Jeka tisine
srijeda, 19.08.2020.
Terror Management
Nije me bilo nekoliko dana zbog udara groma blizu kuće. Nekoliko dana smo bili bez telefona i internetske veze. Uglavnom, od danas opet imam pristup internetu, pa ću biti tu više.
Otkrila sam jednu mrvice staru teoriju, tako da se čudim da prije nisam naletjela na nju. Terror management. Ilitiga, kako se ljudi nose sa strahom od smrti i prolaznosti.
Jedna smo od rijetkih vrsta svjesnih da jednom dolazi naše vrijeme da pođemo s ovog svijeta. Većina naših strahova bazira se na intenzivnom strahu od smrti (bilo naše, bilo ljudi koje volimo). Zbog toga smo razvili kompleksne mehanizme kako da se nosimo s tim, bilo gradnjom vlastitog samopouzdanja i samopoštovanja, bilo kroz potporu šire zajednice (najčešće se radi o religijskim zajednicama). Dobri smo u poricanju činjenice da smo smrtni. Zbog toga se često ponašamo kao da naši dani nisu odbrojani.
Možda imam drukčiji odgovor na smrtnost. Preko pola života, koliko se nosim s depresijom, nisam zapravo htjela živjeti. Ili mi je bilo iskreno svejedno jesam li živa ili nisam. (Ova opcija "svejedno" se iskazala daleko gorom opcijom.) Iskreno, ne znam što me u tom periodu održalo na životu. Vjerojatno to da nisam htjela da moji voljeni pate zbog mene. Da se pitaju gdje su oni pogriješili, kad sam dobro znala da je greška zapravo u meni. Ne bi bila istina da kažem da me održala ljubav, jer u tim fazama kad bolest napadne, nisam u stanju osjećati ljubav. Nisam u stanju osjećati ništa. Ali zato sam sastavila mehanizme samoodržanja na principu logike. Neke od njih i dalje koristim.
Ne mogu reći ni da me održala vjera, jer sam u tom periodu bila u nečemu što religiozni ljudi nazivaju "kriza vjere". Prema njoj sam osjećala otpor dio vremena, drugi dio vremena je opet bila opcija "svejedno mi je". Ni danas dobar dio mene ne želi Život Vječni. Želim se u trenutku smrti jednostavno ugasiti. Vratiti svoju materiju i energiju u prirodu, gdje i spada. Zatvoriti krug.
Kroz vrijeme razvila sam dosta motiva za život. Ne egzistiram više samo zato da ne povrijedim. U sve što radim ulažem istinsku ljubav. Okružujem se ljudima koje volim i dajem im jasno do znanja da su moji voljeni. Postojat ću, ako bude sreće, da gledam svoju kćer kako raste i budem joj potpora. Ali ne mogu nikome garantirati da me opet neće zadesiti teška faza. Znam da ću se opet morati boriti. I kad vrijeme dođe (ne ako, nego kad), borit ću se.
Sad živim da osjećam lijepo i dobro. Živim da gradim jedan mali mikrokozmos za svoje voljene. I mogu reći da već sad nemam žaljenja za potezima koje sam vukla u međuvremenu. Svi oni doveli su me do osobe koja sam danas.
Nema straha. Nema žaljenja.
Tu sam. Živim. Otkrivam. Volim.
| < | kolovoz, 2020 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.