Mantra
|
Nije znao niti jednu mantru, ustanovio je. U stvari, znaju li se mantre? Znale se ili mantrale, hitno mu je trebala mantra, kako bi odmantrao svu glupost dana, koja je počela satima prije svitanja, kad ga je histerični susjedov pijetao očito zarazio nesanicom. Oko pola četiri ustao je, u mraku spavaće sobe pokušao bešumno napipati papuče – hladnoća pločica neće mu pomoći, uvidio je nedavno, prihvativši napokon da mu je prošla i prva mladost i dobar dio druge, iako nije bio siguran, koliko mladosti muškarci uopće mogu imati. U svakom slučaju, druga sinoćnja piva potjerala je i prvu. Sjedio je (!) na toaletu i odlučio ne pustiti vodu, taman u trenu kad se iz susjednog stana začulo sve glasnije stenjanje, koje je preraslo u zvuk sličan jaukanju mačke. Pustio je vodu. Po navici. Taman kad se u maniri nijemog filma podvukao pod pokrivač, Ona se trznula i poskočila u krevetu. Široko otvorenih očiju, bez daha, zapitala je – „Gdje smo mi to?“, i prije njegovog pokušaja umirujućeg odgovora ponovno zahrkala. Susjeda je imala ogromne sise, i nije ih propuštala isticati. Zamislio ju je kako leži na boku, gotovo na trbuhu, izbačene zadnjice, s koje se cijedila rutina muževog zanosa. „Drop the thought“, pomislio je, zahvalivši Dalai Lami na toj mudrosti. Zaspao je s poluerekcijom. Dakle, to sa mantrama. Mrzio je ujutro ući u kuhinju nepospremljenu od jučer; gadili su mu se mirisi hladnog zelja, talog kave, vrećice od čaja u sudoperu (stoput; godinama stoput ju je molio da spužvicu za brisanje staklenog stola ne baca u namočene masne tanjure u sudoperu). A i to sa izvještajem, kojeg su mu iz centrale vratili prvim jutarnjim mailom. Blagi Bože, ne može li firma funkcionirati, dopuštajući da postoje sinonimi?! Si-no-ni-mi. Ne; tri i pol telefonske diskusije i pola dana rada na posranom izvještaju kasnije, vraćen mu je na doradu, jer da nisu muda nego da su bubrezi, otprilike. Prokleti istočnjaci, kad poprime manire prokletih zapadnjaka pa ih krene proljev licemjernih fraza za pokrivanje vlasite nemuštosti... I uopće, zašto ga je glupa okulistica naručila, ako je onda opet morao pola sata čekati da ga primi, samo kako bi ga pitala, je li sam vozio do bolnice i vidi li najveća slova, gore lijevo. Još kad je mrtva hladna izjavila nešto tipa „Da, hm, da, šteta, tako mlad čovjek (koja dakle mladost, opet se zapitao, koja po redu, gusko?!), a već slijep... nnnda... očni živci, jako mi je žao... Glaukom. Ali eto, otiđite još na dodatni pregled, pa ćemo vidjeti!“, uvidio je svu prazninu, koju je u njegovom životu stvorilo nepoznavanje mantri. Pazi, MI ćemo VIDJETI, rekla je. I još je dometnula, kako nipošto više ne smije piti kavu. Naravno; kako i da ju popije, kad ju je upravo sasuo po košulji i tipkovnici, zakasnivši na posao... A tek je bilo jutro; jutro nakon punog mjehura i susjedinog orgazma i vonja hrane u kuhinji i vraćenog izvještaja... Nešto kasnije, na drugom dogovorenom liječničkom pregledu tog dana, pokušavao je ne razmišljati. Na tren je bio zaboravio i svoju dvojbu o mantrama, ali se onda grčevito trznuo (u glavi, jer sve je u glavi) i čvrsto obuhvatio ranije prekinuto traženje mantre. Pa može li me išta zaobići, pitao se; otkud sad još i pretrage prostate... Takav dan... Barem je sve odjednom... Treba mi mantra, mantrao je. Liječnikov prst gotovo je nježno ušao u njega, i prečuo je pitanje, vide li se u subotu na tenis – internist je bio kućni prijatelj, iako je ponekad imao dojam da je njegovoj supruzi i više od toga. Možda je taj prst bio nekakva dodatna gesta posjedovanja tuđeg... Mantru je zapravo grozničavo tražio, kako bi u svakako nezgodnoj situaciji, u kojoj je čvrsto odlučio razmišljati o nečem, što bi umanjilo nelagodu, prestao premišljati nedavno otvoreno izrečen seksualni poziv sina svoje prijateljice. Balavac; ma što, balavac, mladić u dvadesetima, upleo ga je uz čaj u monolog o gay prideu i seksualnosti i kako on sam još nije opredijeljen, pa je ušutio i uputio mu neugodno dug pogled s posve nonšalantnom zainteresiranošću izrečenim pitanjem, je li on ikad spavao s muškarcem. Ne; dovraga, nisam, rekao je, gutajući neartikuliran, nemiran bijes (dovraga je izostavio u nastojanju prijateljske uljuđenosti), prešutjevši kako je godinama prije pokušavao zapravo povaliti njegovu majku, svoju, dakle, prijateljicu. Kad je mladac napokon odustao od teme i nakon kontemplacije o Islamu u Europskoj Uniji krenuo prema vratima – ne bez pomalo zbunjenog pozdrava – osjećao je samo ljutnju, nemoćan, shvatiti zašto zapravo. Godinama; godinama je maštao o prijateljičinim jakim bedrima i njezinom krupnom, kruškastom dupetu (periodično se pitajući, koliko je lud bio, s njom prijateljski prospavati noć u istom krevetu, negdje na putu, nekad poludavno, u jednoj od muških mladosti), a sad ga ovaj mali isfeminizirani tukac očito poziva na homo – partijicu ... Dakle, mantru je tražio, grozničavo, jer ga je prst prijatelja – doktora u rektumu podsjetio na nedavnu scenu sa mladcem i na fantaziju o guzi njegove mame i... ... i kao bez glave je ustao, i dalje okrenut zidu, i propentao nešto kao „dobro, gle, jako žurim; čujemo se, javi mi nalaz, bok, bok...“ U vrata u zatvaranju, doktor je prekinutim pokušajem zaustio „Gle, sa prostatom Ti je...“ Što ako je ovaj dan vječan? Misao ga je prestravila na blatu parkinga, pa se spoznaja o dizalici za auto stopila sa postojećom jezom, od koje mu je srce tuklo i u prsima i u grlu i u sljepoočnicama i u trbuhu istovremeno. Osjećao je gel među guzovima – ili je to samo umislio, ili se uznojio od živaca – ali svakako nije znao redni broj svoje mladosti. Guma auta je bila prazna, a trapezoidna dizaličica ničim nije odavala svoj princip funkcioniranja. Trebao je mantru; samo je trebao mantru, ponavljao je, dopuštajući pogledu da vizualna informacija o krckavom savijanju praga auta pod silom pogrešno postavljene dizalice promakne slijedu, kojim bi ispravio radnju. Mogao se u tom trenu ne javiti na mobitel, ali je, sad već već sadističkim mazohizmom, prljavom rukom posegnuo u sako i začuo engleski sa poljskim naglaskom „Heeloo... Wiii maajt heev sićujejšjeen wiit joor riipoort... ken ju took naaau...?“ S druge strane parkinga, domahnuo mu je prijateljičin sin, dodajući nekakav upitni trzaj glavom. Slika pred njegovim očima zaljuljala se i utonula u mrak. |
