Kad ambicije, poput pijeska, kroz prste poput godina...

Nakon tri dinamička piša u prvih sto metara, Mali Pas usporava i posvećuje se uobičajenom studiju travki, tek povremeno testirajući moju pažnju naglim skokom na drugu stranu pločnika.
Mali Pas ne zna – ili ne haje – što je mene prije trideset godina po DDR-u policija kažnjavala, ako ne bih koristio zvonce i svjetlo na biciklu.
Trideset godina kasnije, Mali Pas o DDR-u nema pojma.
Njemu je normalno da bicikli nemaju zvonca, svjetla; neki niti kočnice.
Njemu nije čudno, da policija, potplaćena, dobrosusjedska sa nezvonećim mrakobiciklistima, ne reagira.
Na koncu, možda shvaća Mali Pas dok opet skakuće preko nogostupa ne hajući za biciklista s leđa, o čemu bi lokalna radijska novinarka izvještavala u Crnoj kronici, da su biciklisti ozvonjeni, osvijetljeni i obkočničeni.
No, to je prije uvod u priču o rekreativnom biciklizmu dvije decenije privremenoboravećeg gastarbajtera iz jedne prizapadne zemlje u dvojnozemaljskoj nigdjezemskoj na manje – više zapadu manje – više Balkana.

Zaobilaznicom, uz pokoji traktor, prolaze gastarbajterski auti. Frizirani BMW, star petnaestak godina; četvrti vlasnik i peta dorada; zvuk privlači pažnju; Ceca iz unutrašnjosti manje.
Tablice su Frankfurt; opako izgledajući lik na zalasku balavosti vjerojatno na aerodromu baca kofere u avion.
Sivi monovolumen ostaje iza njega; starija žena na suvozačkom mjestu ima premuško lice i prejak minival i jarko našminkana djeluje savršeno skladno. Na vozačkom sjedištu sa drvenim masažnim kuglama, djedica sa obaveznim šeširom i prslukom preko šarene košulje iz OBI-ja (13.99). Pet, šest vinjeta kirurškom preciznošću polijepljeno po vjetrobranu; „ratkape“ preventivno vezane plastičnim trakama; ah te bosanske ceste, also wirklich, gell ...
Ford Mustang progrmi suprotnim trakom; tablice su lokalne; mlađahni vlasnik folkoteke.
Mijenjajući brzine naniže, usporava iza traktora sa prikolicom punom stajnjaka. Usporava ih umorni Cigo sa zapregom, koju vuče ne manje umoran konj, još umornije izbacujući izmet po cesti.
Mali Pas trzne unatrag, upre, legne, njuška travku br. 71 i pomalo zaboravlja na vrijeme i prostor.
Policijski auto sa jednim svjetlom polako izlazi iz bočne ulice i staje nasred „zebre“. Policajac nije vezan, u krilu drži bebu širokog osmijeha.
Domahuje liku, koji u potkošulji kosi travu pred kućom.
Miris roštilja golica slinovnice.
Rodići prolete nisko, samouvjereno (g-din i g-đa roda).

Promišljam današnji posao; formulacije u mailovima, odgovore, popratne dokumente.
Biti dobro plaćen po satu, honorarno, dvojaka je situacija.
Ne moram ranije ustati i tiskati se u podzemnoj, niti luditi jer nema parkinga – radim od kuće. Zapravo, sa istog stola zarađujem honorar, s kojeg onda šaljem privatne mailove, doručkujem, obrađujem slike, plaćam račune.
Malo kao kućni pritvor.
U pauzi odšetam do kuhinje; izvedem Malog Psa po krugu (on bi tvrdio suprotno; on prošeta mene). Onda se vratim u svoju radnoprivatnu kućnopritvorsku sobu; čitam, pišem. Kontroliram stotine tisuća eura računa ili prtljam po Fejsu; sve u ista četiri zida.
Po ugovoru (obrazac „Uzmi ili ostavi“), doprinosa nema; staža nema; naknade troškova ili prekovremenog – nema. Naravno, dva telefonska poziva i pet centimetara maila naplaćujem kao puni sat, dok mi zloduščić face pokojnog Šovagovića cekeće nad glavom - „Ne bu mene nitko jebal!“
/Prijateljica - Gestaltica rekla bi - "Kako ja čujem to što govoriš, zaključujem da Ti u biti voliš biti žrtvica"./
Uskoro mi u njemačkoj putovnici ističe bosanska boravišna dozvola…
Ne dovršim misao; Mali Pas trzajem prekida duet sa mladim haskijem i zatrčava se za gromoglasno jurećim motorom.

Miris roštilja, pokošene trave. Sunce se pomalo spušta negdje iznad Broda. Čudno; kao jučer je bilo, sunce se spuštalo u Remetinec, otprilike, a izlazilo bi iznad Travnog, a ne nad Beogradom…
Da li da produžavam bosanske vize, ili da shvatim znak i otisnem se; da podvučem crtu bilokoje boje pod godine posvećenosti životu udvoje (doba prije Malog Psa) i prije nego krene skleroza i ciroza i tko zna koja još –oza pokušam makar dobiti posao taksista u tom nekom Frankfurtu, Hamburgu; makar Zagrebu…?
Ili ipak Australija…? … sa 45, bez dana staža u diplomiranoj struci, voljan za sve, dobronamjeran, životna posvuduša i prekaljeni početnik sa tri do četiri jezika, u diskreciji vlastitog prostora nudi … ?! Hm.
Šleperi.
Uvijek se traže vozači šlepera.
Volim voziti. Iako… istočnjaci ruše cijene; sjedeći posao doktor mi je zabranio prije trideset godina (otada nisam ustao… )
… ili mi je dobro ovako, zarađujući solidan plaćićak „od doma“, pouzdan logističar poslovnoj supruzi; skuhano, oprano, kupljeno, prošetano …?
Zdravstveno… Otkako je doktor kidnuo preko granice, jer nikad nije diplomirao – koje crno zdravstveno?
Mirovinsko… Neobjašnjivi bolovi svakako s godinama jačaju; koja crna mirovina…
Mali Pas se ukopa kakiti.

Zrak i boja neba podsjećaju me na ljeta kod bake i djeda, na rubu šume, na sjeveru kontinenta.
U stvari, što pizdim; super mi je… Zarađujem, zbrinut sam, imam gdje parkirati i šetati psa (čak kakice skupljam isključivo svojom voljom).
Hm.
Nisam li ono od prve položio prijemni, posve i bez tračka sumnje siguran da sam već kročio u neki pogon Airbusa, Mercedesa, …
Nisam li par godina kasnije proučavao informacije o prijemu na diplomatsko obrazovanje u zemlji svog sjevernog državljanstva… ?
Nisam li trebao ipak ostati u međunarodnom cirkusu i krenuti sa njim dalje sa brdovitog Balkana; dalje za poslom, u Irak, Afganistan, Siriju…
Nisam li …
… ili …
(Sanja, uvijek mi digneš živac i povrijediš ego, kad se smiješ mojoj navodnoj neodlučnosti!)

Mali Pas, svježe opranih šapica, piše i guze, hrče pred mojom suprugom. I pred „Crnom Ružom“.
(Hm; režiser... Snimiti tristo epizoda o kuknjavi i vitlanju pištoljem i na tome se obogatiti...)
Poneki šišmiš proleti grimiznim i indigoplavim sutonom.
Daleko iznad, olovnosivi contrail prati svjetlucavi avion na putu ka jugoistoku; baca dugu sjenu daleko ispred sebe, kao da zacrtava rutu.
Odlično vino. Uz cigarilos ne ide, ali nema veze. Odlično vino.
Nisam popio tablete… (kasnije ću; svejedno).
/Majka me umiruje, eto, ona pije jednu tableticu dnevno; neki piju i po tri. Ne odgovaram da ja pijem pet./
Mogao bih sutra opet na bicikl, među neosvijetljene, nezvoneće i nekočeće sumještane. Ili slalom oko kamiona na granici, pa magistralom prema šećerani… Hm.
I veli Milanović, učlaniti se u stranku.
…

(Nikad se prije nisam pitao, što još želim. Osupnut sam drskošću vlastite misli.
Pojma nemam. Ništa, zapravo. Nemam volje za neispunjene želje; za neispunjenje želja. Uzaludni optimizam stvara psihopate, bipolarce, alkoholičare.
Da što želim… ?Isti ovakav suton, sa sličnim vinom, na balaturi kućerka mog dalmatinskog djeda…?!
„E.T. go home… “ Hm. Da; to bi moglo.)