Srednje - godine, žalost, vrata... (?)
|
AKO nekakva stambena situiranost, nekakva iskustva ratovanja sa pretpostavljenima, s godinama sve jači auto, hlapljenje autoerotskih fantazija, "kila-godina", izraženije vrludanje između anarhije i konzervativnosti i više komunikacije internetom nego u birtiji mogu biti znakovi srednjih godina, eto mene tu. A zanimljivo je to s vezama. Prvo te fasciniraju komadi, koje ne bi vodio doma na nedjeljni ručak, ali su cure spremne na sve, bez limita... Onda skužiš vremenom (ili i ne) kako one i same traže sebi slične nagazne mine, pa ti sudbina (ili ne) pošalje neku osobicu "za ženit'". Onak', slutiš da u životu ima neka računica, leptirići u trbuhu još dovoljno lepeću krilcima kad te ženska pogleda. Vrijeme je završit faks, oženit' se, navaljat jedno-dvoje malih Hrvatića, uhljebit' se i, uopće, uskočit' u ladicu prosječnosti u tanušnom šatrozlatnom papiru... Zbogom, zvjezdane noći hipodromske, zbogom ruskoj poeziji prije brucoško-srednjoškolskog seksa, u pokušaju neuspješnog i ne manje, tako milo zapamćenog...  I odjednom, par poslova kasnije, par zemalja i par djece kasnije (ili ne), par marginalnih stranputica kasnije (ili ne)... Probudiš se ujutro, rame te boli, leđa stežu. U polusnu promasiraš ženu-prijatelja gdje te boli, i dok ona ustaje, ovlaš pomiluješ tu guzu, koja mutno asocira na neka druga vremena, s manje brige i manje pameti, ali sretnija, zapravo. /To naravno u krmeljavoj tikvi ne artikuliraš, već tražiš neki vizualni motiv za kratkotrajni provod pod tušem.../ Uz kavu, usput, promrmljaš ženi-prijatelju, tek radi konverzacije i općenarodne uljudbe - "Kad si mislila moju mamu odvest' na frizuru?" (Čuo si da su se jučer dogovarale; mislio si ih usput počastit' kavom i kolačima; posljednji lijepi dani prije jesenskog sivila...) "Pa dobro Ti zbilja nisi normalan! Kako možeš pitati, pa Ti... Kao da ne znaš da ja radim! Ne znam! Nemam pojma! Ti nisi normalan, otkad nam je Tvoja mama u gostima!!" Zadržavaš polunesvjesni smješak stjuardese; pola osam je ujutro, sunčano; nećeš kvarit' dan... Osjećaj ionako prepoznat; to su ti dani u ciklusu... Tri ciklusa godišnje, sve ostalo su ti dani u ciklusu... (Naravno ti ona nabije na nos da si te dane u ciklusu bivšoj dragoj tolerirao...) I taman kad misliš da je sukladno Einsteinu i ovaj relativno dug trenutak trajao dovoljno dugo... "I da... Ti ZBILJA nisi normalan otkako Ti je mama došla... Kao da sam ja rekla da me jučer čekaš s pečenjem i krumpir-pireom! Ja sam samo rekla da bi to MOGAO napraviti! Tko Ti je kriv što si me čekao! Uvijek glumiš žrtvu! Što, ja nisam trebala otići na večeru s kolegom? Morala sam Te nazvat', jel' to? Jel'? Ma daj...! Sve morate isplanirati, sve mora biti na sat, ma NE MOŽE, ne znam, neću; što je vama?! Ma daj!" (Ovo zadnje nije tako rekla. Rekla je "Ma-de-ba...!") Jedini odjednom preostali zvukovi u rupetini tišine su kuckanje pregadnog poklonjenog zidnog sata i tvoje gutanje toplog zraka s gutljajem hladne kave. Par minuta kasnije vraća se opet. Jel tko zna di joj je mobitel. Par minuta kasnije vraća se opet. Jel tko zna di su joj sunčane naočale. Više se ne vraća. Zasad. Zato dođe tvoja mama. I uporno bi se grlila s tobom. I dok pokušavaš ne otresti pregrubo instinktivnu majčinsku bliskost u oblačiću kamfora i kiselkaste starosti, neartikuliranost tvojih okosklopljenih iznutrica bježi bestraga u neki sretniji svijet nježnih dodira bez all-inclusive-bukvice, međunožja bez dogovora i obaveze; u svijet bez prigovora, presušenih očekivanja prema sebi i drugima, u onaj divni kovitlac, kojeg Mi Nadolazeći Fircigeri poluneverbalno seciramo na susretima razreda, kojeg tražimo u razvodima i alternativno-paralelnim Full Contactima sa sličnim nam predatorima, na čije fraze i receptne zamke (razumijevanje, otkačenost, doza perverznog, predstojeći razvod i verterijanska duševnost, uz prešućeno sudužništvo, čir i hipoteku) tako spremno padamo ... I onda tako, kao nekad, misliš da si doviknuo nevidljivom vozaču... "Majstore, može srednja...?" Uz škripu kočnica, srednja se vrata gotovo praznog, kockastog busa tvoje rutine otvaraju uz štropot i upuštaju oblak prethodno uskovitlane prašine unutra. A ti stojiš na vratima i... nemaš petlje izić'. |
