Raširila je ruke i pustila munje da bjesne oko nje, ne razmišljajući o tome kako svako djelo ima svoju posljedicu. Čisto onako, jer joj je to odgovaralo... jer se još netko slučajno našao u blizini. Sprži... Samo još jedan u nizu.
Sklopi oči i stisne šake još čvršće... Izgubljena u munjama bijesa, munjama boli... Obavijena svjetlom uništenja, stisne šake... do krvi. Neka gori, sve uokolo, bez milosti, ili traga suosjećanja... Neka gori i nek ne ostane ništa doli pepela i praha. Ništa drugo ionako nije u stanju izdržati ju. Nitko... Zaista nitko...
Otvori oči i shvati što je učinila. Potpuna destrukcija posvuda... I ona, kao centar ,središte uništenja. Drhti, trese se... Ne može zaustaviti erupciju koja izlazi... Podigne ruke još malo više... Prepuna boli, jer je uspjela uništiti sve što je tako dugo gradila... jer je u bijesu uništila i zidove oko sebe, ostajući tako nezaštićena... Bez one zadnje ruke razuma koja bi ju držala na životu, koja bi ju sprječavala da uništi apsolutno sve. Zar je vrijedilo ostaviti išta? Ne... Ako gori, neka gori... sve...
Stisne šake i pusti munje boli da uništavaju apsolutno sve što ju okružuje... Ne misleći kako će nakon toga ostati samo ona, i ništa više, nitko više... Sebično, razmaženo derište, koje je u naletu bijasa uništilo cijeli svoj svijet čisto iz zabave, da bi, shvaćajući što je učinila, dovršila posao... Pola nikada nije nešto... Skupi ruke visoko iznad , usmjeravajući munje na samu sebe... Ali munje bježe, posvuda, nekontrolirano, nesmetano... Samo nju ne pogađaju. Uništenje... Potpuno uništenje svega osim nje same. Ironično.
Napokon je shvatila zbog čega toliki odlasci... Zbog čega joj nisu u stanju vjerovati... Jer su se bojali... da će ih uništiti, dobro znajući da ona to može... Jedino ona nije nikada razumjela kako je to zaista istina... Zdrobiti.. kao kakvu staklenu čašu, u ruci... s kapljicama krvi... Samo tako...
I da je mogla izbaciti dušu, izbacila bi ju. Prodati ju Faustu da on ne mora svoju, samo zato da ne osjeća ništa, da ne boli, da ne misli... Dati ju... samo da zaboravi.
Ali ponekad ni vrag ne dolazi kada mu nude dušu... Kapljice krvi polagano kaplju na pod... miješajući se s kišom koja prati njen bijes, nošene jugom u njenoj duši....
Opusti ruke i pogleda što je učinila... Osvrne se o sebe, ne vjerujući...
Spusti ruke na lice i gorko zaplače. Ovaj put je zaista uspjela...
Post je objavljen 08.11.2008. u 02:40 sati.