" Nanese li ti prijatelj zlo, tada kazi : Oprastam ti sto si meni ucinio; ali sto si ucinio sebi - kako bih ti to mogao oprostiti. "
Ona.
Godinu dana naseg prijateljstva je palo u vodu.
Sve sto smo prosle, sto smo planirale proci, palo je u zaborav.
I kao da nikad nisimo ni bile dobre, najbolje.
Proslo je oko cetiri mjeseca kako smo se razdvojile.
Pitam se da li sam ispravno postupila.
Ne osjecam se krivo, nit imam griznju savjest.
Jednostavno me zanima, da li je stvarno tako trebalo biti.
Mozda su to bili samo hirevi.
I jos traju.
Necu razmisljati o tome. Moram se prestati zamarati s tim. Ona se ne zamara.
~
On.
Stvarno nikad nisam gledala na nekoga, bar do sada, kao da mi je potreban.
Neko s kim bih htjela biti na iole duze vrijeme.
Veze koje sam imala nisu bas bile ono sto bih htjela.
Zavidim curama, koje su vec pronasle onaj drugi dio sebe.
Nekoga s kim ce biti sretne. Ko im moze dati snazan, topli zagrljaj - uvijek.
Nije mi tesko biti sama. Navikla sam.
Samo tad imam puno vremena da razmisljam o svim mogucim stvarima, kao da mi i onako nije dovoljno.
I ponekad se i on nadje tu. A ne zna koliko me zbunjuje svojim ponasanjem. Nikako ga ne mogu dokuciti.
A kao da bih trebla.
Post je objavljen 03.08.2009. u 15:25 sati.