Dvije lijeve skije
|
Plan je bio jednostavan. Nismo si iznad trtica istetovirali „Ima se, može se“. Dapače, termosicu kave skuhali smo u istom mraku zore, pod čijim smo okriljem skije i sve ostale sado-mazo – rekvizite potrpali u auto. Nitko nas nije vidio, nitko čuo. Bili smo decentni. Vremena su socijalno osjetljiva; nezaposleni i skijaši se međusobno broje i blate, kao da će animozitetima i tenzijama prizvati pola metra snijega na Zagreb...  Svakako, što je čovjek stariji kad prvi put stane na skije, to više kojekakvih štitnika i steznika nosi po zglobovima. Duljina istisnutog Voltarena proporcionalna je godinama i broju sati na snijegu. Obrnuto proporcionalno je pak vrijeme, u kojem kao u slow motionu skije, štapovi, snijeg, još neka skija, nečije tijelo i i naočale kovitlaju oko dobronamjernog početnika – skijaša na pragu treće životne dobi... - obrnuto je to dakle proporcionalno vremenu do ukazanja motornih saonica ili nekakvog curička, kojeg samo motorola odaje kao spasiteljicu na stazi, i koja iskonski zadivljeno rukom razmahuje posljednji kovitlac snijega, dodaje štapove i pita „?Sve u redu?“ A đavle mali, čekaj da mi se vrati osjet tijela, pa ću znati...  Proporcionalnost se naravno nastavlja s brojem padova i skakutanja za odbjeglom skijom, tako što se dioptrijski cvikeri pod skijaškim naočalama zamagljuju do točke, da kao svaki amater velikog srca samo po kretnji skije pretpostavljaš, skijaš li nizbrdo, uzbrdo, u dubokom snijegu ili na uglačanom, zaleđenom. I tada je kasno, i krug se ponavlja. Proporcionalno, te je večeri iscjedak Voltarena opet nešto duži nego sinoć. U sauni zahrčeš, i nešto kasnije sa širokim smješkom curetku u restoranu uvaljuješ u sebe duplu količinu normalnog ručka, serviranu taman prije večernjeg odlaska u pretople perine. Naravno, oba velika pšenična piva poželjet će te napustiti prije ponoći. Ustani, bane... I eto novog jutra...  Plan je dakle bio, potiho, decentno, u diskreciji istomišljenika odraditi skijanje i čitavih kostiju nastaviti put amo, tamo, pa se vratiti onoj kući, koju obično kitimo pred Božić i pred Uskrs, a u rijetkim međudolascima samo raskitimo prethodni nakit. Trenutno razmatramo cijelogodišnje božićno drvce ukrašeno uskršnjim jajima i zečićima. All inclusive. Naravno, u planu su bili i susreti sa dragim prijateljima... Ne bismo ih gnjavili slikama sa skijanja niti pričama sa Baltika; samo bismo htjeli nastaviti ugodnu nit ranijih druženja, prerijetkih... (Skije i ostatak sado – mazo opreme prethodno smo, decentno, u mraku večeri, nakon 3.500 kilometara puta, unijeli u stan; nitko nas nije vidio, nikome nismo nabili na nos zaslužen i zarađen odmor i put. I vinjete smo skinuli sa vjetrobrana, da ne bi bilo, bahatimo se...) Zovemo prve. Bok, bok. Pa di ste bili, pa na skijanju. Aha; ma da, lako se bahatit' (malo kroz nos), ali kaj ste htjeli (nestrpljivo)? Pa, biste li nam došli na ručak sutra ili preksutra...? A, ne, ne, mi nemamo za benzin (afektirano) a svakako ste se očito dogovorili iza naših leđa (svađalački), ne, sori, bok. Mhm. Zovemo druge. Bok, bok. Jeste za polagani ručak ili večericu kod nas ovih dana? Kaj, pa kaj nećemo skupa dočekat Novu; e pa mi smo tako mislili... (uspuhano)? E, onda ništa (iziritirano), vama su svi važniji od nas, samo se bahatite, nemojte nas više zvati, nema to više smisla, bok (odlučno, pomalo cendravo). Mhm. Sa trećima i četvrtima bilo je lakše; poučeni smo kako se u Zagrebu radi i kako je život borba i kako se nema vremena i kako se ima djecu i kako mi to ništa ne kužimo i kako je nama lako. (Kroz nos, nestrpljivo, afektirano, svađalački, uspuhano, iziritirano, odlučno, pomalo cendravo). Poput djece uhvaćene s rukama u pekmezu, bljedunjavo smo gledali svoj okićeni božićnouskršnji stančić, brda hrane garnirana željom za prijateljima i ugodnim čavrljanjem u tih jedinih mogućih par dana u godini, nakon divnog odmora... Ne; mi zbilja više nismo odavde... |
