El maldito Cubismo
|
Već mogu zamisliti komentare…. Komentari *Točno znam kako Ti je. Philadelphia *Kaj, još patiš zamenom? Oficiruša *Ne, nikad. Ali zato muesli s jogurtom. Davka U. *Da, to se meni s trećom ženom dešavalo. Čvor u maramici *Pederu, idi u Srbiju ak ti ovdje ne paše. Mamin sin *Hahaha, ma osjetim ja da netko mog Poštara i mene gleda iza ogledala. Fejk Ajdi *Lijepo doživljeno. Po običaju. Za duplericu. Croch Cop *I ja znam di živiš. Lolitin TATA  /Najte kaj zamerit./  Tako bi dakle mogli ispasti komentari na sljedeći post. Vidjet ćemo. .. Jedne siječanjske noći, namještajući se između Prve Zakonite, upale ramena i diskushernije, počeo sam premišljati svoj matrimonijalni spolni život. S Prvom Zakonitom, taj. Dođe to intelektualcu; s djela na riječi; s godinama braka navodno sve više. I isprva se nasmijem – zamislim svoj brak kao četrnaestogodišnju kćer naših prijatelja. Zgodnička, visprena curka. Život pred njom; prve dilemice na obzoru. Iznenadim se; bez te poveznice, naš mi brak djeluje stariji. Ofucaniji, da ne velim. Kad vino krene preko kvasine u onaj vječnolebdeći formalin opstanka. Kilometri... u diskreciji vraćani... Potrudim se, kašljem ne poremetiti hrkanje Prve Zakonite. Prvo je najvažnije. Mlijeko, dodir. Zakonita. Hrkanje. Premišljam dakle naš seksualni život. Isprva ti nikad dosta; u toj fazi, „Erotika“ djeluje realno poput „National Geographica“. Kasnije krenu preference, ogradice. Faza menge i faza PMS-a, bez očitih prekida i međufaza. Počneš se povlačiti, pokušaji razgovora u zraku mutiraju u metke. Frontovski rat; frontovsko primirje. Deadlock. Uglavnom. U međuvremenu, obični za svibanjskih snijegova, daš si truda. Poput Marilyn Monroe za Jamesa Deana, staviš parfem na neočekivana mjesta (vis a vis koljena, npr). Škicneš na neki porno-portal, tek da pokupiš inicijalni moment. Poput pokojnog Stevea Irwina, strpljivo, znalački, bez zvuka, vrebaš; čekaš; mamiš i vabiš. I onda se baciš na svoju krokopi….pii…piii... cu. Uz sav pripadno protokolirani ritual. Dobro, kupit ćete viksu na moru, dobro, mogu joj roditelji doć k nama na par dana. Ovoono. Sve za kopulaciju. Vrsta je u pitanju. Ugrožena, da ne velim sad tu. I stvar krene, !čovječe! Miris žene, lelujavo dupe crnkinje s portala, krene to uglavnom. Zahuktava se. Kao početak Vlaka u snijegu. E i onda. „A hajde me ljubi, onaaako, praaavo, i ne oslanjaj se na mene tijelom, i uđi do kraja i siskaj mi nožni palac i prelazi mi jagodicama preko leđa i govori mi prostote…!“ Šest, sedam imperativa, rutiniranim glasom spikerice s Glavnog Kolodvora. Stišćem kapke da mi ona crnkinja ne pobjegne kad je najviše trebam. Poput pilota Concordea otpuštam sve gumbiće svjesnog u sebi; ne puštam, borim se. Lebdim, ljubeći mile usne i nožni palac odjednom, jagodicama lahoronalično prelazeći leđima svoje Ženke... trećom rukom treskajući lonac sa sarmom u kuhinji /shaken, not steared!  /. Istovremeno, koncentrirano pričam s punicom, koja upravo zove, i - svetodužnosno te imperativu br. šest sukladno - valjam prostote…Pretvaram se u spontanokovitlavog, uživajućeg mutanta bestežinske hobotnice, Johna Holmesa, Rocca Sifredia, markiza De Sadea i naspomenutog Stevea Irwina. Sve za Prvu Zakonitu. I za mene također. Tako to nekako izgleda u praksi, minus moja frustracija, puta koeficijent sigurnosti 1,5. Ležim, dakle, uz Prvu Zakonitu; hrkanje je tiše, malo kao ona brundava frekvencija na „Ivanu Zajcu“, noćna linija iz Rijeke za Split; paluba, vani. I shvatim. Siroti Piccasso! Pa kako bi inače nastao taj kubizam, te što li je tražila od njega ona njegova, kakolisezvala… Gledaj me u oči dok mi ljubiš guzu, isprepleti prste s mojim nožnim i miluj me po kosi dok mi istovremeno siskaš bradavicu… Kaj dobiješ? Oko na ležima, antigravitacijsku ruku s devet zglobova, noge poput hobotnice, a koje rastu iz čela, odmah iznad jedog para gornjih usana… Kubizam, velim vam. Skužio sam. Te pošteno i ne svojom krivnjom molim da mi se hitno javi termin iduće izložbe. A sad, komentari...?  |
