Kibernetska kontemplacija i Švabo u Češkoj
|
Ja zaista ne volim pojam „Švabo“. Em su Švabe tek jedna grupica Nijemaca, em Airbus, BMW, MAN, Krupp, Gropius, Von Braun, Grass i sve to i svi oni – nisu Švabe. A ni Nijemci ni Švabe nisu surovi masovni ubojice koji se u govoru glasaju kao bijesne hijene, jer ni mi nismo svi Boško Buha niti Valter Zenzidizeštat. Ali, mom bratiću sve zafrkancije na moj račun kreću upravo time. „Neće Švabo na žuto preko semafora.“ „Prostudirao je Švabo instrukcije.“ „Zna Švabo što radi.“ I, mrzeći riječ „Švabo“, gledam ga onako nasmiješenog, a Švabo u meni autogeno mantra, kako me čovjek, rod i krv, zapravo hvali. Iako dvadesetak godina putujem istim putem iz Zagreba u Njemačku, kao Švabo nisam ni ovaj put propustio, pogledati „Via Michelin“. Dijelom, osim da se uvjerim da nije bilo geotektonskih pomijeranja na kontinentu, htio sam vidjeti preporučenu rutu za dolazak do okolice Dresdena, kamo inače ne idem često. Jedna preporuka, iz Austrije kroz Češku; druga – mojim uobičajenim putem, pa skrenuti na jugoistoku Njemačke na drugu autocestu. Trenutno odlučujem ići poznatim putem; još pamtim predautoputnu Sloveniju i Mađarsku; ni volje ni želje za upoznavanjem selendrača i policijskih patrola između dosade i agresivne rezignacije. Prvozakonita usput pita, zašto ne promijenim rutu i ne krenem za promjenu Češkom. Gotovo svađalački pojašnjavam svoje promišljanje. Švapsko. Nikad na nepoznato. Živio autobahn. Osim što ne volim pojam „Švabo“, mrzim na dugom putu zastajkivati, a pogotovo ulaziti u gradove. Obzirom da sam trebao bankomat UniCredita baš u Austriji, pouzdao sam se da je leibnitz mali, kako ga se sjećam iz vremena putnih torbi punih kave od „Bosanca“. Jer, na web stranici je Švabo prethodno potražio točnu adresu bankomata, i dobio – Leibnitz, točka. Nepuni sat, desetak propitivanja i četiri parkiranja kasnije, bankomat egzotične banke je pronađen. Sa zagrebačkih trideset celzijevaca, temperatura u Austriji pada na deset; kiša sitna, kiša dosadna. Navigacija obavještava da na petlji skrenem prema Beču i Pragu. Prije nego se dospijem ponećkati – jer ja sam odlučio ići drugim putem, poznatim i provjerenim – skrećem prema Beču, smješkajući se sjećanju na mjesece provedene lani u Austriji. Hajde; idem preko Češke, pomislim... Idem zeznut' Švabu u sebi... Stvari se odjednom odvijaju prebrzo. Autoput mi nestaje pod kotačima; vijugam nekakvim sladunjavim Fritzldorfima. Odjednom, vijug, vijug između rampi i postolja za kontejnere, češki natpisi; nešto motel, „super kurs“, vinjeta, duty free, opet škuri objekti noćnih klubova... Navigacija se ušutila. Cestuljak kao između Klanjca i Kladnja neumoljivo vijuga po bregima; propitujem se, jesam li zaista pročitao čudna siva slova na sivoj podlozi o vinjeti nekakvoj; garnirano peterokutnim oblikom sa točkom u sredini. No svakako, umirujem se, autoputa nigdje. U pitoresknim Češkim Budejovicama, koje ću tek satima kasnije na karti Češke locirati i koje dakle ne postoje samo u čehoslovačkim dječjim filmovima, navigacija izvolijeva zapovijediti skretanje desno. Ulica sve uža. Završavam na gradilištu usred polja. Vlajska koleričnost nasvladava švapsku strategiju; muški okrećem u dva poteza, usred blata. Dosad čist auto - kaljav do prozora. Okrećem se dakle, uz navigacijin nezaustavljivi ceket, i izlazim natrag na veću cestu. Ona opet želi desno. Dolazim do kraja kolone. Policajac Lolek i policajac Bolek spokojem vječnog života u iritantno postojećim Češkim Budejovicama na kolniku iscrtavaju tragove kočenja prastarog kamioneta. Sat kasnije, poslušam navigaciju; skrenem desno. Pa poslušam, lijevo. I zbilja. Tvornički krug. Uz navigacijin ceket, vraćam se skroz natrag na zadnju veću cestu – Bolek domahuje asertivno; obojici rastanak teško pada – i nešto kasnije izlazim na autocestu (!) prema Pragu. Jer, gdje je Prag, tamo je i Dresden. Prometni znak autoputa garniran je prikazom nekakvog oblika sa rupom u sredini. Ma, treba li meni možda vinjeta, mislim si, i škicam šajbe drugih auta. Taman zaključujući, kako ni na jednom autu ne vidim vinjete, promet silazi sa autoceste, migolji uz bauštelu, pa ju prelazi i opet cesta tantrično vijuga po bregima. Nad tim prizorom zaboravljam dvojbu oko vinjete, spoznaju da niti jedno prodajno mjesto nisam vidio i da su Lolek i Bolek svakako zauzeti kamionetom u Budejovicama. Navigacija – u međuvremenu isključena poradi ceketa neizdrživog, pa sad opet uključena – nalaže skretanje lijevo. I zaista, završavam pred rampom šumarije. U posljednjem pokušaju izgradnje prijateljskih bilateralnih odnosa sa tom iritantnom spravicom, završavam na korzu gradića Tabora. Gasim navigaciju i vozim prema sjeverozapadu, gdje bi Prag trebao biti. Ludi Švabo traži faken Prag, idući putem kojeg je u startu eliminirao kao grešku. Te susreće Loleka i Boleka, upoznaje Češke Budejovice i Tabor a vidi i putokaz za Mladu Boleslav. Švabo škrguće kratkim zubima. Slojevitost izlazaka na autocestu, šaltanja do šeste pa odmah kočenja do treće, silaska sa autoceste na nekakve puteljke i vijuganja svom tom bohemskom rapsodijom trajala je podugo, uključujući i prolazak cijelim Pragom usred prometne špice popodnevne. Počeo se zapravo stvarati ritam, struktura zbivanja. Iskopaš se sa zaobilaznice, iziđeš na autocestu sa onom čudnom oznakom poništenog pentagona; siđeš u gradilište, vijugaš zaobilaznicom zaobilaznice (ovaj put drugom stranom istog gradilišta)... I taman kad sam zaključio da bih trebao biti blizu Murmanska, kutem oka krvavog ugledam orlića. Švapskog. I policijski auto švapskog polizeia. O, domovino, lijepa li si... Čevtrta... peta... šesta... Kukci se zvukom kišice rasprskavaju na šoferšajbi... /Da je u Češkoj vinjeta obavezna, Švabo je saznao nešto kasnije tog izazovog dana, sjedeći u vrtu stare vile uz bezobrazne količine belgijskog piva... „Ne zezaj; nisi ti prošao Češkom, pa nemaš vinjetu na autu...“/ |
