Da, ona je željela ponovno ih vidjeti. Ona je to trebala. Žudila je za njim, za njegovim glasom, za njegovim tijelom, za njegovim mirisom. Iako ga se trebala kloniti, to je također vrlo dobro znala, željela je biti s njim. Željela je da ju ponovno povrijedi. Jer ipak, to je i učinio prošli put. Budimo realni, odabrao je bend preko nje. Uvjerava se da su prekinuli zbog njegove slave ili čega već ne, ali glavni razlog je ipak bio taj što je, kad je Gustav postavio jednostavno pitanje, ili bend ili ona Tom još jednostavnije odgovorio ono što je od njega podsvjesno i očekivala. Da, odabrao je bend. I bilo je samo pitanje vremena njihovog prekida. Mogla se tješiti u mislima i govoriti samoj sebi da se radi o nečem potpuno drugom, no i ona i njene misli znale su da to nije realno i racionalno. Ipak, očekivala je ponovnu povrijeđenost. No, čini se da je ovaj put to htjela dati i zauzvrat. U glavi je istovremeno kovala zao plan. Uvjeravala se da će ga provesti u dijelo ako stvarno do toga dođe, no svi znamo da se takvo što neće skoro dogoditi. Ona njega ne može povrijediti, ta previše ga voli. No, slomljeno srce... Slomljeno srce pamti. I vraća.
-Kako to misliš kod tebe doma? Daj, molim te, ne budi djetinjasta, nego im sredi neku plažu ili nešto.-, Rodrigo je bio uporan.
-Ne! Kod mene doma je savršeno! Znaš da imam privatnu plažu.-, nagovarala ga je da popusti. Naposljetku se i složio s njom. Da, dovest će ih k njoj. U glavi je već sve složila. Povrijedit će ga. Iako je to značilo da će povrijediti i sebe. Da, to će učiniti. Neće mu dati nikakvu šansu. Iako žudi za njim, neće mu dopustiti da ju ponovno povrijedi. Ona je samu sebe uvjerila da ga je preboljela. I polako, ali sigurno počinje u to i vjerovati. To je dobro za nju, u svakom slučaju. Ponovno je prevrtila sve u glavi. Neće mu dati da ju smota. Neće se zbuniti, ostat će dosljedna. Vrijeme joj je brzo prošlo. Uskoro je začula i zvono na vratima. Otvorila ih je.
-Hej, eo nas!- Rodrigo joj je upao u kuću. Odmah za njim i oni. Sva četvorica. Georg i Gustav su se neko vrijeme divili veličini kuće. Odlučila im je pokazati sve sobe. Vodila ih je od sobe do sobe i pokazivala im sve. Tako su išli od sobe do sobe, a kuća je uistinu bila golema. Na kraju parade ih je odvela u ogromni dnevni boravak u kojem je ipak provodila većinu vremena. U ogromnoj, gotovo potpuno bijeloj sobi isticala se crna plazma. Nije bila pretjerana, ali bilo je u njoj sigurno sedamdeset centimetara. Zaru to nije pretjerano uzbuđivalo. Uzbuđivalo ju je ono što je bilo ispred nje. Trenutak kad je ušao u njenu kuću izbrisao je sve njene planove i misli. Ostala je ponovno potpuno zbunjena i nedosljedna.
-Ok, ajmo sad na plažu.-, rekao je Bill odjednom. Zaru je taj dečko stalno iznova iznenađivao. Zračio je nekom čudnom pozitivnom energijom, a njegov smiješak tjerao ju je na smijeh.
-Da, ja bih isto.-
-Mogli bismo, dečki, ako budete dobri.-, odvratila je i ispila još jedan gutljaj iz svoje čaše za vino.
-Eo, dobri smo, idemo sad.-
-Dobro. Znate što? Vodim vas na svoju privatnu, da se ne gužvamo tamo s ostatkom mjesta.-
-Uuuu...privatna...Sviđa mi se to.-
-Naravno da ti se sviđa, Bill. Ajmo sad.-, nasmijala se i ustala. Svi su krenuli za njom.
-Uhm...idem se presvući, može malo privatnosti?- okrenula se prema njima.
-Oh, da, svakako.-, nešto su još promrmljali, a zatim se vratili za stol. Imala je blagovaonu, ali ju nikada nije koristila, pa je stol prebacila u dnevni boravak. Ionako je bilo i previše prostora. Nabrzinu je isčupala kupaći iz ormara, presvukla se te povela dečke na plažu. Na svoje omiljeno mjesto. Bila je to uvala, a iza te uvale duboka špilja u koju se moglo prilično duboko ući. Tamo je često bježala od ostatka svijeta. Čim su došli svi su odmah pojurili u vodu. Svi osim nje...i njega. U zadnje vrijeme se bojala izgovoriti njegovo ime. Nije bila sigurna zašto, ali rađe ga je oslovljavala jednostavno sa on. Na glavu je stavila šešir velikog oboda i crne sunčane naočale. Legla je na pijesak. Ne želi lagati samu sebe, legla je u najizazovniju pozu podignuvši jednu nogu u koljenu i pogledala prema nebu. Kako je na očima imala crne sunčane naočale mogla je krajičkom oka vidjeti njegov požudni pogled koji joj je upravo sada trebao. Izdahnula je, kao namjerno. Zatim je došao red na njega. Morao joj je pokazati da mu ne može toliko naškoditi iako mu je ozbiljno narušavala zdravlje. Počeo se svlačiti. Skinuo je majicu, a Zara je već okrenula glavu. Nakon toga je svukao i hlače te ostao samo u boksericama za kupanje. Osjetila je kako se ježi od pogleda koji joj je upućivao. Otišao je do mola i skočio u vodu. Neko vrijeme je ostala sama na obali, a zatim je on izašao iz vode. Nije se namjeravao osušiti ručnikom. Nije namjeravao ništa reći. Otišao je do nekog kamena i sjeo jer je bio gradsko dijete, a takva ne vole pijesak po tijelu ili išta zaljepljeno za sebe. S vremenom je u njoj rasao neki novi osjećaj. Ljutnja. Bila je ljuta na njega jer ju je uporno ignorirao. Otišla je do kamena i stala ispred njega.
-Koji ti je kurac?-
-Oprosti?- digao je pogled prema njoj.
-Pitam te lijepo, koji ti je kurac? Zašto me ignoriraš i zašto se ponašaš kao da se jučer nije ništa dogodilo?-
-Ti želiš da te primjetim? I uostalom, jučer se ništa nije dogodilo jer smo to spriječili na vrijeme.-
-Ne želim da me primjetiš, želim da budeš pristojan kad smo u okolini drugih.-, pogledala ga je stisnutih očiju.
-Čini se da mi imamo nerazriješenih računa.-
-Čini se.-
-Što je u onoj špilji?- pogledao je prema tamo.
-Ništa. Prazna je. I duboka, može se u nju ući barem nekih sto metara.-, odgovorila mu je.
-Savršeno.-, odvratio je povukavši je za ruku. Ušli su u špilju, ali nisu ni slutili da ih je netko promatrao iz vode, a to je bio Bill. On je bio u potpunosti protiv svega što se sada između njih dvoje događa. Pljesnuo je rukom o vodu i pogledao u nebo.

***

Ušli su duboko u špilju. Ništa ga nije pitala, niti on nju. Špilja je bila i zavojita i uskoro su došli do jednog raskrižja. Lijevo ili desno? Neko se vrijeme dvoumio, a zatim odabrao lijevo. Nisu krenuli niz prolaz, već je samo zakrenuo do zidina špilje ispred tog raskrižja. Naslonio ju je oprezno na kamen i podbočio se na ruke pored nje. Još uvijek je bio vlažan od vode i jedini zvuk koji se čuo bilo je kapanje sa siga u špilji ili kapanje vode s njegovog tijela. Podigla je pogled i njen se susreo s njegovim. Očima je vrludao po njenom licu, tijelu... Kao da ju je već vidio kako plazi po njemu. Želio ju je. Želio ju je tako jako da je bio spreman dati život za samo jedan njen poljubac. Taj poljubac koji bi njemu spasio život. Nisu ništa govorili, njima riječi nisu bile potrebne. Oni su se čitali i razumijeli na mnogo različitih načina. Odjednom je sva ljutnja u njoj isparila, a on se počeo osjećati slabo. Postao je...nježan i drag. Onakav kakav on inače nije. Osjetio je potrebu da joj kaže toliko toga. Reći joj koliko mu je nedostajala, reći da ju voli i da nikad nije prestao. Reći koliko ju želi i treba i koliko se bolesno osjeća zbog toga. Jer ona, samo ona od svih ljudi na planetu neće ga osuditi zbog toga jer se upravo tako osjeća. Ona je jedina koja ga u potpunosti razumije, kao glavni lik njegove priče. Prišao joj je bliže. Čula je otkucaje svoga srca koje joj je jasno davalo do znanja da je sad prekasno da išta učini jer ga samo želi zagrliti i izljubiti. Ne može se ona na njega ljutiti. Može se naljutit, ali ne može ostati ljuta. Zatvorila je oči i naslonila glavu na kamen iza sebe. Osjećala je takav strah, ali u isto vrijeme i neobičnu želju da produlji ovaj trenutak. Da potraje vječno. Nakon par sekundi osjetila je njegov vrući dah na vratu. Znala je da joj se približava. Napokon je prislonio svoje usne na njene i utisnuo joj poljubac koji su oboje čekali pet godina. Zagrlila ga je oko vrata i stisla se uz njega. Bio je hladan i mokar, a ona topla i prekrivena pijeskom. Stavio je jednu ruku na donji dio njenih leđa, a jednu provukao kroz njenu kosu. Odvojili su se. Prislonila je glavu na njegova prsa. Poljubio ju je u kosu.
-Nemoj još ići.-, rekla mu je tiho.
-Ne idem nikamo.-
-Molim te, ostani sa mnom.-
-Zauvijek.-
-Zauvijek?- podigla je pogled prema njemu.
-Zauvijek.-, odvratio je i poljubio ju. Uzvratila mu je i jače se stisla uz njega.
-Nikad više neću odabrati ništa preko tebe. Od sad smo samo ti i ja. Protiv svih.-, zatvorio je oči i prislonio čelo uz njeno. Osjetila je kako joj se grlo steže. Pustila je suzu.
-Ne želim da biraš išta.-, počela je tiho, -Želim da me vodiš kud god ideš. Želim ići s tobom. Želim biti pored tebe.-
-A ja želim da budeš. Volim te. Molim te, oprosti mi.-, poljubila ga je kao odgovor. Ovaj put će im biti mnogo teže jer nisu uz njih oni od kojih to najviše očekuju....

Evo, kraj prvog ovakvog dijela. Reci te mi kako vam se sviđa i ako ovo kod vas ne prolazi, bacam se nazad na prvo lice [ipak ste mi vi prioritet]. Sad me čeka uređivanje bloga jer u zadnje vrijeme saznajem koliko je zapravo "velika", da se tako izrazim, ova fikcija. Mislim da zaslužuje i odgovarajući dizajn zbog toga. Pozdravljam vas sve do idućeg pisanja.
A.

Probudila sam se zbog zrake sunca koja je probijala u sobu. Nisam dovoljno dobro navukla zastor. Kako tipično za mene. Pogledala sam prema prozoru. Nije bio baš neki prizor jer hotel nije bio na atraktivnom mjestu. Bila je tu samo hrpetina betona koji je isijavao zbog sunca koje vani već prži. Slučajno sam okrenula pogled prema vratima i vidjela Toma kako pilji u mene.
-Hej.-, nasmiješio se i na brzinu podigao obje obrve. Protegnula sam se, a on se nasmijao.
-Hej.-, odvratila sam.
-Imam nešto za tebe.-, i dalje se nije micao, ostao je naslonjen na štok onako prekriženih nogu.
-Što to?- nasmiješila sam se. Nakon par trenutaka se odlijepio od vrata i otišao u drugu sobu. Vratio se s drvenim pladnjem kakav često možemo vidjeti u filmovima. Nogice i ručke sa strane. Prišao mi je i stavio ga na krevet na otprilike područje mog trbuha. Podigla sam se i pogledala ga.
-Doručak u krevet?- nasmiješila sam se. Klimnuo je glavom.
-I isprika za ono sinoć.-, ovaj dio kao da ni nisam čula. Već sam pootvarala sve posudice s hranom. Sjeo je pored mene na krevet.
-Wau, marmelada i maslac...mmmm...-, nasmijala sam se sama sebi. Ponekad sam užasno djetinjasta.
-Tvoji najdraži.-, nasmiješio mi se.
-Da, ja sam valjda jedina osoba na svijetu koja ne jede svaku marmeladu i baš svaki maslac. Mora biti baš ova određena "marka" maslaca i marmelade.-, stavila sam navodnike.
-Vjeruj mi, malo vas je.-, nasmijao se. Namazala sam si maslac i marmeladu i to točno tim redom jer inače nije bilo ukusno. Uvijek sam bila vrlo precizna. Ništa nije smijelo kapati ili curiti sa strane. Savršeno namazano. Nasmiješila sam se i pokazala mu.
-Savršeno kao i uvijek.-, nalaktio se preko mojih nogu. Nasmijala sam se i zagrizla.
-Hoćeš?- pitala sam ga gotovo punih ustiju.
-Hoću.-, približio mi se i dala sam mu da zagrize. Oboje smo se nasmijali.
-Baš je fino. Daj mi još.-, ponovno mi se približio i dala sam mu da zagrize još jednom. Tako smo se zezali dok nismo sve pojeli i popili. Tek onda sam zapravo zamijetila vazu i jednu ružu u njoj.
-Ajme, divna je.-, nasmiješila sam se i pomirišila ružu.
-Znam. Baš kao i...-, zastao je na tren i približio mi se, -...ti.-, primio me za bradu. Nasmiješila sam se i spustila glavu što je bio priličan znak da ne želim da me poljubi ili napravi išta slično. Pogledala sam ga u oči. I on je pogledao u moje. Zatim ih je zatvorio i, ignorirajući moje znakove, prislonio svoje usne na moje. Nije me baš poljubio, nego..samo prislonio svoje usne na moje. Točnije, jedva ih dotaknuo i brzo se odmakao i nakašljavši se izašao iz sobe.
-Tom...-, tiho sam ga zazvala, ali nije se okrenuo. Pomakla sam pladanj i krenula za njim.
-Tom.-, rekla sam malo glasnije, no nije se okrenuo. Zastao je, ali na poslijetku otvorio vrata i izašao van. Pospremila sam krevete i obukla se prije nego se vratio. Nije ga dugo bilo. Prije nego što se vratio dogovorila sam si i prijevoz. Dok sam trpala sve svoje stvari u džepove začula sam otvaranje vrata. Ušao je unutra.
-Ej.-, pozdravio me. Nasmiješila sam se.
-Čuj.... Mislim da je najbolje da ja idem.-, rekla sam stavivši ruke u stražnje džepove hlača i izravnavši leđa.
-Nekako i ja mislim da je to najbolje.-, nije baš pokazivao previše emocija. Duboko sam udahnula i izdahnula.
-Ok, to je onda to.-, izvadila sam ruke i pljesnula po nogama.
-Čini se da je.-, potvrdio je popravivši kapu.
-Da...vidimo se još danas. Hvala ti na svemu.-, prišla sam mu i provukla ruke ispod njegovih te ga zagrlila. I on je mene zagrlio.
-Ne hvali, nije vrijedno spomena.-, oboje smo zatvorili oči. Protrljao me po leđima par puta, a onda smo se razdvojili.
-Volim te.-, rekao je odjednom. Uslijedila je duga stanka. Prislonila sam glavu na njegova prsa.
-I ja tebe.-, osjetila sam ritam njegovog srca. Ubrzano je kucalo. Zagrlio me čvrsto. Onda smo se razdvojili.
-Bill te nešto treba tako da će te on otpratiti.-, rekao mi je pomalo tužno.
-Ok. Bok.-, otvorio mi je vrata i primio me za ruku. Okrenula sam se prema njemu. Povukao me natrag u sobu, zatvorio vrata i naslonio na njih. Disao je duboko i teško dok mi se tako približavao. Onda je, umjesto da me poljubi, zabio glavu u vrata.
-Daj...Samo idi.-, rekao je tiho. Zagrlila sam ga oko pasa.
-Nemoj me grliti. Izađi van.-, rekao je kao da mu je neki veliki teret na prsima.
-Ja moram znati kako se osjećaš.-, rekla sam mu.
-Osjećam se grozno. Molim te, idi sad.-, odmaknuo se. Pustila sam ga. Bez riječi sam otvorila vrata i izašla van. Čim su se zatvorila, naslonila sam se na njih i skliznula na pod. Imala sam neki osjećaj da se isto dogodilo i njemu. Mogla bih se kladiti da je netko bio s druge strane vrata u istom položaju kao i ja. Stavila sam još jednom ruku na vrata, a zatim se ustala i krenula prema Billovoj sobi. Pokucala sam na vrata, a on ih je otvorio.
-Hej!- njegov veseli smiješak me odmah natjerao na smijeh.
-Hej, rečeno mi je da me trebaš. To jest, da ćeš me otpratit, jel.-, naslonila sam se na zid pored vrata dok ih je on zaključavao. Počeli smo hodati. Obgrlio me.
-Čuj, moram te nešto pitati, ali on ne smije saznati.-, pogledao me prilično ozbiljno.
-Ok, neću mu reći.-, pogledala sam i ja njega jednakom ozbiljnošću. Stali smo kod nekog ćoška. Bill je pogledao prvo lijevo pa desno gledajući ide li tko. Hodnici u hotelima su, na svu sreću, uvijek bili mirna i neprometna mjesta.
-Je li on...-, stao je i pogledao u pod, -Jel te probudio?- pogledao me podigavši samo oči.
-Misliš, je li vrištao?- pogledala sam ga zabrinuto. Klimnuo je glavom.
-Znači je. Koliko puta?- ugrizao se za usnicu.
-Kako to misliš koliko puta? Pa samo jednom, koliko bi puta trebao vrištat?- pogledala sam ga još čudnije nego prije.
-Samo jednom?- začudio se, a usne su mu se zakrivile u mučni smiješak.
-Da.-, slegnula sam ramenima.
-Wau.. To je dobro! Znaš li ti kako je to dobro?- nasmijao se i pogledao ponovno okolo ide li tko.
-O čemu ti pričaš?- okrenula sam mu glavu prema sebi i praktički ga natjerala da mi objasni.
-Dođi.-, povukao me za ruku i odvukao u spremište. Ušli smo unutra iako je bilo skučeno i zatvorili vrata. Bilo je prilično tamno, ali mogla sam vidjeti obrise njegova lica.
-Slušaj me sad. Da ne moram ponavljat. Tom...on...vrišti u snu. Već dugo.-, počeo je.
-Koliko dugo?- pitala sam.
-Skoro pet godina.-, odgovorio mi je.
-PET GODINA?- povikala sam, ali stavio mi je prst na usta.
-Pssst. Da, pet godina. Od kad ste prekinuli. Vodio sam ga liječnicima, psihijatrima i svim mogućim čudima, no ništa ne pomaže! On...ne znam jesi čula sinoć, ali često vrišti tvoje ime. Ne znam, nije mi još rekao što to sanja, ali kaže da je stalno isti san. Ponekad se toliko izgubi da ne zna gdje je. Stalno te zove, Zara. On... nije još prebolio. Daj mu vremena. Zato i nisam bio baš za ovo sinoć.-, završio je, a ja sam praktički skamenjena ostala stajati u spremištu.
-Reci nešto.-, požurivao me.
-Ne znam što... Ja... Nisam to očekivala.-, prošla sam si prstima kroz kosu.
-Vjerujem ti. Idemo odavde.-, izašli smo van i otišli u predvorje. Tamo me utrpao u taxi i otpremio u zračnu luku.

***

Cijelo vrijeme tokom leta razmišljala sam o Tomu. Stjuardese, inače zaposlenice moje tvrtke, čak su se i zabrinule. Glavom su mi prolazile razne misli. "Vrišti zbog mene. Nije prebolio. Još me voli. Nanosim mu bol." Ipak je najčešća bila ova zadnja. On vrišti u snu, a u snu vrištiš samo kad se bojiš nečega ili kad te netko ranjava. Ne znam što da mislim. Nitko ne želi nanositi bol voljenoj osobi. "Danas mi je rekao da me voli.", još jedna od onih češćih misli. "Rekla si mu da ga voliš, glupačo morbidna! Baš si lijepo naučila živjeti bez njega, a sad opet izmišljaš toplu vodu!" u mislima sam korila samu sebe. Ništa bolje mi nije bilo ni kada sam došla kući. Zavalila sam se u svoj bijeli naslonjač i nastavila s razmišljanjem. "Što ćeš sad? Rekla si mu da ga voliš! On će opet htjeti biti s tobom, znaš ga jako dobro.", misli su me nastavile napadati. Željela sam samo zaboraviti. Ili još bolje, obrisati sve što se sinoć dogodilo. Činjenica da njega išta boli zbog mene me ubijala. Nikad mu nisam htjela zlo, nisam ga proklela čak ni kad smo prekinuli. Zašto mu se to događa? Ne želim da mu se to događa zbog mene. Sklupčala sam se u naslonjaču i naslonila glavu na koljena. "Ti si za sve kriva, trebala si ostati u Africi i pustiti da on živi svoj život, a ne gurati se gdje te nije nitko zvao.", suze su mi krenule na lice. "Kako ja mogu biti kriva? Pa ljudi prekidaju svakodnevno! Uostalom, bilo mu je lijepo sa mnom.", misli su mi praktički počele ratovati, a ja, kao da nisu bile moje, nisam mogla prestati plakati. Moju unutarnju borbu prekinula je zvonjava mobitela. "Možda je on.", odjednom mi je prošlo glavom. Ma nije. Znam samo jedno, a to je da ga želim ponovno vidjeti. I to pod svaku cijenu. Javila sam se. Bio je to Rodrigo.
-E, zgodni dečki bi na more.-, nasmijao mi se u slušalicu.
-Tko, Hotelovci?- obrisala sam suze i šmrcnula.
-Da...jesi dobro? Zvučiš nekako...ne znam.-, zabrinuo se u trenu.
-Ma...mislim da sam se prehladila.-, odvratila sam.
-Koka, ovo je Španjolska i temperatura je sigurno 34 stupnja. Nisi se prehladila, reci mi što je bilo, bolje ti je jer ovaj tren sjedam na avion i upadam ti u kuću.-, činio se ozbiljan.
-Maa...znaš što? Kažem ti uživo, možda. Prilično je osobno.-, rekla sam.
-Aha...ma ako je toliko osobno...na moraš ni reći, sve je u redu. Nego, šta ćemo sa zgođušnima?- zahihotao se.
-Prva stvar, ne zovi ih zgođušni niti zgodni jer će te čudno gledat.-, nasmijala sam se.
-Draga, ja sam gay. Nadam se da je i onaj visoki...mmmm....-, nasmijao se.
-Daj, nije. Mir. Nisu oni gay.-, sjela sam natrag u naslonjač.
-A dobro, može i onaj bucmasti proć.-, ponovno se zahihotao. I tad mi je sinulo. Upravo sam dobila najgenijalniju ideju ikada.
-Mogli bi doći kod mene doma!-

Napokon sam počela uživati u svom životu. Ponovno. Trenutačno se nalazim u Španjolskoj jer sam nakon prekida htjela pobjeći što dalje od Toma i ičega što ima veze s njim. Tako sam i dala otkaz, spakirala kofere, izbrisala njegov broj i izbrisala njega kao nekoga tko je u mom životu ikada igrao glavnu ulogu. Zanima vas što nam se zapravo dogodilo? Evo, teško je to objasniti, ali pokušat ću stihovima jedne pjesme. Da smo se voljeli manje bilo bi nas još i sad. Da smo se voljeli racionalno, da nismo srcem mahali stalno, da smo se voljeli samo! Da smo se voljeli polifotalno, da nismo snove primali stvarno, da smo se voljeli samo bilo bi nas još i sad. Otprilike je takva bila i naša situacija. Uništila nas je njegova medijska ikona i moja tvrdoglavost. Iako, idalje mislim da je to prava odluka. Tako sad sjedim u svojoj vili. Da, vili. U međuvremenu sam otvorila turističku agenciju ovdje u Španjolskoj i obogatila se. Znam, nevjerojatno zvuči, no sada sam bogatija od Toma, imam veću kuću i zapravo sam jedna od najbogatijih ljudi u državi. Život je vlak smrti. Svi prozori su mi trenutačno otvoreni. Kuća mi se nalazi u jednom malenom mjestu uz more, La Rábita. Mjesto nije bilo toliko malo, zapravo. Ima oko dvije tisuće stanovnika. Iako, većina ljudi se vode kao stanovnici La Rábite, ali u stvari samo imaju apartman ili vikendicu ovdje i dolaze svakih nekoliko mjeseci kako bi prozračili, a ostaju preko ljeta. Moja vlastita procjena je nekakvih tisuću stalnih stanovnika. Kad sam se doselila u La Rábitu bila sam još jedna obična izgubljena duša koja je svoju sreću došla pronaći negdje gdje ju nitko osim sreće neće moći naći. Zato me stanovnici La Rábite uvijek brane od napada novinara ili bilo kakvih tračeva. U ovom mjestu svako svakoga zna. Isto tako znaju moju prošlost, sadašnjost, a neki mi predviđaju i budućnost. Imam mnogo pravih prijatelja iako nemam susjeda. Uživam u životu u osami. Prije nisam podnosila samoću, ali u zadnje vrijeme sve mi više godi. Moja kuća nije najveća u mjestu, ali je jedna od većih. Ponekad se osjećam zaista usamljeno. Nakon Toma nisam imala nijednu, nazovimo, ozbiljniju vezu. No dobra je stvar što ovih dana imam nešto da mi odvrati misli. Veliki posao. Neke blistave zvjezdice su zvale u agenciju i rezerviralu četiri sobe, odnosno, odlučili koristiti našu agenciju za svoj odmor iz snova. Divno, ne? To znači više novca i posla. Krasno! Jedva čekam sve to. Dolaze sutra i na svu sreću nisu ostavili svoja imena niti ikakav identitet. To je prilično normalno za zvijezdice danas. Svi su mi prozori, kako sam već prije rekla, otvoreni i u kuću se uvuklo i previše morskog zraka. Imam sreću pa mi more praktički udara u kuću. Točnije, obija se od stijene na kojima mi stoji kuća. Odjednom mi je zazvonio mobitel. Javila sam se.
-Zara, došlo je do promjene plana. Dolaze danas!- netko mi je vrištao u slušalicu.
-Rodrigo, smiri se, sve će biti ok.-, nasmješila sam se.
-JA MISLIM DA NEĆE!- još glasnije je viknuo, -Sletit će u Madrid. Možeš li ti doći do Madrida za sat vremena, ha? Možeš li?- histerizirao je.
-Dragi moj, ja mogu sve. Zovi Juliu i pošalji privatni jet ovamo! Sad!- nasmijala sam se i poklopila. Kao što sam i planirala, stigla sam na vrijeme. Rodrigo me već čekao naslonjen na svoj auto. Držao je neke spise u rukama. Uvijek bismo svojim klijentima dali prospekte kako bi se bolje snašli ovdje u Španjolskoj i uvijek sam, one važnije, ja dočekivala osobno. Smatram kako je najbitnije da se dobro osjećaju.
-Znaš, četvorica su.-, podigao je obrvu smješkajući se. Stavila sam sunčane naočale na oči.
-Pa?- nasmiješila sam se.
-Ništa. Samo kažem. Možda su oni!- uzbuđeno se naslonio i okrenuo prema meni zauzevši neku čudnu pozu.
-Nisu.-, izbeljila sam se. Cijelim putem do prolaza ispred avionske piste smo se prepucavali. To jest, on je govorio A možda su oni, a ja sam odgovarala s Nope. Stigli smo ispred prolaza za pistu i čekali ispred velikog stakla. Avion je napokon sletio i stube su već prišle avionu.
-Trenutak istine.-, zahihotao se, a ja sam se nasmijala i popravila svoj iznimno moderan i elegantan sako. Onda smo vidjeli da ljudi izlaze iz aviona. Prvo hrpa tjelohranitelja, a onda....On...
-Aj, Dios mio!- Rodrigo je prošaptao i stavio obje ruke na lice, -Urekao sam nas!- nasmijala sam se na to. Izašao je van iz aviona i pogledao prema staklu. Činio se jednako iznenađen što me vidi. Ubrzo su sva četvorica izašla. Rodrigo i ja krenuli smo prema pisti kako bismo ih dočekali. Svi su bili iznenađeni što me vide. Uslijedilo je grljenje i pozdravljanje. Prvo Bill, Gustav i Georg, a zatim i on. Prišao mi je. Ponovno sam osjetila njegov miris.
-Hej.-, čula sam i njegov glas. Zagrlio me. Krajičkom oka ulovila sam Rodrigovo nesmotreno smješkanje. Ubrzo smo krenuli prema hotelu u kojem će odsjedati, ali, naravno, nismo tamo završili. Željeli su se malo družiti jer se nismo dugo vidjeli. Moram priznati, to mi nije odgovaralo jer mi se bilo još uvijek ubrzavalo kad sam bila blizu njega. Na moju žalost, provela sam čitav dan s njima i na svaki njegov pokret iznova shvatila što sam imala, a odbacila. Do sad sam mu već mogla biti i žena. Bilo je već kasno navečer i otpremili smo dečke u hotel. Oni su otišli gore, a Rodrigo i ja ostali čekati prijevoz. To jest, Rodrigo se odvezao s našim vozačem, a ja sam ostala čekati prijevoz do zračne luke. Odlučila sam se ne noćiti u Madridu već odmah otići kući. Odjednom sam začula glasove iza sebe. Jedva, doduše, jer je lijevalo kao iz kabla.
-Hej! Što radiš tu?- Bill se začudio kad me vidio, a Tom stao odmah do njega.
-Čekam prijevoz za zračnu luku.-, nasmiješila sam se.
-Zračnu luku? Pa zar ne ideš kući?- Bill me smrknuto pogledao.
-Idem. Ne živim u Madridu. Živim u La Rábiti. A to je prilično udaljeno. Zato i letim.-, pogledala sam ispred u nadi da će se automobil brzo pojaviti.
-Aha, a tako...-, Bill je također pogledao ispred sebe. Pretpostavljam da su izašli kako bi zapalili cigaretu.
-Ja bih te odvezao da mi je auto tu.-, Tom mi se nasmiješio.
-Znam da bi.-, sramežljivo sam rekla. Uslijedio je trenutak neugodne tišine. Nisam ga imala namjeru prekidati jer mi je baš godila, no stigla mi je poruka. Pročitala sam.
-Dečki, baš mi je drago što smo se opet vidjeli. Idem ja na bus.-, nasmijala sam se i krenula na kišu.
-Zara, stani!- Tom je viknuo i bez razmišljanja istrčao zamnom na kišu. Uhvatio me za ruku.
-Daj...dođi gore. Imam čudnu "dvostruku" sobu. Nekakav apartman, valjda. U biti, dvije sobe, ali..ali u jednoj, jel. Daj, dođi gore.-, blago me povukao.
-Ne znam baš.-, počela sam se izvlačiti.
-Ne mogu ti dopustiti da se smucaš sama po kiši. Ako ideš, idem i ja.-, nasmijao se i počeo me vući prema hotelu.
-Tom...ne znam...-, nasmijala sam se.
-Dođi.-, stavio je ruku na moj struk i povukao me bliže sebi.
-Tom!- pružila sam mu i drugu ruku.
-Dođi!- obgrlio me. Nasmijala sam se. Svo troje smo krenuli gore i razgovarali dok se nismo dovukli do Billove sobe. Tamo smo se rastali. Tomova je soba bila na drugom kraju hodnika što je bilo veoma čudno. Zato sam i pitala zašto je to tako.
-Hm...Recimo...Recimo da mu treba odmor od mene.-, nasmiješio se Tom i otključao vrata sobe. Ušla sam unutra.
-Dat ću ti ručnik, da ne ideš spavati mokre kose.-, odmah je otišao u kupaonu zatvorivši vrata.
-Hvala ti.-, otvorila sam vrata druge sobe i zavirila unutra. Činilo se dovoljno udobno za jednu noć. Zatim sam se vratila u sobu. On je baš izlazio iz kupaone noseći u rukama bijeli ručnik.
-Dođi, mala!- nasmiješio se.
-Ha?- pogledala sam ga sa smiješkom.
-Pa da osušimo tu kosu!- rekao je to kao da je nešto sasvim normalno i uobičajeno, -Nekad si to voljela.-, namignuo mi je.
-Nekad...-, sjetno sam rekla i sjela na krevet. Sjeo je iza mene i stavio mi ručnik na ramena. Izvukla sam kosu i položila ju na ručnik. Osjetila sam kako je počeo ručnikom trljati kosu, vrlo polako i nježno.
-Nagni se prema meni.-, tiho je rekao, a ja sam se nagnula. Primio me za struk i praktički stavio moju glavu u svoje krilo. Prolazio mi je prstima kroz kosu i milovao pogledima. Srce mi je tuklo sto na sat. Pogledala sam mu u oči. Vrludale su po meni kao da sam na nekom ispitivanju. Onda je odjednom stao. Ponovno sam sjela i on je uzeo ručnik i počeo mi njime trljati kosu. Uskoro je bila suha.
-Evo ga.-, nasmijao se i odložio ručnik.
-Hvala.-, nakratko sam se okrenula prema njemu kako bih mu se osmijehnula u znak zahvalnosti. Zagrlio me kad sam se okrenula natrag i naslonio glavu na moje rame. Prislonila sam svoju na njegovu. Oboje smo zatvorili oči.
-Zara...volio bih još razgovarati s tobom, ali...-, po glasu mu se čulo da je pospan.
-Znam sve.-, prekinula sam ga i nasmiješila se, -Umoran si, dugo ste putovali, sve je ok.-, nasmijala sam se, a on me pustio.
-Imam neku majicu, ako hoćeš možeš u tome spavati.-, oboje smo se ustali. Otišao je do ormara.
-Ma ne treba, stvarno...-, prekinuo me tako što me pogodio majicom.
-Uhm...hvala?- nasmijala sam se.
-Ništa. Vidi jel ti odgovara.-, nasmiješio se i otišao do kupaone.
-Naravno da će mi biti prevelika.-, tiho sam rekla i nasmijala se sama sebi. Otišla sam u svoju, nazovimo, sobu i presvukla se. Ubrzo je i on izašao iz kupaone. Bio je spreman za spavanje, samo u boksericama.
-Super ti stoji.-, nasmijao se i uvukao u krevet kao neki polukrepani pas. Naskočila sam pored dočekavši se na koljena.
-Laku noć, Tom.-, poljubila sam ga u obraz.
-Laku noć, malena.-, i on je mene poljubio. Zatim smo shvatili što smo napravili i sramežljivo se nasmiješili jedno drugomu. Maknula sam se s kreveta i odskakutala do svoje sobe. Uvalila sam se u krevet i pokrila od glave do pete smješkajući se. Nosila sam njegovu majicu i zato sam osjetila njegov miris. Povukla sam ovratnik bliže licu i praktički se počela drogirati njegovim mirisom. Neke su mi stvari užasno nedostajale.
-Zara?- zazvao me iz druge sobe.
-Da?- odazvala sam se.
-Hoće ti smetati TV?- pitao me.
-Ne, samo upali.-, vrata su bila otvorena pa smo se međusobno čuli.
-Ok.-, odvratio je i uskoro sam začula višestruke glasove. Vrlo brzo sam zaspala.

***

Probudio me glasan vrisak. Skočila sam iz kreveta. Zatim sam začula neartikulirane zvukove. Dolazili su iz Tomovog dijela sobe. Potrčala sam prema njemu i zatekla ga kako grčevito stišće jastuk i vrišti. Očito se mučio s nekim gadnim snom. Sjela sam pored njega i probudila ga blago ga treskajući. Otvorio je oči i primio me za podlakticu. Primila sam i ja njega.
-Nemoj pustiti.-, rekao mi je.
-Ne puštam, ali...Au, Tom, boli me.-, jako me stiskao. Zapravo, stiskao me toliko jako da sam gotovo pustila njegovu ruku.
-Tom...molim te...popusti!- skoro sam se rasplakala. Pustio me gotovo automatski i sjeo pored mene.
-Zara...Jesi dobro? Što sam to napravio? Daj mi da vidim.-, počeo je paničariti bez nekog posebnog razloga. Pružila sam mu ruku. Ostali su mi otisci njegovih prstiju. Blago je otvorio usta i prstom prošao po mojoj podlaktici.
-Nema veze, dobro je.-, nasmiješila sam se i istrljala suze iz očiju.
-Nije uredu. Ozlijedio sam te. I to jako. Jel te boli?- pitao me.
-Ne, prošlo je.-, slagala sam.
-Užasno mi je žao. Ja...naudio sam ti...-, prekinula sam ga zagrljajem.
-Koliko ti se puta treba reći? Ti mi ne možeš nauditi.-, zagrlila sam ga čvrsto.
-Pogledaj što sam ti učinio! Nemoj reći da je to ništa.-, položio je glavu na moje rame.
-Nema veze. Nisam više malo dijete.-, nasmijala sam se i naslonila glavu na njegovo rame, -Mene zanima...-, počela sam, -Jesi li ti dobro? Vrištao si, Tom.-, čim sam to rekla, možda čak i pomalo uvrijeđeno, odmaknuo se i legao natrag.
-Sve je ok. Čuj, ne želim da zbog mene budeš umorna sutra, možda bi bilo bolje...-, očima je pokazao na drugu sobu. Kimnula sam glavom.
-Ok. Laku noć.-, primio me za ruku pa se nisam maknula. Sjeo je pored mene. Zatim mi se opasno približio. Prislonio je svoje čelo uz moje, a zatim me i poljubio u čelo. Tiho sam se nasmijala. Ponovno je prislonio čelo uz moje i zatvorio oči. Žile na sljepoočnicama su mu iskočile od jačine stiska. Primila sam ga rukama za lice.
-Laku noć.-, ponovno sam ga poljubila u obraz i maknula se. Otišla sam natrag u svoju sobu. Legla sam u krevet. Stvarno mi je došlo da zaplačem. Ali ništa od toga. Zaspala sam prebrzo jer sam bila preumorna za ikakve emocije.