assilletta

Predavanja iz propisa su završila, ostali su nam testovi pa na ispit! U utorak sam rješavala križanja i rasturila sam – samo jedna pogreška (od četrdesetak raskrižja) i to jer se znak nije dobro vidio (al stvarno), a tek smo ih dan prije učili
Hvalim se bezveze…
A popodne sam opet bila na našem okićenom trgiću, vodila sam svoje dvije princeze, bratove kćeri, na Božićni tramvaj. Hahah bilo je veselo! Mislila sam da će bit lakše, ipak su one sad već 4 i 6 godina.






Kad je tramvaj došao Mala (4) se prvi put splašila – valjda ju je uznemirila cijela ta buka, dernjava, glasni radio, puno ljudi… Nije ju zanimao ni Medo, ni Djed i dok sam ja nju skulirala krenemo u tramvaj a ono već kreće! I tako smo doslovno uletile, što je opet izazvalo rub suza. Nismo uspjele uhvatit dva slobodna stolca (a kretanje po tramvaju u pokretu nije dolazilo u obzir) pa je Velika morala sjediti posebno a M meni na krilu. Cijelo vrijeme je imala polu kiselu facu a kad je Djed došao do nas dala mu je pet ali mu nije htjela reć ime pa je cijela priča završila tako da su svi pogađali – od Djeda, do Dobre vile i ostalih putnika Uz sve to morala sam vodit računa je i ovoj "Velikoj" jer i ona je dijete....
Dobro je sve završilo, uspjeli smo na kraju savladat strah, slikat se sa Medom Ledom, Djedom. Otišle smo do McDonaldsa, poslušale djecu koja su pjevala na trgu i prošetale po štandovima gdje smo kupile gumene bombone (da, ni teta Assilletta nije mogla odoljeti).

Moja draga Luki, koja stalno misli na mene nazvala me u ponedjeljak i rekla da ima poslić neki za mene. Prijevod, seminar traje tri dana pa bi ju zamijenila zadnji dan sat vremena – ona ne može zbog posla.
Kad sam saznala da se radi o simultanom prijevodu i da ću tamo biti osuđena sama na sebe moja prva reakcija bila je: ne Luki, ja to ne mogu, mene je strah. Šta ako blokiram, šta ako neću znat, šta, šta, šta…. Ona mi je vratila tako uvjereno – da me ne bi zvala da misli da ja to ne mogu, da ne budem blesava, da se moram baciti u vatru. I moji su slično reagirali pa sam zaključila – what the hell, ako oni toliko vjeruju u mene, valjda ja to mogu, ha? Dogovorila sam s Luki da ću joj pravit društvo prva dva dana da bi se malo ufurala u sve to. Kad sam ljetos bila u Bratislavi ni slutila nisam da ću se tako skoro nać ponovo u kabini kao ova:



(radi opreza, po uzoru na Kengyja ne ostavljam lice, a neki će možda i shvatiti zašto je upravo ova slika preko njega )

I tako sam se jučer ujutro nacrtala u Sheratonu, prerano jer me tata pofuro. Rekoh neka, bar ću u miru kavu popit. Kavu koja je fala Bogu koštala 22kn. Neću to tako skoro ponovit
Nisu mi trebale nikakve novine jer je bilo zanimljivo promatrat unutrašnjost, ljude, slušat strance i tako. Iza mene je sjeo neki gospon koji je prvo pričao na mobitel a onda do njega došao Ladić. Spominju oni UEFA, predavanje, počinje u 9… Ma neće mi valjda te neke face bit tamo! Kad cijela svita – Marković, Srebrić, Ladić i Jurčević
Luki i ja smjestile smo se u našoj kabinici, prekoputa nas kolegice za engleski. Bila sam sretna što će ova četvorica obavit samo pozdrav, i što ih nema na dan kad ja prevodim.
Tema trodnevnog seminara je grassroots, koga zanima šta je to ukratko OVDJE.

Posao uopće nije lagan. Mislim, ja sam to znala i prije al da znate i vi. Potrebna je strašna koncentracija prije svega, trebaš u isto vrijeme pričat na stranom jeziku i slušat što govori čovjek na tvojem. Upoznale smo par Slovaka, od kojih mi je jedan ljubazni gospon iz Nitre pružio punu podršku za sutra, nek se ne bojim, oni i tako nešto i razumiju a i ako kažem koju hrvatsku riječ nema veze Hvala dragom stričeku , i Luki koja me stalno skulirava iako se ja neću prestat trest dok to ne završi.
Uglavnom, fige sutra! Svi!
PS: kopam ja po boomp3 da nađem pjesmu kad ono naletim da je Ruby to probala postavit. Al joj nije baš uspjelo A baš sam si Male stvari pikirala. Pa nisam stavila niš.
Ciao!