može isprati... crni tragovi maskare na licu i tužne pjesme u pozadini.... i jedno tiho volim te prošaptano u monitor... |
Raširila je ruke i pustila munje da bjesne oko nje, ne razmišljajući o tome kako svako djelo ima svoju posljedicu. Čisto onako, jer joj je to odgovaralo... jer se još netko slučajno našao u blizini. Sprži... Samo još jedan u nizu. Sklopi oči i stisne šake još čvršće... Izgubljena u munjama bijesa, munjama boli... Obavijena svjetlom uništenja, stisne šake... do krvi. Neka gori, sve uokolo, bez milosti, ili traga suosjećanja... Neka gori i nek ne ostane ništa doli pepela i praha. Ništa drugo ionako nije u stanju izdržati ju. Nitko... Zaista nitko... Otvori oči i shvati što je učinila. Potpuna destrukcija posvuda... I ona, kao centar ,središte uništenja. Drhti, trese se... Ne može zaustaviti erupciju koja izlazi... Podigne ruke još malo više... Prepuna boli, jer je uspjela uništiti sve što je tako dugo gradila... jer je u bijesu uništila i zidove oko sebe, ostajući tako nezaštićena... Bez one zadnje ruke razuma koja bi ju držala na životu, koja bi ju sprječavala da uništi apsolutno sve. Zar je vrijedilo ostaviti išta? Ne... Ako gori, neka gori... sve... Stisne šake i pusti munje boli da uništavaju apsolutno sve što ju okružuje... Ne misleći kako će nakon toga ostati samo ona, i ništa više, nitko više... Sebično, razmaženo derište, koje je u naletu bijasa uništilo cijeli svoj svijet čisto iz zabave, da bi, shvaćajući što je učinila, dovršila posao... Pola nikada nije nešto... Skupi ruke visoko iznad , usmjeravajući munje na samu sebe... Ali munje bježe, posvuda, nekontrolirano, nesmetano... Samo nju ne pogađaju. Uništenje... Potpuno uništenje svega osim nje same. Ironično. Napokon je shvatila zbog čega toliki odlasci... Zbog čega joj nisu u stanju vjerovati... Jer su se bojali... da će ih uništiti, dobro znajući da ona to može... Jedino ona nije nikada razumjela kako je to zaista istina... Zdrobiti.. kao kakvu staklenu čašu, u ruci... s kapljicama krvi... Samo tako... I da je mogla izbaciti dušu, izbacila bi ju. Prodati ju Faustu da on ne mora svoju, samo zato da ne osjeća ništa, da ne boli, da ne misli... Dati ju... samo da zaboravi. Ali ponekad ni vrag ne dolazi kada mu nude dušu... Kapljice krvi polagano kaplju na pod... miješajući se s kišom koja prati njen bijes, nošene jugom u njenoj duši.... Opusti ruke i pogleda što je učinila... Osvrne se o sebe, ne vjerujući... Spusti ruke na lice i gorko zaplače. Ovaj put je zaista uspjela... |
< | studeni, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv