..ali baka jos cuva sve stvari i sliku naseg sveca..


Sedam dugih godina.
Mozda se nekom cini malo.
Ali kad izgubis nekog koga si volio i znas da neces prestati..
I jedna godina je mnogo..

Sinoc sam se sjetila svega.
I bilo mi je krivo sto to ne radim cesce..

Znam da mnogi kazu, da je tamo bolje..
ali ovdje smo svi mi, svi koji smo te voljeli.
Zao mi je, stvarno, ako nisam pokazivala sta osjecam, ali znam da znas..
Ako ne onda, bar sad znas.

Tako mi je krivo jer nisam bila svjesna svega, bila sam ipak mala, ali ni to nije neki izgovor.
Sjecam se 22. septembra.
Tata je bio na roditeljskom i kad se vratio, onda nam je rekao.
Nije se cak ni ljutio sto sam presutala dvicu iz matematike, e da.

Krivo mi je jer znam da si trebao biti i danas ovdje s nama.
Kad nema mame i tate, pregledati mi zadacu, uciti me pravopis i osnove matematike, koju ni dan danas ne shvatam..

Znam da bi volio i onu nasu vikendicu tamo..
Mi cesto odemo.
Samo sad nas nije deset, devet nas je.
Falis nam deda.

Sinoc sam gledala i nasu sliku, kad sam se rodila, bio si tako sretan.
Ne znam da imam koju noviju od te. Ali i ta je dovoljna.

I bude mi krivo kad se ne mogu neceg sjetiti.
Ali onda prestanem muciti samu sebe, pa se sjecam onih stvari koje nikad necu zaboraviti.
Crni kruh je zdrav. E, deda.





Volim te jos uvijek.






Tebi deda.

" Nanese li ti prijatelj zlo, tada kazi : Oprastam ti sto si meni ucinio; ali sto si ucinio sebi - kako bih ti to mogao oprostiti. "

Ona.
Godinu dana naseg prijateljstva je palo u vodu.
Sve sto smo prosle, sto smo planirale proci, palo je u zaborav.
I kao da nikad nisimo ni bile dobre, najbolje.


Proslo je oko cetiri mjeseca kako smo se razdvojile.
Pitam se da li sam ispravno postupila.
Ne osjecam se krivo, nit imam griznju savjest.
Jednostavno me zanima, da li je stvarno tako trebalo biti.
Mozda su to bili samo hirevi.
I jos traju.

Necu razmisljati o tome. Moram se prestati zamarati s tim. Ona se ne zamara.


~


On.
Stvarno nikad nisam gledala na nekoga, bar do sada, kao da mi je potreban.
Neko s kim bih htjela biti na iole duze vrijeme.
Veze koje sam imala nisu bas bile ono sto bih htjela.

Zavidim curama, koje su vec pronasle onaj drugi dio sebe.
Nekoga s kim ce biti sretne. Ko im moze dati snazan, topli zagrljaj - uvijek.

Nije mi tesko biti sama. Navikla sam.
Samo tad imam puno vremena da razmisljam o svim mogucim stvarima, kao da mi i onako nije dovoljno.
I ponekad se i on nadje tu. A ne zna koliko me zbunjuje svojim ponasanjem. Nikako ga ne mogu dokuciti.
A kao da bih trebla.