One little fairy's wakening
30.10.2008., četvrtak
Ti
|
ti... po prvi, drugi, treći... n-ti put... samo ti, opet ti i jedino ti... nisam vjerovala, niti bih ikada pogodila da se opet mogu ogrnuti zelenilom tvoje smeđe i zakoračiti u modro more s tragovima ljubičastoga. ti... opet ti.. i opet ja... na početku i na kraju vremena, samo ti. u sredini, vječito lutajući... samo ti. primakne se na trenutak bliže, bojeći se sklopiti oči... umorna, toliko umorna da se pita da li halucinira ili ipak vidi pred sobom ono što jeste, stvarno i realno, i željeno. toliko... laku noć. ili možda ne. ne... zagrli me, jako, jače, stisni uz sebe i ne puštaj, barem do jutra... a onda jutro neka raspline čaroliju i nek opet ostanem samo ja. samo ja ... i samo ti... ne mi. zagrli me... jer osjećam struje boli koje mi tvoji dodiri nanose, osjećam struje čežnje... jer nisam vjerovala da mogu toliko željeti tvoj dodir. ovlaš... dok samo prođeš... i stisneš me uza se kao da ne postoji sutra. šuti... samo šuti i ne pitaj me nikakve odgovore. jer ujutro ćeš opet nestati a ja ću ostati tu, čekajući. i biti opet ja... jer ovaj put sam jača... samo, noćas, šuti... i zagrli me, još jače... toplina tvog tijela uz moje... snovi koji ne dolaze jer je nevjerica bliže.. i more... duboko modro more posvuda oko mene.... sretna.. zaista sretna... ne misleći. jer misli ne vrijede noćas. niti pravila koja su postavili, niti... čak ni izgledi da kockice padnu na 1 i 6.... kao i uvijek, suprotno... samo ti.. samo ja i samo ti... nisam vjerovala... jer uvijek kad sam s tobom, ne mogu te pustiti od sebe... zagrli me... laku noć |
23.10.2008., četvrtak
walking the line
|
Opasno prilazeći granici ludila potraži posljednje utočište u njegovom glasu, nadajući se da će ta granica razuma ipak ostati čvrsta... osjećajući se kao Alisa u zemlji čudesa, na čajanki s Mačkom i Bijelim zecom... ne znajući više tko je tu lud... i da li si je sama kriva za to ili ipak ne. žuti kišobran negdje u ruci i crvena žica po kojoj hoda bosa. bodljikava, naravno. dolje nebo s paperjastim oblacima, a gore zemlja koja pritišće misli. jesi li koraci koji odzvanjaju mislima njeni ili je to samo iluzija onog koga čeka? i da li zaista pada, iako joj se čini kako leti... ljubičasta stabla se pretvaraju da su more, sastavljeni od raznovrsnih žica... i čudnih slova koja nekome znače kuteve. zavrzlame, nepotrebne zavrzlame i natruha ludila. onog istinskog. narančasti marker koji joj urezuje nepovezane riječi u misli, koje bi trebale oblikovati nekakve formule... gle, već se smije glupostima koje šuljaju se pred očima, kao da ne žele da ih zamijeti. opasno na rubu litice, urnebesnim smijehom tjera samu sebe da leti više, radije nego da se strmoglavi u sivo gutajuće more. naznake gubljenja razuma. i to kaže osoba koja nikada nije racionalna. prekrasno, jednostavno... nepojmljivo. narančasto... boje elektronike? ili kosinusa? i noćna mora u kojoj kocka koja je kvadrat pada na žicu... tanku kao paučina. padaaaaaa... nisu li ove moje kvazi žice malo čvršće od kocke? sad se nekako čini ironično što nema brojeve na sebi, kada malo bolje razmisljim no dobro vratimo se plavim vratima i crvenim papučicama. pardon, izrazito crnim bojama. i naznakama ludila dok pokušava razumjeti nepostojeće zakone, kroji u sebi nove ideje i tjera osjećaje tamo negdje... dalekoooooo među ljubičasta stabla i staklena srca. naznake ludila, onog istinskog i pravog, dok se slama u svim mogućim smjerovima... glas razuma koji je tu a ne bi trebao biti. glas razuma kojeg hvata ludilo, jednako kao i nju... i tako želi... o kvragu, tako želi potpuno se izgubiti u tom čudnom svijetu u kojem su stvari malo smiješne a malo tužne... ponajprije čudne. nevidljive? samo meni, Mačak ih uvijek vidi. dok Zeko toči kavu. Kao omiljeni lik iz knjige na neotkrivenoj drogi, ili kao Morgaine le Fey, zarobljena u svijetu vila, ne osjećajući vremenski protok. Osjeća... kao da će u svakom slijedećem trenu puknuti i rasplakati se... kao da će ta raznobojna žica ispod njenih nogu puknuti, a ona neće padati, već će letjeti, zajedno sa svojim žutim kišobranom, brzinom obrnutoj gravitaciji u smeđu atmosferu. smeđe, kažeš? osjeća... kao da će se rasplakati prije nego nasmijati, a čudna slova i dalje lete, plešu oko nje, terorizirajući svaki slobodni komad njenih misli... još malo čaja, molim... halucinacije koje ne prolaze, ili ne dolaze, koje od toga je istina? riječi koje teku, riječi prazne, riječi pune... Riječi boli, riječi sreće.. i glas razuma koji ludi zajedno s njom ove noći. savršeno... zar može tražiti išta drugo? osim još malo ludila. Natoči mi još malo, nekako mi djeluje preslabo noćas. Opijena... ljubičastonarančastim idejama i bodljikavoplavim oblacima... opasno stoji na granici i pita se treba li ju prijeći ili ne. možda... samo malo naprijed. ili ne. reci mi... reci da će i ova noć proći. i reci da ćeš i ujutro biti tu, da mi kažeš kako sam preživjela. reci... da nećeš nestati zajedno s Mačkom i iluzijama koje se množe... reci... da će sve biti u redu... laži samo reci... nadajući se da će čuti barem djelić potrebnoga, isključi nepotrebne misli i okrene se glasu na telefonu. -da, učim... a ti? ide to?.... krasno... sutra? ne znam... ne treba... zaljulja se na granici razuma i shvati da će pasti s one strane... puknuti... pokuša se održati na nogama zadnjim atomima snage u sebi... - ali, zar možeš...????!!!!!!!?!?!?!? pa ušuti... shvati da ionako nema smisla, ako već nije čuo... - ma nema veze, odi spavati... (vraga nema veze, upravo stojim tu i pucam po svim mogućim šavovima a ti ne primjećuješ niti naznake toga...) - Ti to plačeš upravo? - pitao je. Progutala je suze i rekla - Ne, nisam (nadajući se da će čuti u njenom glasu kako je prešla granicu ludila). - Pusa, laku noć, prošapta... Poklopi slušalicu i rasplače se... Zar je zaista očekivala da će razumjeti? |
20.10.2008., ponedjeljak
razum i osjećaji
|
sjedi na kauču i bori se da joj oči ostanu otvorene. koncentrira se svom svojom snagom na fizičko i materijalno... na papir u njenom naručju i olovku u rukama... onog trenutka kada sklopi oči krenut će nezaustavljiva bujica misli i potopiti ju silinom svojih upitnika. tempirana bomba koja će prije ili kasnije prsnuti negdje daleko u eter.. rasuti se... staklene perlice koje padaju na mramorni pod... i čaša koju lagano gura sa stola da joj nađe težište... sve dok joj ne ispadne iz ruke. niti naznake oblacima na sunčanom nebu vani. nebu bez zvijezda, nekom tuđem nebu. miris svježih mandarina... jedna greška.. samo jedna jedina mala greškica koja može uzrokovati eksploziju... previše grešaka u zadnje vrijeme... ovisi tko ih radi... još uvijek je dovoljno razumna da sprečava sve eksplozije... još uvijek. suzdržavala se od plača, kao i svaki put kada čuje maleno dijete u njegovom glasu koje vapi za pomoć, a ona nije ništa mogla učiniti. ne na toliku daljinu. realno... ne bi mogla ništa učiniti osim slušati čak i da je bila blizu. i tako je bilo godinama. nije li smiješno da je u tolikim trenutcima kada je trebala da ju sluša ona morala biti ta koja će slušati, ona biti ta koja će reći 'bit će sve u redu'. ako to dovoljno puta ponovi, hoće li zaista postati istina? zagrli me i reci da će sve biti u redu... kvragu... tempirana bomba. razmišljala je o riječima... je li zaista bila tempirana bomba? postavljajući uvijek izazove da provjeri je li dorastao zahtjevima... pokušavajući naći granice... i svoje i njegove... izgleda da je pretjerala. je li zato odustao - jer je bilo preteško? tek sada je spremna priznati kako bi mu bila dala kartu... kao da je sada važno. samo još jedan upitnik u glavi na listi za odstrel. jedan upitnik manje. i jedan zid izgrađen oko nje više... još nekoliko miniranih kvadratnih metara. hey, pa ne može biti toliko jednostavno. jedan upitnik manje. lijepo.... i spoznaja da je zaista mislila iskreno kada je rekla... i mrzi što uvijek spava kada stigne noć, i kada se čudovišta ispod njenog kreveta počnu oglašavati... mrzi što duboko u sebi zna odgovore koje neće izgovoriti na glas, kako ne bi postali istina. mrzi što ga ne može nazvati onda kada ju počnu opsjedati demoni i priznati mu... mrzi... samu sebe jer zna da nema strpljenja a i volja se topi. mrzi što ne umije funkcionirati tako dobro pod naredbama razuma. mrzi... što čistu volju ne može natjerati da leti okolo kao leptirići... i što ruže mirišu jednako čak i ako ih naziva travom... ona jest ono što jest... ma koliko se mrzila zbog toga. a sva razumna i racionalna bića su samo varka - iluzija razuma koji se bori u tami. jer smo oboje lažni. i taktike i izrečeni razlozi... jer smo oboje svijesni toga. i događaji uzrokuju reakcije, makar burne... makar eksplozivne... makar... nerealne i osjećajne... znala je da će ju to prije ili kasije stajati glave. kvragu... ne želi spadati u prosjek, ne želi se uklopiti u razumno društvo samo zato da bi postala dio nečeg većeg... samo jedna od mnogo, lice u sivilu lica... makni upitnik u glavi, zamijeni ga točkom. ne, neka bude trotočka, tek tako.. jer ne voli konačne točke iza kojih ne osjećaš ništa. uzmi u ruke olovku i nastavi crtati električne sheme... odgodi sve dogovore za sutra jer je tako razum rekao... ustani se, donesi čokoladu i pokušaj se oduprijeti napasti... nastavi s korisnim radom... ispuni se činjenicama, suhoparnim, mjerljivim i realnim... jer ja sam zrelo, razumno i racionalno biće koje prihvaća promjene... |
18.10.2008., subota
|
miris mora u zraku, hladan povjetarac na koži i tama posvuda... na obali rijeke, sjedeći na kamenu, ogledaše se vila u namreškanoj površini uz svjetlost mjesečine i hihot zvijezda... pokoja krijesnica sletiše joj na dlan, tek nakratko, pa odleti dalje... a rijeka je pričala... stare priče, bolne priče, tužne priče i sretne priče... samo životne priče, jer, sve je to, draga moja, samo život... život i ništa više... tvoje suze, tvoj smijeh, tvoja sreća, tvoja bol... sve je to, mila moja... sve... nagnuše se vila malo bliže, primaknuše svoje lice sasvim blizu površini, ne bi li se suze sjedinile s vodom i nestale... nakon svega, samo voda ostaše, mirna voda, hladna voda... bolna, stara voda koja priča priče izubljenim vilama. nakon svega... mlada vrba nestašno se poigravaše njenom kosom, pružaše ruke u zagrljaj, pokušavajući ju oraspoložiti, znajući da ne postoji ništa što može učiniti. zelena... duboka zelena i kiša lišća koje letješe oko nje, potapajući ju. primaknuše se vila bliže... koliko blizu dok se ne sjedini s rijekom koja teče? ciganska glazba odzvanjaše negdje u pozadini, naziraše se zvukovi skriveni u šapatu noći... pomicahu u njoj zaboravljene plime i gasiše vatre razbuktale. budiše želju za rujnim vinom i razbijenom čašom, tek tako.... jer glazba tako nalaže... jer jedino njenu tugu razumješe. rijeka, mati njena... oprostiše joj što je život tražila u nemirnom moru, primiše ju kao prvi puta kada je zaplakala. umorna, izgubljena vila... spustiše se na kamen kraj rijeke i gorko zaplakaše, prvi puta.. nakon toliko godina. bježi, more, iz duše moje, bježi negdje daleko. površinski mirna rijeka u meni plamti i buči. njeni valovi razbijaju gorak okus soli i uspavljuju me noćima... ali njena rijeka je mirna rijeka što na svom kraju spaja se s morem i ne ostavlja joj izbora. zauvijek podijeljena, nikada samo rijeka, i nikada samo more... osuđena na lutanje između svjetova do kraja vječnosti. dok se mjesečina smije, tamo gore, visoko... malena vila izgubila je krila... malena vila zaspala pod vrbom, sanjajući svoje more, na obali svoje rijeke... nestali su zmajevi koje krotiše pjesmom, izgubiše se plaže kojima je hodala bosa slušajući školjke... izblijediše šarena krila, sve dok potpuno ne zaboraviše da ih ima... pa ih izgubiše... mati, rijeko.... vrati mi noćas krila... da još jednom odletim do mora i utopim se u njegovom plavetnilu... mati rijeko, vrati mi moć ... a mati rijeka šutješe... samo tišina... tišina i malena vila na hladnom kamenu... onda, skrij me, mati, u zelenilu tvoje boli... dijete moje, je li to zaista ono što želiš? vila se zamisliše... ušutješe i ona.. samo izdajice suze kliznuše niz obraz... i mjesečina se nasmijaše... '...Dobro tebi, riko moja Dobro i dici vode tvoje, riko moja Skrij mi tilo u skute virova svojih K'o nomad kad me žedna napoji Riko moja...' |
05.10.2008., nedjelja
dreaming of screaming
nervozno je pogledala oko sebe, primjećujući davno skuhanu kavu na stolu i praznu šalicu. instiktivno si dolije još te smeđe tekućine, znajući da joj ionako neće pomoći. ne škodi probati. valjda. sjetila se one noći kada je svijesno natrpala toliko različitih supstanci u sebe da je povraćala bezbroj puta. hm, mislim da ovaj put neće ići tako daleko. kao metronom na trenutak izbačen iz takta, pronašla je opet ravnotežu i nastavila tempom. usporenim, ili ubrzanim, nije znala procijeniti. osim da će ju uništiti ako nastavi i dalje tako. tražeći svoj bioritam na sve moguće načine osim onoga za kojeg je znala da je ispravan, odbijala je slušati savjete i komentare. uvijek ju je ljutilo kada bi drugi govorili kako znaju što je dobro za nju. djetinjasto... jer je bila svijesna toga da nekada i znaju. ali... čemu... znala je i sama kako se dovesti u red i jednostavno nije željela. autodestruktivni motivi još uvijek toliko prisutni. trebala je nešto pojesti. ali u svom tom nagovaranju drugih da jedu, nije jos se dalo nagovarati i samu sebe. na kraju krajeva, ionako bi trajalo puno više. bilo je lakše obrisati tuđe suze, reći riječi utjehe koje vjerojatno prilično dobro i zvuče, ako ih već žele iznova slušati... bilo je toliko lakše ne misliti. htjela se izgubiti u beskrajnoj masi ljudi koji prolaze... nekuda i negdje, premda je znala da bi se nakon toga osjećala samo još gore. htjela je... letjeti negdje u oblacima i brati žute i roze tulipane na zelenim livadama - negdje gdje matematičke jednadžbe nisu bile uvjet ničijeg postojanja. htjela je... plesati na vjetru raspuštene kose, funkcionirati savršeno bez smeđih tekućina i žuto-bijelih tableta. možda... neki drugi put. a vani je sjalo prekrasno sunce i tako rado bi izašla, zavalila se u neku ljuljačku i upijala zrake. prekrasan put prema uništenju, nema što. uzela je mobitel u ruke i pregledavala brojeve... sa zaključkom da iz ovih ili onih razloga nije u stanju nikoga zvati. hei, možda apokalipsa ipak ne bi trebala biti sunčan dan. ustala se da stavi vodu neka kuha, premda.. što god skuhala, nije imala namjeru to i pojesti. li barem, ne s guštom. uostalom, normalan ručak je tako passe - ne izražava niti približno onoliko osjećaja kao... nešto što je usputno smislila samo da joj se tijelo ne počne buniti zbog nedostatka hranjivih tvari. diskutabilno hranjivih... sama ta potreba za odlaskom do same granice sebe, čisto iz znatiželje, da vidi jel' može, želi i treba... činila joj se prilično... glupom idejom. barem njenom logičkom dijelu. no, nikada nije ni bila logična, nije to ni htjela. jedino po čemu je zaista bila različita je ono u njoj. i nitko joj to ne može zanijekati. i kamen ponekad plače, čak i kamen. a ona je vidjela njegove suze. to je trebalo biti dosta. ona ručkolika masa u loncu ju nije privlačila, ali eto, samo da nešto pojede, dio toga je strpala u sebe. eto, sad joj nitko ne može reći kako nije jela. ipak se odlučila skuhati novu kavu. donekle zbog okusa, ali više zbog mirisa kojeg je voljela. uzela je žlicu u ruku i polako počela jesti nutelu. to bi ju trebalo zabaviti neko vrijeme. pričekat će još malo dok uzme i žutu tableticu. više vremena će nestati... zajedno s njom. no dosta gluposti već jednom, dnevna količina patnje je ispucana prolijevanjem stare kave u wc školjku. danas bi zaista mogla nešto korisno i raditi... |
