Nerd, između Junkersa i žena
|
Pitala me Nela nekad, otkud mi ta navada i što to vidim u avionima. Nela, ni sad ne znam. Djetinji san da budem pilot (vozim „Žabu“ i imam sunčane naočale i hodam sa pjevačicama „Abbe“) izjalovila je ćoravost. Barem. Ćaća je opsesivno zazirao od auta, brodova, liftova, aviona. Čuvajući se, odnijela ga ciroza. Djedovog brata, inženjera u Junkersu, nisam imao kad upoznati; pukao je prije sedamdeset godina pod radnom obavezom i nestao iz sanatorija, bez traga. Znam samo da se ugodom ježim na miris kerozina, na krckanje lima i na kojekakve fetiše zrakoplovne. Možda neke veze ima vlajska genetika po ćaći; nu, leti, a metal. Nu! Možda je stvar materinjeg jezika. Lufthansa – zračna plovidba. Dijelom, do moje je krize srednjih godina i otvaranja novih sfera; zovu ih interdisciplinarnim znanjima, pa tako eruditskom navadom između spavanja i nesanice, čitajući, sklapam fragmente logičnog... Nije aviona moglo biti u doba parnih strojeva teških. Dakle, šjor Otto i šjor Diesel utrli su dio puta, svojim motorima male mase u odnosu na snagu. Pa i one smiješne drvene letvice, žičice, lakirano platno – tadašnji kompozitni materijal vrhunske čvrstoće uz minimalnu masu. Pa onda to sa aerodinamikom, i opet sa jačanjem motora, pa ponovno sa čvršćim materijalima i oblicima... Pa zašto ovo, pa čemu ono. Kako su mitraljezi propucali kroz propelere, kako propeler može i vući i gurati, pa čemu kabina pod pritiskom, pa što sa leđenjem, pa otkud autima ABS, pa... Ili, recimo, djetinje sjajnih očiju odem u taj Junkersov muzej, nedavno. Dessau, emigracijska međustanica arhitekata Bauhausa i tehničara Junkersa; ispreplitanje cijelog segmenta tehničke kulture sa trajnim odrednicama današnjice. Junkers, usput mi se mota po glavi, izumio je kalorifer (i dao mu ime) i poslovnu ekspanziju doživio primarno na toplinskim strojevima i aparatima. Pa se krenuo baviti modernim materijalom, metalom. Patentirao konstrukcijske izvedbe lakih montažnih hala gotovo savršenog termičkog i mehaničkog ponašanja. Pa se bavio utjecajem oblika na čvrstoću; patentirao sendvič-strukture sa izolacijskim svojstvima i sve to objedinio u projektu metalnih kuća, kakve bismo danas zvali „pasivnima“ – zimi tople a ljeti hladne bez ekstenzivnog grijanja i hlađenja... Ali meni je to, dana o kojem pričam, prije godinu, dvije, sporedno; gotovo bilo nebitno. Došao sam u pohode Teti Ju, predivnom tromotornom zrakoplovu (Ju 52 3m), koji je nakon potonuća pod finski led pod vodom proveo gotovo pola stoljeća, da bi tijekom desetak posljednjih godina volontarijatom i domišljatošću starih radnika tvornice postao fascinantan izložak muzeja na terenu tadašnje tvornice... /Upostio sam tu temu lani u par navrata... Limeni Deja Vu; Inside Ju, .../ I onda, Nela moja, nekidan gotovo slučajno gledam slike tog obilaska muzeja. I vidim jedno malo čudo, tada posve van mog fokusa... pa drugo... pa još jedno... I kako ne biti navađen, Nela moja. U svom nastojanju da objedini čvrstoću i lakoću strukture, dobri Hugo J. uveo je aluminij u aviogradnju. Da poveća čvrstoću mekog materijala, dobri je Hugo zgužvao stvar – osmislio oplatu od tanašnog aluminijskog lima, ali valovitog i time čvrstog – i stvorio „brend“. 1919. godine - moja je baka bila petnaestogodišnja služavka kod direktora plinare, Röwera, u Berlinu – nastao je i poletio Junkers F 13. Slovi kao prvi komercijalni avion potpuno metalne konstrukcije. Zamišljen isključivo kao putničko – poštanski zrakoplov, bitno je doprinio razvoju zračne pošte. Od preko 300 proizvedenih, u svijetu danas postoji pet očuvanih originala. U Dessau-u, entuzijastična Junkersova gerijatrija po raspoloživoj dokumentaciji ručno proizvodi unikatnu repliku, koja neće biti u letnom stanju, ali će konstrukcijom vjerno odgovarati originalu od prije devedeset godina... Taj sam prizor, Nela moja dobra, gotovo previdio.  /Junkers F 13/ Nije to sve. Pri pogledu na moju Tetu Ju, gotovo me iziritirala bezvezna, šarena ni-kanta-ni-igračka izložena bez ikakvog komentara par metara dalje. I još, kao da su mangupi za maturalni film nasprejali neko tamo „Cathay Pacific“. Sakrileg mojoj Teti Ju pred nosom! E, ali onda ... mi vrag kasnije nije dao mira. „Prodaje se: Junkers Junior A 50, metalni zrakoplov, niskokrilac, otvoreni dvosjed, motor i trup 238 sati ukupno, sa dosta rezervnih dijelova. Radi se o vjerojatno najboljem laganom sportskom zrakoplovu u Australiji. Cijena 875 funti. Upiti na...“ Oglas je iz 1947. Konstruiran kao trkaći natjecateljski avion, A 50 je zamišljen u seriji od 5.000 primjeraka. Napetosti u Europi koncem 1920ih godina i visoka cijena uzrokovale su prodaju tek 50 primjeraka, od 69 ukupno proizvedenih. 1930. godine, dva su zrakoplova isporučena u Australiju; jedan je ubrzo uništen pri padu, a ovaj preostali mijenjao je vlasnike – otuda oglas o prodaji... 1963. otkriva ga i kupuje inženjer australske zrakoplovne kompanije Cathay Pacific; 13 godina restaurira staru curu i do devedesetih godina njome leti po međunarodnim aeromitinzima i natjecanjima. Ponovno preprodana, Ju F 13 dopremljena je u Dessau na ponovnu restauraciju i jedini je preostali primjerak u svijetu u letnom stanju (da ni kanta ni igračka...) To sam, Nela moja dobra, gotovo previdio, a previdio sam i prototip te famozne metalne kuće, čiji je koncept ekipa Bauhausa trebala oživjeti izgradnjom industrijskog naselja za radnike Junkersa. Došlo je drukčije, ali no kuće na slici, u pozadini.  /Junkers A 50/ I na koncu, taj Jak 27R. Kao iz crtića o Ptici trkačici; smiješno šiljatog nosa, sa ražnjem na vrhu. Moš mislit; a ja došao vidjeti moju Tetu Ju. I tek sam nekidan, slučajno dakle vrteći svoje slike iz muzeja, uspio identificirati tu grotesku od mlažnjaka prvoipolte generacije. I pazi sad, Nela moja. U svijetu ih je tek nekoliko preostalo; šest ili sedam. A svi su ili muzejske razmjene unutar Europe nakon raspada Sovjetskog Saveza, ili su ostali u bivšim sovjetskim republikama. A ovaj mlazni ražnjoid, naknadno skinute oznake 0708? Muzej ljubazno tvrdi kako ne zna njegovo porijeklo, a ja znatiželjno mozgam... Kako je izvidnički – ma, špijunski! – avion, kojeg su posjedovale samo zračne snage SSSR-a i čiji je direktni nasljednik akter famoznog kontraobavještajnog trilera nad i u podijeljenom Berlinu (Codename Brixmis) dospio ili ostao na istoku Njemačke? Otpis usljed kvara, nerentabilan za povlačenje tadašnjih trupa stacioniranih u DDR-u? Zašto bez oznaka? Ili ipak nekakav poddekni aranžman tadašnjih baćuški, Ulbrichta i Brežnjeva; poluprešutno-hladnoratovski relikt podijeljene Njemačke? I to sam, dobra moja Nela, gotovo previdio. I kako da Ti, ženo, odgovorim, što to vidim u avionima?!  /Yak 27R/ P.S. A ženo Nelo, ima još nešto. Proizvodnja vojnih aviona tijekon Drugog svjetskog rata – jedan od zamašnjaka moderne industrije i zrakoplovstva današnjice – ogromna je priča i ženama. Dok su muški ratovali, bili po lazaretima, zarobljeništvima i grobljima, Iljušine, Boeinge, Lightninge, Messerschmitte sklapale su – žene... |
