Nedaće akademičnosti, urota međunarodnih prašina i skupo ljubljenje doma svoga
|
1. Mentor Nedavno me mentor na faksu pita, tko je ono od mojih roditelja bio Nijemac. Majka je Nijemac. Mica. Nije. Nijemica. Njemica dakle. Gleda me mentor, krupan, kvadrast, veli, vidi se; ali neka, kolega, neka, ne brinite, treba od mane napraviti prednost. U meni raste osjećaj, kakav mora da imaju skupštinari tokom seminara OESS-a o dobroj upravi. Moj završni rad dakle. Konac djela mog; projekt kroz dva stoljeća. Debelo punoljetan. Ljudi moji, nije se lako oprostiti od statusa studenta. Nakon dvadeset godina. Ne znam, kako će mi to uopće u kompjutoru MUP-a na granici izmijeniti; upeklo se u ekran, „student“… Nnnda. Moj rad. Po meni, osim strukovnog konteksta i zadane forme, ujedno i odraz osobe, pristupa, metodike. Konac djela. Inicijacija u Krug. Po mom mentoru, rečenica duža od jednog retka je prekomplicirana. U podnaslovima moraju se potpuno ponoviti raspisani pojmovi iz naslova. Pola sata dijaloga o korištenju "s" i "sa". (Ja u pravu, on pobjeđuje.) Znam, čovjek ima milosti prema mojoj sijedoj dobi i androgenoj fizionomiji sjevernjačkoj. I hvala mu; hvala mu i što me tješi zbog naskoka moj oca na moju mater prije gotovo četiri desetljeća. Ali… Mogao sam napraviti špagat i ispoštovati mentorovu sugestiju da rad od četrdeset stranica skratim. Na šezdeset. Skratim. To sam mogao, i eto, učinio. Ali sad mi se dira u pismenost; u artikulaciju. U mene. On mene dira! Moja Prvozakonita veli, pa što te briga, glavno je da predaš i završiš. Ja niš' ne velim. Osim ali... 2. Prašina Svog sam starog smatrao čudakom. Uz ostalo, imao je fobiju od klica i prašine. Unatoč tvrdnjama moje mile Sive Pantere, po kojoj sam isti ćaća, evidentno je da nisam. Ja se nje ne bojim; ja ju mrzim. Prašinu. I trenutno radim na projektu zglobnog usisavača, onako malo kao oni traktorčići za vikend – seljake; stoličica, retrovizorčić, sjednješ i điraš se; usisavaš. Naime što: Prošli četvrtak domaćica u meni proglasila je štrajk. Pa je zato usisavala tek u petak. U subotu smo Prvozakonita i ja onda odavde (Nut City, Orašje) otišli pripremiti zagrebački stančić za praznike. Opet sam ja bio Mali o' criva, oliti usisavalica. Pohvatao sam sve paučine, pootpadale kitove sa prozora, kovanice, propelerčiće aviončića, kofrce prašine, lasi i dlaka upitne provinijencije, ma, sve. Iduće jutro, puzeći podovima Lijepog Našeg stančića iz razloga koje ovim putem nisam voljan obznaniti, vidim – kao da i nisam. Usisavao. I da bude gore, tristo kilometara, dvije debrecinke, dva kuhana vina i 24 sata kasnije, kadar se ponavlja. U Orašju. Gdje sam usisavao pred odlazak. A izgleda kao da nisam. Projekt traktora moram intenzivirati, makar Božić slavio na pravoslavni. Pa što je ovo sa prašinom ??? /Nemojte mi sad o neje'''ici. To me boli./ 3. Houm svih houm Markica za parking istekla mi je prije par tjedana, ali nisam niti išao doma, pa okej. A i inače frkćem na Bandićev harač, jer doma sam pet vikenda na godinu, a moram plaćati za 365 dana u godini (što ne jamči i mjesto za parkiranje). Naravno, da bih platio harač, moram doći u Šubićevu najkasnije do subote 13 h. Inače markicu nemam gdje kupiti. U suprotnom, fluorescentni čovječuljci mi uredno ostave kaznu pod brisač. Jerbo da ne mogu svaki sat produžavati parking (po osam kuna sat) tokom cijelog vikenda. Na moje pojašnjenje, da tu stanujem, da sam došao u subotnje popodne i da blagajna Harač Parkinga ne radi vikendom te da što mi je činiti, veli – uzmite dan godišnjeg pa kupite tokom tjedna, ili nemojte tu parkirati, ili se doselite. „Pa kaj opče živite vani ak vam ne paše, ne?!“ Citat. Hrvatski kozmopolitizam na djelu. Meni tlak u nedozvoljenom. /Fluorescentnog sam zaganjavao do kraja ulice. Iako sam ga ulovio tek kod „Virusa“, istovremeno sam, na drugom kraju Sortine, pod brisač dobio. Znate već što./ No… Nebitno... Praznici; dom, mir i dobro. Prvi ritual dolaska doma iz pečalbe je otvaranje kaslića. Naravno, po poštu se može i kasnije, ali ne, nejač u meni želi sve i odmah - sa pet torbi i sedam i pol vrećica okićen, još i poštu odmah vidjeti. Možda neko egzotično pisamce, kakav omot sa knjižicom ili cedeom, nešto za obradovati se…. Možda… Mašala računa, kao za cijeli božićni šoping; plava koverta izvolijeva donijeti mi riječi „postupak“, „kamata“, „prisila“ i „ovrha“. Zamišljam kako Kamatoovršitelji iznose hladnjak sa puricom i francuskom salatom. Antikristi. Presreće me teta-koja-čisti, vibrirajućim vriskoglasom spominje pse i majke i suze i grob i da mislim li ja platiti čišćenje stubišta. Ispadaju mi vrećica br. 4 i br. 7 ˝. Prvozakonita cekeće kroz stubište da nema ključ i hajde gdje si više isusebože. Susjed, stan do, odlučio je sa nama podijeliti tepih, kojeg izbacuje iz stana. Predug je da stane pred njegov dio hodnika. Te smeta li pred našim vratima, i jesmo li ponijeli cigarete iz Bosne (jeftinije su). I sjedimo li za Badnjak kod njih ili kod nas. Houm svit houm. |
