Jelo Žužinek - nemam, dakle nisam
Mili moji, znate one emisije u televizoru, kad kamere prate trojicu polumunjenih kamiondžija po ledu ili po južnoameričkim vrletima; AKO sad Mike skrene sa uske ceste, kamion pun tampona će se survati u provaliju, prijeti katastrofa… Dvjesto kilometara dalje, AKO sad John ne skrene na usku cestu, zakasnit će na istovar … Posebno su mi fora one emisije kad sele cijele kuće; AKO sad popusti jedan od dvadeset i pet kotača prikolice (škriip... škrii-i-ii-p... ), bla. Uvijek Mike sretno stigne, John obavi istovar, kuću presele u komadu, tune su nalovljene, sekvoje posječene. Vuk sit, mi na broju. Ali mi smo drhtali, stiskali daljinski i pivsku limenku, preznojili prostirku na fotelji i na kraju, premoreni od stresa prijetećih katastrofa, prebacili na, recimo, Big Brother. ... Maločas čitam, jedan od sigurnih simptoma stresa je bolan menzes. Nemam, dakle nisam. Ispada. Iako, neko nedavno istraživanje bavilo se stresom domaćica. Treba koordinirati svečani ispraćaj supružja na posao (jesi jeo/la, imaš li prometnu, ne idu ti te cipele s tim šosom, ipak obuci grudnjak, evo ti moj punjač mobitela, …), šetnju i pranje psa u odnosu na ribanje kade, ali poslije usisavanja i pranja usisavača /mater i ćaću tko ih tako izmisli' da treba na koljenima pred tušem četkat' svaki zakutak… taman dok pas opet ne zalaje za „van“ … / Pa onda kad će domaćica staviti ručak, ups, fali luk, trk u dućan; ups, krumpir, podrum, zum, zum. Taman dok mašinčad krene cvrkutati da su veševi i tanjuri oprani, pa bi i oni van' ... Pa supružje ne javi da će ručati vani i zadernečiti, dok se lagano podgrijava pire i pečenje satima (gladujući u ime zajedništva objeda). (Supružje se vrati, i sa mobitelom nestajući u pravcu kupaone preko ramena profrflja nešto tipa "što si ti danas ... ?") Dakle, domaćice su pod stresom. OK. Iako ne bih trebao, spominjem i studije o stresu prosvjetara. Moje omiljene studije. Po tim studijama, jedan od najgorih stresova na svijetu. Ne demineri, ne piloti, ne kirurzi, ne vozači autobusa, nego prosvjetari. Hajde, de… Ono kad učiteljici pun razred djece na zaleđenoj cesti krene kliziti ka rubu ceste; kad joj se – taman prije raspusta – oglasi „MASTER CAUTION“, a iza nje tristotinjak duša u avionu, ili kad skuži da je sjecnula krivu nogu ili štiklom potegla tanku žicu PROMovke… Strašno. Je, da. Nema, stres u prosvjeti je usporediv sa stresom domaćice. Neusporediv sa bilo kojim drugim, osim - osim! - sa stresom domaćice. Ali, rekoh, nemam, dakle nisam. Bolan menzes, pod stresom. Pa se tako mogu čisto retorički naslađivati nekim svojim scenarijem… … šest i pedeset i sedam, stotinu i devedeset kilometara sjeverno od Sarajeva, Pero je svjestan situacije. Nježno šapuće boljoj polovici da je vrijeme ustanka. Na nožnim prstima kuha kavu – sposobnost rijetkih – i još nježnije odguruje bolju polovicu od tacne sa šalicama, na koju se ona uporno prevaljuje. Pero zna, ako bolja polovica sad i za par centimetara zapne o tacnu sa kavama, katastrofa ne neizbježna, šalice će se prevrnuti i topla kava zaflekat će krevet, i morat će skidati posteljinu, ribati madrac, prati veš i presvlačiti krevet, a to bi cijeli njegov raspored, itd., itd. Dvjestopedeset kilometara istočno od Zagreba, u sedam i dvadeset dva, Pero kreće sjeckati luk za gulaš. Pero zna, ako ne nasjecka dovoljno luka dovoljno sitno… ali, u tom trenu spoznaje da nije uključio indukcijsku ploču. To znači da će luk morati staviti u hladno ulje, što je katastrofa, ili da će cijela logistika pripremanja gulaša potrajati duže, nego što je moguće, a da pas ne zapiški parkete, koje je Pero tek sinoć obrisao… U sedam i četrdeset i jedan, sto i trideset kilometara zapadno od Beograda, Pero dobija obavijest da treba proprati crijevo parnog usisavača. Ukoliko to ne učini, iduće korištenje zasmrdit će cijelu kuću i učinak višesatnog dubinskog čišćenja bit će premali. Svom svojom rutinom i strpljenjem, Pero određuje prioritete. Grumenje prašine, gnijezda psećih dlaka, ogrisci čačkalica i jedna naušnica već u struji prljave vode klize sinoć oribanom kadom prema uskom odvodu… U devet i sedamnaest, dvadeset i pet kilometara južno od Vinkovaca, Pero muti jaja za kolač. Ako sad zaboravi dodati prašak za pecivo, uzalud će potrošiti sve sastojke, jer se tijesto neće razviti, pa će morati u dućan po još jaja i ponovno zamutiti tijesto, a to bi bila katastrofa, koja bi ga bacila unatrag … … itd, itd… Ali, rekoh, nemam, dakle nisam. Te se, stotinu i devedeset kilometara sjeverno od Sarajeva, dvjestopedeset kilometara istočno od Zagreba, sto i trideset kilometara zapadno od Beograda i dvadeset i pet kilometara južno od Vinkovaca u dvanaest i pedeset i pet mogu posvetiti milijunskoj šteti i višejezičnim dokumentima za radnim kompjutorom. Namireno supružje sretnopredući je stiglo na posao, gulaš krčka, krevet je presvučen, veš na sušenju, kolač ispečen, usisivač se suši, pas hrče. Nemam, dakle nisam. Odano vaš, JŽ Oznake: stres domaćice |