Tempus fugit, j'''ga ja...
|
Po obećanju, danas bez bložanskog seksa. Sutra opet, ako Bog da. Najkasnije preksutra. Ne mogu reći da sjedim negdje na trogirskoj rivi i listam novine na štekatu. I da ofrlje opletem fotoaparatom i imam sliku za poklanjat.  Volio bih da je tako. Sjedim u radnoj sobi u Orašju i tipkoklikam novine. Ne moram čak ni nesvjesno za svaki novi list lizati kažiprst; praktično zapravo! I zdravije za sve, ako su novine kafićki-narodne, pa svi uzimaju, listaju i ližu isto. Jer evo, u Americi, novi virus, gori od AIDS-a; rezistentan na sve. Nema više lizat'. Čudi me samo, nazvali ga USA 300. Što ti je reć' patriotizam. Klikam dalje. Eddie Murphy rastaje se od svoje afroameričke suprugice. Dva tjedna nakon svadbenog pira. Hit end ran. Boeingov "Dreamliner" opako kasni; frka, frka. !Ajmo, Airbus!! Domaće je domaće! Ovo o jutrošnjoj oscilaciji DAX indeksa i postotnom padu vrijednosti dionica zlata i nafte u Vrankfurtu ne kužim. Ziher Kinezi i Gadafi mute nekaj s tečajem dolara. A ja? Body-Mass-Index mi je na gornjoj granici. Slušam bjelosvjetske radioe preko interneta. Imam ESP, ABS, milijune piksela, Razr, 205-65-16; Common Rail, gigabajte za izvoz. Kvadrata k'o Keops. Ali. Ništa od toga , nikakav teleport, studio ljepote (oksimoron, nije li??) ne može nam sačuvati izvornosti, nestanak onoga, čega se mi predfircigeri još blogonamjenski sjetimo. Oni mirisi, ona jela. Lucidne logike naših starih, kojima su nesvjesna konkurencija skupim tečajevima orijentalnog mirodušja za stresom uništene karticoplatiše Zapada. Sjednim jučer kod svog brice u tom, dakle, Orašju. (O brici sam već pisao - "Vremosrazje, ili - brico Ibro i Facebook", 23.10.2007.) Lokalni lero donosi mu podeblju kovertu. Brico je pogledom nacilja iskosa, preko kose cigarete, nakrivljene glave na naherim ramenima, i gracioznošću Ivana Balića ubaci ju dijagonalom u koš za drva (! koš za drva! peć!). I prije mog zbunjenog upitogleda, veli "Da je račun, ne bi im'o kovertu nit' bi bio 'vakav debeo. Da je sud, bila bi plava. Nego... izvin'te što ja 'vako..., kako gospođa?" Kraj parade. Puno je takvih pričica s njim; uz sve popratne neugode, ljudi moji, idem kod njega dok mogu. I samo kod njega. Jer Ibro neće biti riloudid. Neće biti na popustima niti u kataloškoj prodaji. Jednom je, sad je. Eto, dakle. Nisam još preselio na more. Slike u Posavini moram baš tražiti. Ali, dok je meni mog brice, barem mi je Orašje draže.  |
