Staričica na travnjaku
|
Ovu priču teško mi je kratiti. No, uglavnom se radi o tome, kako sa vlastitim godinicama sve više otkrivam stare cure. Njihova sjećanja, borice. Njihove zablude i nade, njihov smiraj i priču, koja sjetnom patinom prelazi o otmjeni, sijedi sjaj starih dama. Sa nekog drugog kraja, istu bih priču mogao otpočeti manje džentlmenski i reći, kako sam sretnik, koji je rukama doticao spojeve i obline dviju starih dama, kakvih je još samo desetak preostalo uopće. Slično svoj mojoj priči, jedna je pomalo divlja, balkanska; druga konzervirana i ušminkana, sjeverna. Studirajući dokumentaciju o toj sjevernoj, koja je desetljeća provela na dnu jednog finskog jezera, počeo sam uranjati u njezine tajne i dubine, u začkoljice rekonstrukcije za publiku i rekonstrukcije u izvorno stanje – dva oprečna pristupa, pomalo poput pasivne misice-ljubavnice i pomalo neugledne ždrijebice, koja i slutnjom ostavlja bez daha… U toj priči, upravo bi me ova spoznaja različitog pristupa starim damama odvela ka poanti, kako ovu balkansku staričicu, nesređenu, sada gledam drukčijom, mlađom, potencijalnijom, a onu njemačku ljepšom, ali onesposobljenom da ikad više poleti; oskrnavljenom za vječnost… Njezine slike nemam, niti bi stale u okvir posta namijenjenog uglavnom dobronamjernim klikerima bez posebnog entuzijazma za priče o materijalu zakovica i o faustijanskim trgovinama ručne izrade valovitog lima… Zato – odlučujem ušutiti, uz par slika moje prelijepe staričice, ove balkanske… A koga zanima više - Ju 52/3m - Nord AAC.1 Touquan         ...ma, nije li kao da te gleda...?   |
