Andrijin križ, ili – Vakzal Nekužotskaja
Jednog dana, ne tako daleko u svijetloj budućnosti Domovine kao EUročlanice, furat ćemo se barem djelomično na „retro“. Skupo ćemo prodavati prizore „Amerikanki“, starih dizel-lokomotova, čije me brundanje uspavljivalo u novozagrebačkim večerima ranog adolescenta... (o ponudi i potražnji starog željeza možemo privatno; navodno staroželjezna mafija vlada tenderima otpisa svakako... ); isfuravat ćemo zakovičaste spojeve željeznih mostova u makrofotografiji i busati se u pileća ali činjenična prsa tehničke tradicije početka prošlog stoljeća. Dotad... Obama srednjacima; ma što; sa sva četiri (jer ovo ne znam ispisati instrumentalno skraćeno a la svama srednjacima; kvragu, nije mi Hrvatski Muttersprache; mea culpa /u deminutivu zamišljeno, mea culpić -xx... /) – svim dakle srednjacima upirem prst u medije nam naše, kad stureno-empatično izvještavaju o opet nekom zakazu HaŽea i o opet nekoj saobraćajki (nije li to na hrvatski „prometnjača“ enivej), u kojoj je NN iz XY na neobrkljenom pružnom prijelazu označenom samo Andrijinim križem previdio petsto tona lokalnog vlaka i podlegao ozljedama, pogodivši se s lokomotivom, obitelj all inclusive... Svim srednjacima. Upirem. U medije. I u nas, pušače takvih vijesti /tipa, tragična smrt šestaestogodišnjeg vozača Kawasakija od 1.100 kubika, koji je vozeći u naseljenom mjestu brzinom trostruko većom od dopuštene u smrt odveo i sedamnaestogodišnju suputnicu /slika pramena duge kose na vrhu Dalekovodovog stupa/. Ljudi moji...: Imamo li rampe, o kojima se kukumače u gorenavedenim flešnjuzima, na raskršćima ulica? Ne, nemamo. Imamo znak ili/i semafor, i valja stati, pogledati. Na kraju, ako smo obdareni, imamo zdravi razum i zdravstveno odobrenje za upravljanje vozilom. Uz dozu zdravog razuma, eventualno. Imamo li rampe i žičane barijere na molovima uz trajektne luke? (Poseban pozdrav Česima, svakako...) – ne, nemamo. Ali, rijetko neki vozač s autom bućne u more; nije prečesto, da netko oduzme prednost ili uleti u raskršće (ok, ne velim...) Imamo li na autocestama i na ulazima u tunele ili pod podvožnjake deflektore, koji bi spriječili frontalni nalet vozila cijelom ili većinom širine na beton ili željezne armature? Nemamo. Ipak, relativno je malo udesa, u kojima putnici stradavaju slijedom udara u ta mjesta... Otkud onda kukumakanje oko žrtava na pružnim prijelazima? Jači od logike? Brži od slučaja? Čuvaniji od Bogu bliskog? Mogu prihvatiti kad me frendica na prijelazu ceste preko pruge sjeverno od županjske šećerane ismije, što ispred Andrijinog križa stanem, zvijeram u oba pravca pruge poput Jamesa Coburna u posljednjoj ulozi tajnog agenta, pa tek onda krenem prijeko. Ili tamo, kraj Radakova/Luke/Pojatnog.. Kraj Klare. Nebitno. (Dan, dva kasnije, frendici progutam komentar „Gle'ga, jesi smiješan, ovdje nitko ne stane; ne vozi ovuda vlak odavno...“ Par dana kasnije, vijesti o pogibiji vozačice u naletu vlaka na tom prijelazu...) Ali... Uz iskrenu ispriku pogođenima – ne uspijevam smoći empatiju za vozače, kojima Andrijin križ uz prugu, pravilo prednosti na cesti, kraj mola na moru – ne znače ništa. Jer, njima ni mi, pješaci, automobilisti, biciklisti, motoristi, suputnici, obitelj – ne značimo ništa. Pa čemu onda suosjećanje; čemu vijest? (Koja je odgovornost HŽ-a za individualnu bahatost i ignoranciju pojedinca, odvojeno bi bilo pitanje /odgovora: nikakve/, kao i postavka grotske isčuđavanju nad logičnom posljedicom budalaštine ... - sori, ne razumijem ... ) |