Dosta mi i sna i jave, cangr
|
Ako na tren zanemarimo varljivu tjelesnost, možemo se naravno pitati, s kime se upravo seksa naša omiljena osobica, dok zadovoljno dahćući leži kraj nas u bračnom krevetu, duboko usnula. Manje naslovničasta misao ostaje, kako je moguće propitati, je li naš san zapravo stvarnost, a stvarnost san, ili možda miroljubivo koegzistiraju dva sna. Ili dvije stvarnosti. U svakom slučaju, meni je blago dosta. Dosta mi je noću tražiti praznu kazetu u vojarni, a svi trče na postrojavanje. Dosta mi je, nepripremljen pisati kontrolni iz matematike. Dosta mi je stalnog čekanja po aerodromima, za koje ne znam niti, jesu li bliže Erevanu ili Dartmouthu; ovo pogotovo, obzirom da mi se i prtljaga zagubila. A najviše mi je dosta, opet preko Živinica i Kladnja u Sarajevo po zaleđenoj cesti voziti autobus pun djece, ili nekakav tamo šleper. Jer, nakon toga se probudiš blago rastrojen (a dan tek počinje. Ponekad nečijim insomnijastim telefonskim pozivom tipa „Dobar dan, nisam te valjda probudio!“). Pogled u ogledalo... mo'š mislit'... Iz det rili mi?!  Iako, zlurado lijevim okom namigujem desnom. Jer kad ti je dosta, imaš dovoljno; ne fali ti. Što je dobro. Dosta mi je tako i šefa, koji mi je ostao visiti par plaća. Dosta mi je i dileme, jesam li mu trebao podastrijeti odkopuliranac, ili se i dalje u pozi ukliještenoživčane stare cure nategnute preko pisaćeg stola u tantrični beskraj nadati čudu plaće o ovo doba 0,8%-tnog izlaska iz krize. Dosta mi je; ne fali mi.  Dosta mi je selendrače, koju čak i recesija zaobilazi, osim predizborno. Minimalizam nepoderivosti možda postane ekonomski model budućnosti. „Oš makro, oš mikro?!“, dometnuo bi jedan županijski veletužnosnik na ponudu ekonomskog projekta. Rekao je to prije desetak godina, jučer dočekujući predsjebnicu Vlade ErnamHa žalopojkom kako se nema, pa nema, te da je svaka pomoć dobrodošla, jer se, eto, nema. Ni mikro ni makro. Se nema. Unatoč deceniji polit-opstanka personalnog. Vječni dan. Dosta mi, brate! /Koso R ispred posavskijeh gospodarstvenika izvolio je pozdraviti ugledni lokalni poduzetnik, zaslužan za neprekidne nabavke dubok(ozaboravn)ih spisoladičara u pravosudnom sustavu županije... no dobro... Trept... Ne znam, je li ju dično čelništvo naše male i u manjku ozbiljnih interesenata nepokorive županije izvoljelo provesti oko otpadom urešenih općinskih pašnjaka do zgrade županijske porezne uprave... Vrijedilo bi... makar kao alibi postojanju županijskom Ministarstvu turizma... /  I dakle, dosta mi svega toga više. Pa sam odlučio spakovati bisage i otići. Makar na par dana. Na samosanacijsku rektifikaciju. Odluku sam obznanio svojoj gospođi majci, aka Frau Mutter, aka moja Siva Pantera. Koja dakle živi u Danke Dojčlandu. Frau Mutter bila je odlučna. Ona bi prije mog dolaska njoj avionom došla ovamo, pa malo na more, pa malo Zagreb, pa bismo se skupa zaputili u Dojčland. Super, rekoh. Našto je ona rekla, da naravno to ne smije biti dok su vrućine, a jedino uz uvjet, da imam vremena za nju i da ne ćubi doma sama. Super, rekoh, i dometnuh, kako bi alternativa radi vrućina mogla biti i da ona krene sa mnom iz Dojčlanda autom, pa se nakon Zagreba i mora vrati avionom. Našto je ona rekla da mi za takvo što nemamo novaca, da su piloti najavili štrajk i da ona svakako neće putovati niti zimi niti avionom, a pogotovo ne avionom, zimi. U kolovozu. Super, rekoh, sretan da smo se i ovaj put razumjeli oko njezinog dolaska, i miran da smo dali sve od sebe. I dakle, pakiram se. Printam radna vremena i adrese koječega, ukucavam u navigaciju raznorazna odredišta, stare aerodrome i napuštene elektrane, brda i rijeke. Jer... svega mi je dosta. Pa odoh malo... Stopama Saint Exa... put pod noge, nebu pod oblake... snaši pod pocalicu... pa ukrug... ijuju...  |
