Diktat manjine
|
Dobro je znati, što nećeš. Što većina tebe neće. Naravno, manjinska prava su u trendu i nužna, barem do neke renesanse pojmova i percepcija. Ali, zasad, bitno je, što većina neće. Većina tebe. Mene, nas. Recimo, većina tebe ne želi ljuljati ionako relativnu barčicu braka, onog rutinskog, predvidivog konstrukta namjenske učmalosti bez suvišnih očekivanja i emocija. Barka je ipak namjenski objekt. Ne ljuljati barku! Nije da ne znaš plivati, nije da se ne želiš smočiti, ali čemu to sve, plivao si, močio si se, ali čemu više… Iako… Većina tebe, većina tebe, koja neće, ponekad se uplete u skrupule prema manjini koja hoće; prema manjini tebe. Ali, ne treba manjini uvijek dati na volju, jer onda stvari odu dovraga, manjina se povećini, i opet sve ukrug... Vrag manjina svakako i jest, posebno kad se odjednom, ničim izazvano, nepredvidivo, nježnim usnama skriveni zubi dugogodišnje poznanice pri nekom trivijalnoopraštajućem zagrljaju nakon podosadne kave spoje točno oko tvoje ušne resice. Ili kad ti neka poluusputna polususjeda, zamičući u kupaonu u nonšalantno poluzakopčanoj košulji, ponudi zajedničko tuširanje, jer je vruće, a zaista jest vruće, i oko toga nema spora, koji stvar ne bi učinio još gorom po većinu tebe, koja ili ima u karnalnoj slabosti ispoštovati manjinu tebe, ili ju diktatorski zatomiti i poklopiti se muškim ušima po muškom egu, upravo svojevoljno, svjesno, izdajući tu svoju vlastitu manjinu, ma koliko štićenom slovila … Ako si dobar diktator većine sebe prema manjini sebe, dobiješ i spomen, nekad u vremenu. Kad pogledaš tih tridesetak kila, koje je uhogrickalica dobila, otkako si ono negirao pravo svoje manjine na odlučan prodor, ili kad se vidiš na obiteljskoj slici proslave mature mlađeg djeteta prijateljice – tuširalice („Šteta što nisi htio; sama sam morala …“), imaš se čega sjećati, biti ponosan na svoju većinu sebe i mantrati – Dolje manjina! (O skrupulama kasne pameti kasnije pišeš u anegdotama, naravno, sportski poraz sebe ili se spomenik je vlastite veličine...) Dobro je znati, što nećeš, i poslovno. Znaš tako, većinom sebe znaš, da se ne razumiješ u financije i ekonomiju, tržište, prodaju. Čak i gorepotiskivana manjina tebe zna da si skeptik prema nekim grupama proizvoda, proizvođača, porijeklima nekih stvari. Iako, manjina tebe godinama, uporno (odbijajući zajednička tuširanja i zabaljeno uho) mantra o tome, kako bi rado promijenio posao, kako ti nedostaje sigurnost, sagledivost. I onda te netko shvati ozbiljno. Bez pitanja, bez opcija, tebi iza leđa, unilateralno. I niotkud te zovu radi raspisane pozicije, komercijala, ekonomija, roba čudnog porijekla, i niotkud izvire tvoja automatizirana poslovna reakcija, kako ćeš naravno pročitati poslanu dokumentaciju i dati povratni odgovor u roku od dvadeset i četiri sata i kako naravno zahvaljuješ na ponudi, i naravno spoznaješ da ta tvoja reakcija, poput neskrivene erekcije zabaljenim uhom, ne vodi ničem dobrom, jer opet se nameće pitanje većine tebe i manjine tebe, i što bi a ne bi, i što te privlači ali ispada riskantno, komplicirano. Manjina se komeša, bi, a većina se usteže, zaustaviti zlo u nastanku... I kao što umiruješ svoj srednjak na pola puta niz špagicu poznaničinih tangi, dok oboje nešto mrmljate o tome, kako ipak ne bi trebalo manjini dati većinska prava, e, točno tako i tada već klepećeš po internetu i skupljaš informacije o poslodavcu, osvrte korisnika, upise u registre, i hvataš se, ne da sad svojim usnama obuhvaćaš jagodicu maločas spomenutog prsta, nego kako ispisuješ strateška i taktička protupitanja za predstojeći razgovor. Znaš da protupitanjem pokazuješ interes, i da na koncu i poslodavac tebe treba ubijediti da je baš on dobar za tebe i da želiš baš njemu biti lojalan, makar manjinom sebe, i baš kao u situaciji sa onom gore barkom … Dapače, jer kao muško možeš raditi dvije stvari odjednom, usput si smislio i dobitnu kombinaciju, što obući za razgovor za posao, koji te, zaboga, ne zanima. I uviđaš kako si dobar kandidat. Jer, dobro je znati - što nećeš ... |
