Probudila sam se prije Toma. Izvukla sam se iz njegovog naručja i presvukla se u neku odjeću koju sam izvukla sa svoje strane ormara. Nakupilo mi se puno toga ovih dana. Moram izaći van, moram razbistriti um. Izašla sam van iz kuće na snijeg. Obožavala sam onaj zvuk škripanja snijega pod nogama. Hodala sam polako uz kuću i osluškivala. Bilo je rano ujutro i prosječan Njemac ili još nije uopće otišao na spavanje, ili je još u dubokim snovima. Znala sam da je u blizini bio parkić jer smo pored njega često prolazili. Odlučila sam se prošetati do njega. Tko zna, možda sretnem nekoga poznatog, iako takvih ovdje nije bilo previše. Uzela sam mobitel sa sobom jer sam znala da će se Tom uspaničiti kad se probudi i vidi da mene nema. Polako sam šetala ulicom i obazirala se oko sebe. Sada je zapravo bilo savršeno vrijeme da primjetim sve one sitnice koje da sada nisam zamjećivala. Kao primjerice zidić ispred kuće koji je bio pun grafita. Dobro, sada nije jer je bio zatrpan snijegom. Razgrnula sam snijeg i počela čitati. Bilo je toliko nečitko da se ništa nije moglo pročitati. Nisam se zamarala. Krenula sam dalje. Niz ulicu. Polako, ali sigurno. Uskoro sam došetala do parkića. Bio je to maleni prostor, sada potpuno bijel, na sred kojeg se nalazilo veliko stablo. Isticalo se upravo po svojoj veličini. Bilo je veće od svih ostalih stabala u parkiću. S njegovih su se grana spuštale sige koje su sezale gotovo do poda. Izgledalo je čarobno, kao jedno stablo u parku pored moje zgrade iz djetinjstva. Ondje sam se igrala kao mala. Zamišljala sam to stablo kao palaču u kojoj sam ja bila princeza. Tata mi je od snijega uvijek napravio različite oblike, a braća su radila životinje. Iako su te životinje bile životinje isto kao i ja, meni su bile dragocjenije od cijelog zoološkog vrta. Zatim bismo spazili mamu na balkonu koja nas je najčešće samo gledala ili dozivala na novi topli obrok ili napitak. Kada bismo se vratili u stan sjeli bismo pored velike termo peći koja je grijala veliku dnevnu sobu. Moja braća, sestra i ja sjedili bismo ispred nje i pili topli čaj koji bi tako dobro došao nakon igranja u krošnji hladnog drveta. Sve te uspomene u meni budilo je jedno nepoznato drvo u nepoznatom parku meni gotovo potpuno nepoznatog grada. Nisam ni shvatila da sam grlila to drvo u parkiću. Rukom sam obrisala snijeg s kore. Jedno mi se mjesto činilo savršenim za rezbarenje. Izvukla sam svoj džepni nožić i bila spremna urezbariti svoje inicijale, ali onda sam se sjetila kako mi nešto fali. Trkom sam odjurila natrag u kuću. Nisam niti otresla noge o otirač, pa sam se vratila kako bih to učinila. U spavaćoj sobi nije bilo nikoga.
-Ha?- napravila sam neku čudnu facu. Onda se začula voda u kupaoni.
-Aha, tu si.-, nasmješila sam se i bez razmišljanja upala u kupaonu.
-HEJ!- viknuo je.
-U, fak.-, rekla sam i brzo zatvorila vrata. Tuširao se.
-Joj, daj molim te!- vikao je iznutra. -Nije baš kao da nisi sve već vidjela.-, nasmijao se.
-Oduran si.-, rekla sam dovoljno glasno kako bi se čulo, ali opet dovoljno tiho kako on ne bi čuo. Kroz nekakvih petnaestak minuta izašao je van. Za to vrijeme ja sam skinula kaput i skuhala si čaj. Tako mi je to nedostajalo. Prišao mi je s leđa. Iznenađeno sam se okrenula.
-Ja sam, šta se cimaš?- nasmijao se i poljubio me. Tako smo se gegali zagrljeni sve dok nismo došli do kauča na koji smo se doslovno strovalili.
-Što misliš ti o Kerli?- pitao je odjednom.
-Obožavam nju. Walking On Air. Predobra je pjesma.-, počela sam uzbuđeno govoriti.
-Znači okej ti je ona?- pogledao me kao da je tražio odobrenje za nešto.
-Okej? OKEJ?- nasmijala sam se. -Ona nije samo okej. Ona je zakon!- izvalila sam se na kauč i stavila noge u njegovo krilo. Nasmješio se i primio moja koljena u svoje ruke.
-Zašto pitaš uopće? Odkud ti sad to?- nasmijala sam se jer me u među vremenu i poškakljao.
-Mislili smo snimiti duet s njom. Ma znaš, za onaj film.-, vrisnula sam čim je to rekao.
-Ti mene zezaš. Ozbiljno?- uspravila sam se i primila ga za lice.
-Najozbiljnije. Auč, to boli.-, uštipnula sam ga za obraze. Nasmijao se. Onda sam se sjetila drveta, rezbarenja i parkića.
-Ej, znaš što sam pronašla dok si ti spavao?- sjela sam mu u krilo i zagrlila ga oko vrata.
-Još smeća pod krevetom? Nisam ja, Bill je.-, odmah se počeo pravdati. Nasmijala sam se.
-Ne! Nije mi to baš gušt, znaš.-, povukla sam majicu, -Bila sam vani.-, nasmješila sam se.
-Bila si vani...-, ponovio je, pogledao me i kimnuo glavom.
-Daaa, bila sam vani.-, ispravila sam se i on je stavio ruku na moja leđa.
-Bila si vani...-, ponovno je rekao. Nasmijala sam se.
-Daj, nemoj...Sad si me zbunio.-, rekla sam.
-Aha, bila si vani, kažeš.-, prkosno se nasmijao.
-A nemoj višeeee! Baš si zlo.-, čučnula sam i sjela punom težinom na njega.
-Pa što ja radim. Ti si bila vani.-, smijao se.
-Nisi uredu. Sad ti neću reći što sam vidjela.-, prekrižila sam ruke na prsima i otkrenula glavu.
-Ajde, ajde.-, zagrlio me.
-Hm!- otresla sam rukama.
-Evo, neću više, obećajem. Ljubavi....Ljubavi...pogledaj me.-, umiljavao se. Pogledala sam ga i automatski se nasmijala.
-Da. Dobro.-, okrenula sam se natrag. -Znači bila sam vani, u parkiću...-, počela sam
-Oho, bila si vani.-, prekinuo me.
-AAAA! Dosta!- viknula sam, a on se nasmijao.
-Morao sam još jednom. Više neću.-, poljubio me u čelo.
-Dobro. I bolje ti je. Znači, u tom parkiću ima to jedno drvo koje me užasno podjeća na drvo iz mog djetinjstva oko kojeg sam se uvijek igrala. Onda sam smaknula snijeg s kore i vidjela da je to jedno od najsavršenijih stabala za rezbarenje u povijesti!- pogledala sam u strop.
-Rezbarenje? A mogu ti jednostavno kupit privjesak?- pogledao me čudljivo.
-Neee. Ideš rezbariti samnom. Vidjet ćeš, predobro je.-, nasmješila sam se.
-19. stoljeće, eto nas.-, ustao se i toplo obukao. Izašli smo van i polako hodali do drveta. Kad smo došli snijeg je ponovno prekrio cijelu koru, pa sam neko vrijeme tražila ono mjesto. Kad sam napokon pronašla to mjesto izvadila sam džepni nožić i okrenula se prema Tomu.
-Što ćemo napisati?- pogledala sam ga. Držao je ruke u džepovima, kapuljača na glavi i zakopčan do grla.
-Ja ću.-, rekao je.
-Ti ćeš? Smrznuo si se ko govno!- nasmijala sam se.
-JA ĆU!- i uzeo mi nožić iz ruke. Nasmijala sam se i stala pored njega gledajući što će napisati. Tako je nespretno držao taj nožić, ali pustila sam ga. Pogledao me.
-Zatvori oči.-, kimuo je glavom prema meni i nasmješio se.
-Ok.-, rekla sam i poklopila oči rukama. Osjetila sam kako me okrenuo na drugu stranu. Naslonila sam se na drvo i čekala da završi s rezbarenjem.
-Jesi?- pitala bih svako malo.
-Još samo par trenutaka.-, odgovorio bi on. Uskoro je završio. Povukao me za rukav.
-Hej. Gotov sam.-, maknula sam ruke s očiju i ulovila njegov smješak. Ruke su mi doslovno bile smrznute. Okrenula sam se prema stablu i približila rezbarotini. Nije izgledalo tako loše na prvi pogled. Bilo je to srce u kojem su bila urezana naša imena napisana nekim graffiti slovima. Sviđalo mi se.
-Baš je fora. Slikat ću.-, nasmijala sam se.
-Fejs?- pogledao me.
-Fejs.-, samouvjereno odgovorih, opalih sliku i nastavih se smrzavati. Počeli smo se polako kretati prema kući s obzirom sa nismo imali tjelohranitelja nigdje u blizini.
-Ruke su mi se smrzle.-, kukala sam. Primio me za ruku i isprepleo svoje prste s mojima. Onda je obje ruke stavio u svoj džep.
-Bolje?- nasmješio mi se.
-Da, da.-, naslonila sam glavu na njegovu nadlakticu s obzirom da nisam mogla dosegnuti rame. Uskoro smo se vratili kući i ostatak dana proveli zajedno.

***

Bilo je oko 15 sati i Bill i Zara su otišli van. Naime, otišli su prije najmanje 2 sata. Nije to nama dvoje posebno smetalo. Imali smo cijelu kuću i cijeli dan samo za sebe. Iako smo mi već odavno prošli one djetinjaste igrice, naravno da smo se zabavljali na različitim mjestima u kući. Oko 15 sati Bill je sav zadihan doslovno upao u dnevni.
-Buraz! Buraz! Buraz!- zadihano je vikao. Pridržao se za štok i par puta duboko udahnuo.
-Što je? Što je? Što je?- nasmijao se Tom.
-GLE!- ovaj je izvukao njemački BRAVO ispod ruke i bacio ga na stol. Zatim se dogegao do fotelje i sjeo u nju s nogama na držaču. Još je par puta duboko udahnuo i izdahnuo. Tom je uzeo časopis.
-Aha. Rihanna...Kako neobično.-, posprdno se nasmijao kad je vidio naslovnicu.
-Kretenčino, ne zajebavaj me. SADRŽAJ!!!- Bill je uzbuđeno viknuo.
-AHA! Prosvjetljenje.-, počeo je otvarati časopis.
-MAMU ĆU TI ZVAT!- nasmijala sam se na taj komentar.
-I šta će mi ona?- Tom se nasmijao Billu u facu.
-OČEŠ VIDJET??- mislim da se Bill počeo ljutiti.
-Mislim da rađe ne bih.-, nasmijala sam se.
-SADRŽAJ, ALO!!! Dobro, jel ja pričam arapski?- Bill je raširio ruke.
-Ne, preglup si ti za to.-, Tom mu je odbrusio. Bill se ustao, opalio mu ćušku i oteo časopis iz ruke.
-Hej!- ovaj se pobunio.
-Tako si NESPOSOBAN!- Bill je bio stvarno naživciran. Otvorio je sadržaj, potražio što je već tražio i otvorio časopis na tu stranicu. Zatim ga je pljusnuo na stol ispred nas.
-Još jedna afera ili prava stvar.-, Tom je pročitao naslov.
-GLE!- Bill je počeo sarkastično pričati, -TO SI TI!- i uvalio se natrag u naslonjač.
-I Zara.-, pomnije smo oboje pogledali sliku.
-I drvo od prije par dana.-, nasmijala sam se. Počeli smo čitati članak.
-Ja uopće nisam riđa.-, nasmijala sam se.
-Da, a ja ne nosim crne hlače. To je tamno plavo.-, smijali smo se dok smo pronalazili nelogičnosti u tekstu. Tom se činio potpuno opušten, kao da ga to nije pretjerano smetalo.
-Hej Bill. Ima i tebe.-, okrenuli smo stranicu i gotovo oboje rekli u isto vrijeme.
-Di?- iznenađeno je sjeo na kauč pored nas. Uistinu, Zara i Bill. I tjelohranitelj, naravno.
-Buraz...roze cvike...ono, zbilja??- pogledao ga je Tom i nacerio se na što ga je Bill trknuo laktom.
-Ok, dečki... Dok vi to čitate ja idem nazvati Zaru, moram ju pitati gdje je s obzirom da je Bill tu.-, nasmijala sam se. Nisu me gotovo ni čuli. Otišla sam u Tomovu spavaću i utipkala broj. Telefon je zvonio dugo, no nitko se nije javljao. Zabrinula sam se. Odlučila sam kako se neću mučiti, vjerojatno nije doma. Ali bila je. Nazvala me u roku od 5 minuta.
-Zara, di si?- pitala sam.
-Idem.-, sjetno je rekla.
-Gdje? K nama?- veselo upitah.
-Ne. Idem dalje.-, još sjetniji odgovor.
-Dalje? Kako to misliš dalje?- prestala sam se smješkati.
-Reci Billu da ga volim. I da ću misliti na njega svakim korakom.-, zaplakala je.
-Što? Zašto? Daj, nemoj ići. Slomit će ga.-, pokušavala sam ju nagovoriti da ostane.
-Gle, oboje znamo da je ovako bolje. Tako ćeš mi nedostajati.-, nasmijala se kroz suze.
-Daj se smiri. Idemo se naći. World Peace?- predložila sam. Morala sam ju vidjeti prije nego što ode. Zašutila je.
-Ne znam baš, Zara.-, odjednom je rekla. Nastavila sam ju nagovarati. Mora popustiti.