Nadasve divno i prekrasno.

Kuća:
Budim se u 7.20, majka mi ostavlja 500 kuna za pokaz i lječnički, jedinu preostalu moju sliku iz 1.srednje na kojoj imam frizerski kiks na kvadrat i odlazi na posao. Palim laptop jer je dan tako fuj i yuk, s nadom da će me dovoljna doza britanskog indiea i američkih laganica dok učim biologiju bar malo oraspoložiti. Režem si predposljednji komad torte od piškota od nedjelje. Tražim bilježnicu iz biologije i sjetim se da mi je kod kolege iz razreda. Kopam po torbi da nađem mobitel da mu pošaljem jednu iskasapit-ću-te-danas-u-školi poruku, i ugledam poruku od drugog kolege "Oćeš da ti vratim bilježnicu?" Vrijeme: 20:36. Imaju pravo oni koji kažu da mi mobitel ničemu ne služi.
U 7:39 mu šaljem poruku "Nisam vidila poruku. Kad ćeš se probuditi?" s nadom da će ga ta poruka i probuditi. Ali ne.
Dolazi u 8:50, ja histeriziram jer se još nisam počela tuširati a izlazim iz kuće u 9:10.

¤

Autobusna stanica:
Već 2 dana sam uvjerena kako imam 8 kuna sitno, taman za kartu. Ali nemam. Mijenjam 100 kuna u trafici i plaćam 13 kuna za kartu.

¤
Kolodvor:
Dolazim napraviti pokaz koji sam izgubila u petak. Ulazim unutra, tamo gdje se inače prodaju karte nigdje nikoga. Pitam tetu koja prodaje karte za međugradski promet i ona me šalje na drugi kat u sobu broj 3. Ja nemam pojma kako doći na drugi kat jer ne vidim stepenice, na što teta koluta očima i govori mi da se ulazi izvana.

Soba broj 3:
Socijalistički uredi me valjda prate non-stop.
Teta kojoj na vratima piše da se zove Vesna je krava.
"Kad si izgubila pokaz? U petak? Što nisi prijavila?"

Nisam znala da se to treba prijavljivati.

"E to ja moram dati šefu. Oni imaju svoje procedure. Što sad svi gube pokaze?Baš ste se svi našli sad gubiti pokaze. Znaš koliko je ljudi ovaj tjedan izgubilo pokaze?"

Ne. Ne zanima me.

Neka teta što tamo radi me pita "Ekonomska škola?"
Ne.

"A to ti neće biti gotovo prije ponediljka. Ali dođi u petak. Možda bude tad gotovo. "

Bože debilizma u našoj državi. Treba im tjedan dana da mi naprave novi pokaz. Mogu ga napraviti za minutu! Ali ne! Ja još tjedan dana moram plaćati kartu. Kozo glupa, ja se vozim busom minimalno četiri puta dnevno! Računaj!

Ostavljam joj ime, prezime i izlijećem iz kretenske uprave Liburnije.
Trebam na hitnu, do koje mi je pola sata pješke. Ne bi im platila kartu za bus da me netko ubije.

¤

Konzum:
Usput ulazim u veliki Konzum, da kupim piti. Zovem Majku i derem se o debilizmu, šoferima, upravi i kretenizmu općenito, uzimam Cappy u tetrapaku od pola litre i Minute od jabuke i idem na kasu. Tu naravno, čekam 10 minuta da dođem na red.

¤
Put prema hitnoj:
Vani je vruće! Skidam jaknu, no ni to ne spriječava da se uznojim po vratu i leđima ispod ove grive od kose. Još jedanput pomislim odlazak na šišanje koji planiram od 9. mjeseca.
Otvaram tetrapak, skoro mi se prolije sok, otvaram Minute i jedem po putu. Ne mogu zatvoriti tetrapak, skoro pola litre soka završi na mojoj majici i moram popiti sve jer sam idiot i ne znam zatvoriti čep na tetrapaku.

¤
Hitna, medicina rada:
Dolazim tamo mokra, i tražim po putokazima medicinu rada. Penjem se na drugi kat i vidim na vratima "OZLJEDA NA RADU primamo od 12.30". Drugi put u tom danu šizim i pomislim "O Bože, kako se ovo sprdaš sa mnom?" Krećem prema busu, idem doma jer nemam knjige za školu u sebe, plaćam kartu i dolazim doma. Na stanici srećem prijateljice, histerično im prepričavam što se dogodilo, kad jedna od njih kaže: " Ali to ti samo one ljude sa ozljedama na radu primaju od 12.30. Lječnički se rade cilo jutro."

Ma super. Prekrasno.
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.

I kao šlag na tortu ovom svemu, na putu prema busu me neki balavac pogodi metkom iz plastičnog pištolja direkt u glavu.

Ako ovo nije dan za leći u krevet i pokriti se dekom po glavi, onda ne znam što je.


*billy joel-vienna. štujem.

U 6.20 ujutro svi su moji ukućani već bili na nogama. Po običaju, onako slijepa sam jedva pogodila wc i uletila pod tuš. E tad je mogao početi dan.

Otvorila sam ormar u potrazi za nečim nosivim, izvukla vuneni zimski džemper, odbacila vuneni džemper sjetivši se se da je vani razmjerno toplo, izvukla košulju i vestu, zgrabila prve traperice sa sjedalice, bacila se u potragu za grudnjakom ispod te iste sjedalice, potjerala babu iz wc-a, obukla se i pomislila kako izgledam krajnje intelektualno, dobila ideju da obujem balerinke, vratila se u sobu i počela kopati po ormaru tražeći najlonke, neuspješno, odbacila ideju balerinki i obula patike, iskopala naušnice, vezala kosu u punđicu, drugi put tog jutra pomislila kako izgledam intelektualno, stavila na brzinu tuš i maskaru, utrpala stvari u torbu, promijenila torbu, nasmijala se na maminu primjedbu "što ako ti kažu da si glupa", doduše zabrinuto, popila bijelu kavu, oprala zube, oprala zube još jednom jer sam primjetila nepoznato-crno-zrnce na aparatiću, stavila parfem Burberry Brit Sheer koji me podsjeća na Englesku i koji mi miriše točno na trenutak kada Anne Hethaway u filmu Vrag nosi Pradu poskoči s kolnika na pločnik i zamahne kosom nakon svoje preobrazbe u modno osvještenu asistenticu u fensi modnom časopisu, stavila parfem još jednom i izašla iz kuće.

[Duga rečenica!]

Uspjela sam naći savršeno mjesto u busu baš onaj dan kad se ne trebam iskrcavati na stanici na kojoj se inače "pokušavam iskrcati". Slušala djevojčicu koja priča što će danas biti na matematiKi. Sišla s busa, uletila u Konzum, kupila 7 days i ledeni čaj od brusnice. Zvala majku da mi objasni gdje je Zavod za zapošljavanje. Nisam skužila. Zovem kolege. Pogađam zgradu odvratno žute boje i penjem se na drugi kat. Da, tamo gdje piše nezaposleni. To smo mi :)

U jednom trenu otvaram torbu i zamjećujem lokvicu tekućine koja miriši na brusnicu koja polako namaka moje slušalice, novčanik, stari mobitel i naočale. Vadim sve to skupa, šizim što nitko nema maramicu, wc-a nema, a meni se češka torba pretvara u akvarij.

Teta zaposlena-u-zavodu (zavodnica?) nas zove unutra.

Test 1.
Logičko zaključivanje.
O, pa ovo je lako.
Kažem nakon prvog zadatka koji glasi
11,12,13,14,__.
No, jel, kako to obično biva, zadaci postaju teži.
Pa sam ja na ovom zadatku
__-auto, __-pješak,__-avion, 2-kočija
napisala
4-auto, 0-pješak, 0-avion, 2-kočija i lijepo računala da je to broj kola. Pješak ima 0 kola. Ali avion ima ona dva mala??? A kočija 4???

Test 2.
Matematika.
Bilo je divno dok su zadaci bili 6:3=3. No, problem je postao kad su zadaci bili tipa 89453:19.
Tijekom kratkog rješavanja tog testa kolegi je ispao mobitel na pod, dok je kolegica imala više sreće s digitronom.

Test 3.
Percepcija.
Bila sam sva ponosna na sebe kako mi to ide, ali sam se zabrinula što sam na prve dvije-tri stranice imala samo dva slova. A i C ?

Test 4.
Što je već to bilo.
Od četiri, izabrati dvije riječi suprotne ili iste po značenju.
Rasturila, riješila svih 60, još mi i ostalo vremena za pregledati.


Test 5.
Psihotest.
Podsjetite me da ubuduće lažem na psihotestovima i da ne zaokružujem olako odgovor DA.
Zašto, vidjet ćete kasnije.
Primjeri: Perete li ruke prije jela? Uživate li u mučenju životinja? Mislite li da je vaša majka (bila) dobra majka?

Test 6.
Opća kultura.
Kolege su vikale kako ništa ne znaju, no ja sam na blef pogađala špijunske avione, premijerke Pakistana, Arthura Conana Doyla, Juliu Roberts, olimpijce 36', jezera Titicaca, Burske ratove i ostalo.
Nešto znala, nešto ne.
Zavodnica 1 upozorava kolegu koji me preko pregrade pita tko je Monserat Caballe.

Pauza.

Razgovor:
Ulazim u ured socijalističkog stila.
Zavodnica 2 mi govori da sjednem. Zavodnica 2 ima ružnu frizuru. I nema neki od stražnjih zuba. Ali bar nema brkove ko Zavodnica 1.
"S ovakvima mi je najteže."
Gulp. Ajme, ajme,ajme.
"Svi su ti rezultati jako visoki. Ti si pametna, bistra, što ćeš upisati, bla, bla,bla..."
Ja sve lijepo odgovaram, trudim se čak i elokventno izražavati. Čak i biti simpatična. Dobacujem da idem u glazbenu, iako me nije ništa pitala, zavodnica to piše u karton.
"Jedino si jako nervozna. Imaš visoki nivo neurotičnosti, što ti nije dobro. Sva ta napetost, neurotičnost, može te samo dovesti u neprilike, poput čira na želucu."
Ok.

Pitam je što bi bilo za mene.
"Pa ne znam točno što, ali znam što ti ne bi preporučila. Nekakav direktan rad s ljudima, tipa profesorski posao, zbog te neurotičnosti koja bi te dovela do ludila. Kao i dosadan posao. Trebaš kreativan posao, svaki ostali bi te dotukao. Zbog neurotičnosti."
Ženo Božja, oćeš prestati spominjati pojam NEUROTIČNOST?
Znala sam da sam prebrzo rješavala psihotest. Neurotična jesam, ali u tolikoj mjeri???

Lažem na psihotestovima, od sad pa na dalje.
Ubuduće ću biti X.Y., psihički stabilna osoba savršeno kontroliranih emocija. Kasnite li ikad? NE. Zabrinjavate li se pretjerano? NE. Jeste li nervozni? NE.

I tako smo svi ispali divni. Svi pametni, svi nadprosječno inteligentni, svi možemo studirati sve što hoćemo.

Blago se nama.