Čovjek beštija, iliti Šejtan-lampa
|
... I da nahranim ovu Blogobebu za sada... Baš se nešto mislim... Jesam i ja čudna biljka. Najme kaj. Do nedavno, u Orašju nije bilo (niti) semafora - alias šejtan-lampe. E da ne bi propao mali biznis, iliti auto-školice, po zakonu je trebalo imat semafor. Ili zatvorit auto-škole. Otada se u Orašju ima semafor. Ako ikoga od vas put nanese, odmah iza granice, pokraj benzinske "Antunović". Ravno je pravac Tuzla, Sarajevo (via Arizona, of kors). Lijevo je nesuvislo djelujući poljski put, ali ako idete njime, možda je jaran Mido na vikendici, pa se ima što popit. Ili mu je žena blizu, pa se ima što i pred oko bacit. E, a desno je Nut City, kako bi Anglosaksonci rekli za, znate već, Orašje. (Orah - nut)... I tako. Kad je crveno na magistralnom putu - neću o oksimoronu - onda možete meni ili Midi. Otprilike. I di je tu sad čovjek-beštija? E pa jer tako, sa smješkom ironije, krenem tuda prema doma - doma je i dalje uglavnom Zagreb. I baš fino da nam je u kvartu nikao ogromni shopping centar, Avenue Mall. E ali. Ima semafor. A na semaforu Mi Hrvati. Jedna traka. Za uć u parking shoppinga, ali i za uć u cijeli kvart, bitno veći od Orašja. Pa fino em na oraškom semaforu stojiš, ne bi li prošla zaprega s benzinske preko ceste u polje. Onda u Zagrebu stojiš, vidiš svoju zgradicu, piša ti se (jer si slijedio medicinske trendove i stalno pijuckao vodu u autu), ali ne, Hrvati nahrupili u lizanje izloga i mucanje brendova, ehh, seeeksii, feeensiii... Dvadeset minuta od ulaza na Sortinu do kafića Upitnik. Dvadeset minuta više bola u abdomenu. Zbog semafora, iste sprave, koja te u Orašju nasmijava. A sad te samo boooli. Ma mislim. E a beštija? Beštija itekako može ustrčat na četvrti kat. I onda uz orgastični aaaaaaaaaaaaahhhhhhhhhh glede i unatoč semafora pomislit' - Viiilmaaa, ajm hoooum... |
