Fiskakalna blagajna
|
U dobroj blogerskoj maniri, nemam previše pojma, ali imam stav, a jer me nitko ne pita, sam ću ga objaviti. To sa fiskalnim blagajnama. OK, ljudi su ogorčeni, ima ih dosta, dakle očito postoji problem.  Recimo, otkud struja na placu. A nikako se ne da dovesti. Kao recimo na tržnicama u Češkoj. Svojeglava je naša struja; kočoperna, nije to... Problem je, kako veli jedan gospon jučer u televizoru, i što većina prodavača na placu „nema puno više od srednje škole“ pa „kako ćemo mi s tim mašinama“ (strava u očima). Za razliku, recimo, od prodavača u Portugalu. Koji sa majčinim mlijekom usisaju hitre prste i opći talent za fiskalne kase. Naravno, i to sa zimom i suncem i kišom specifičan je problem Hrvatske plačadi. Nigdje to nema nego kod nas, od stoljeća sedmog. Ma, tuča nas ne potaracala ako nije tako! I fakat, kako smrznutim prstom pogoditi tipku zareza. A sa zarezom se posebno lako fula; deci mala, deci mali, i eto djeteta ... Brojati novčanice i novčiće puno je lakše. Smrznutih prstiju. Da kasa samo nije fiskalna, lakše bi bilo. Ali fiskalne tipke, frka. Ili žemska, koja se otrese kako nije prekupac nego uboga poljoprivrednica, da bi uz tugaljivi pogled musave Cigančice dodala, da nema smisla fiskalna kasa, jer da kako ona ujutro ne zna, hoće li uopće naći robu za prodaju. Ups. Prokleti Harry Potter, opet pojeo sve mahune noćas... ...iz bugarskog šlepera na Žitnjaku... Poseban je problem, treba li patuljke, koji u tom čudu od fiskalne kase marljivo bilježe fiskove, hraniti samo ujutro, te treba li za njih uplaćivati doprinose. Što ako nam radi odljeva mozgova sad dođu kineski i indijski fiskalnokasni patuljci? Posve drugačejše je to sa peškarijom. Mrkva je mrkva, kelj je kelj. Ali, kako svi znamo, naša ribica se osjeti drukčije. Nego, recimo, sjevernomorska. Gdje prodavači na ljetnih plus petnaest i zimi na minus dvadeset fino stave ruku u rukavicu, kao i naše prodavačice kruha u Onzumu, recimo. Pa tako, po tastaturi preko koje je postavljen zaštitni prozirni pokrov, dodajući ti i sendvič sa svježom haringom, čisto ukucaju čistu cijenu. Ako već nisu ribu držali u rukavicama. Rukavicu na ruci, mislim. Ne ribu u rukavici. Dakle, problem je u našoj ribi, i dobro ljudi vele, nigdje drugdje to nema. Pa bi trebalo prosvjedovat nadležnom ministru za ribe, da vonj i sluz, da prostite, prilagodi Hrvatu i fiskalnoj mu kasi po mjeri našeg čovjeka. Jer kod nas je drukčije, svijete. Recimo, jednotipkana fiskalna kasa; stiskom čela o jedinu tipku /ergonomično pozicioniranu u visini glave; skuplji model ima i podešavanje po visini/ fiskalni patuljak u unutrašnjosti odmah sve zbroji, ruke čiste, Linić sretan. Kasa puna, gori borovina. Za zimu i ljeto i smrznute prste pri spomenu fiskalne kase (ajmo, pitanje – kajje fiskus i čime je ta kasa posebna za po vani?) hitno se ima odcipelariti nadležnom ministru za ciklone i reumu, još pod ruku poduhvatiti Sijerkovića, ili barem Subanovića; nek' se nađe i lik od struke. U znak prosvjeda (a NE fjake!), ima se leći na sve prilaze turističkim mjestima (gdje cimer fraj babe marljivo četveroruko izdaju fiskalne račune) i podići ukočene srednjake zaprljane sluzi sumnjivog porijekla, čim se ukaže kamera željna cirkusa. Bogu hvala, toga imamo. Pa je biti novinar neke naše televizije pravi potez. Senzacija skandal ganja, digla noge mala Janja... I tako...  (Pozdrav iz Jadrolinije... ) Oznake: Fiskalne blagajne i Hrvati |
