Nadasve divno i prekrasno.

Kuća:
Budim se u 7.20, majka mi ostavlja 500 kuna za pokaz i lječnički, jedinu preostalu moju sliku iz 1.srednje na kojoj imam frizerski kiks na kvadrat i odlazi na posao. Palim laptop jer je dan tako fuj i yuk, s nadom da će me dovoljna doza britanskog indiea i američkih laganica dok učim biologiju bar malo oraspoložiti. Režem si predposljednji komad torte od piškota od nedjelje. Tražim bilježnicu iz biologije i sjetim se da mi je kod kolege iz razreda. Kopam po torbi da nađem mobitel da mu pošaljem jednu iskasapit-ću-te-danas-u-školi poruku, i ugledam poruku od drugog kolege "Oćeš da ti vratim bilježnicu?" Vrijeme: 20:36. Imaju pravo oni koji kažu da mi mobitel ničemu ne služi.
U 7:39 mu šaljem poruku "Nisam vidila poruku. Kad ćeš se probuditi?" s nadom da će ga ta poruka i probuditi. Ali ne.
Dolazi u 8:50, ja histeriziram jer se još nisam počela tuširati a izlazim iz kuće u 9:10.

¤

Autobusna stanica:
Već 2 dana sam uvjerena kako imam 8 kuna sitno, taman za kartu. Ali nemam. Mijenjam 100 kuna u trafici i plaćam 13 kuna za kartu.

¤
Kolodvor:
Dolazim napraviti pokaz koji sam izgubila u petak. Ulazim unutra, tamo gdje se inače prodaju karte nigdje nikoga. Pitam tetu koja prodaje karte za međugradski promet i ona me šalje na drugi kat u sobu broj 3. Ja nemam pojma kako doći na drugi kat jer ne vidim stepenice, na što teta koluta očima i govori mi da se ulazi izvana.

Soba broj 3:
Socijalistički uredi me valjda prate non-stop.
Teta kojoj na vratima piše da se zove Vesna je krava.
"Kad si izgubila pokaz? U petak? Što nisi prijavila?"

Nisam znala da se to treba prijavljivati.

"E to ja moram dati šefu. Oni imaju svoje procedure. Što sad svi gube pokaze?Baš ste se svi našli sad gubiti pokaze. Znaš koliko je ljudi ovaj tjedan izgubilo pokaze?"

Ne. Ne zanima me.

Neka teta što tamo radi me pita "Ekonomska škola?"
Ne.

"A to ti neće biti gotovo prije ponediljka. Ali dođi u petak. Možda bude tad gotovo. "

Bože debilizma u našoj državi. Treba im tjedan dana da mi naprave novi pokaz. Mogu ga napraviti za minutu! Ali ne! Ja još tjedan dana moram plaćati kartu. Kozo glupa, ja se vozim busom minimalno četiri puta dnevno! Računaj!

Ostavljam joj ime, prezime i izlijećem iz kretenske uprave Liburnije.
Trebam na hitnu, do koje mi je pola sata pješke. Ne bi im platila kartu za bus da me netko ubije.

¤

Konzum:
Usput ulazim u veliki Konzum, da kupim piti. Zovem Majku i derem se o debilizmu, šoferima, upravi i kretenizmu općenito, uzimam Cappy u tetrapaku od pola litre i Minute od jabuke i idem na kasu. Tu naravno, čekam 10 minuta da dođem na red.

¤
Put prema hitnoj:
Vani je vruće! Skidam jaknu, no ni to ne spriječava da se uznojim po vratu i leđima ispod ove grive od kose. Još jedanput pomislim odlazak na šišanje koji planiram od 9. mjeseca.
Otvaram tetrapak, skoro mi se prolije sok, otvaram Minute i jedem po putu. Ne mogu zatvoriti tetrapak, skoro pola litre soka završi na mojoj majici i moram popiti sve jer sam idiot i ne znam zatvoriti čep na tetrapaku.

¤
Hitna, medicina rada:
Dolazim tamo mokra, i tražim po putokazima medicinu rada. Penjem se na drugi kat i vidim na vratima "OZLJEDA NA RADU primamo od 12.30". Drugi put u tom danu šizim i pomislim "O Bože, kako se ovo sprdaš sa mnom?" Krećem prema busu, idem doma jer nemam knjige za školu u sebe, plaćam kartu i dolazim doma. Na stanici srećem prijateljice, histerično im prepričavam što se dogodilo, kad jedna od njih kaže: " Ali to ti samo one ljude sa ozljedama na radu primaju od 12.30. Lječnički se rade cilo jutro."

Ma super. Prekrasno.
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.

I kao šlag na tortu ovom svemu, na putu prema busu me neki balavac pogodi metkom iz plastičnog pištolja direkt u glavu.

Ako ovo nije dan za leći u krevet i pokriti se dekom po glavi, onda ne znam što je.


*billy joel-vienna. štujem.