Rekli su da mi tuga ne stoji.
Da sam zapravo vedra osoba. [elentari, volem]

Posljednjih mi se dana svijet srušio toliko puta da ne znam kako još postojim. Kao da se grčevito držim za onaj posljednji komadić kopna, za ono posljednje vrijedno, važno i bitno u mom životu.

Posljednjih dana pucam po šavovima.

Posljednjih dana sjedim na pozdravu u 4 ujutro i razmišljam kad će se sve posložiti.

Posljednjih dana histeriziram i pokazujem svoje emocije u ogromnim količinama. Što je, ono, very nalik na mene, ali nikako dobro.

Posljednjih dana ne znam što bi mislila, ne znam kako bi se ponašala, ne znam što bi govorila, a nitko mi ne može dati savjet. Bar onaj koji smatram prihvatljivim.

To ne nalikuje za vedru osobu, zar ne?

Već sam napisala ogorčeni status na fejs da ako su ljudi stvarno tužni, ne pišu to na facebook na kojem imaju par stotina ljudi od kojih pola to ne treba znati.
A pogotovo na blog. Koji je, ono, javan.

Ali sad je moja jesen 2008 kriza u stagniranju. Parabola na grafu moje općesjebanosti više ne raste, samo je gore negdje u bespućima osi ordinate. Pa valjda sad mogu pisati.

¤

Dijete mi je proslavilo rođendan. Osamnaesti.
I sad je moje dijete punoljetno, a ja još nisam.

Recimo da je to bila jedina svjetla točka tjedna.

¤

I otkrila sam što je [kvrga]
U povijesnim zapisima opisuje se liječenje tako da se ruka stavi na tvrdu podlogu, pa tumor udari Biblijom (naravno ne zbog vjerskih razloga, nego zbog težine knjige koja je bila tvrdo ukoričena).

Bjutifl.

All my life I had a lump.

Zapravo, ne cijeli život, ali od prošlog četvrtka.

Bio je sat biologije, porfesorica je govorila o kromosomima, intronima, eksonima, tumorima, a ja sam marljivo bilježila i pisala. I onda sam skužila nešto čudno na mojoj desnoj ruci.

Kvrga.

Veličine, recimo frenje iliti pikule.

Znate kako ljudi kažu da im se kad se izlože potencijalno smrtnoj opasnosti cijeli život prevrti pred očima. Meni su se prevrtile najgore opcije.
Odma sam zamislila sebe bez jedne rukice. Jer ipak, kad sam ja istegnula ligamente u 7 razredu, nisam htjela ići kod doktora jer sam mislila da će mi odrezati nogu, tako da me shvatite.
Usto sam prošli Božić imala napadaj panike jer sam pronašla neku kvržicu iza uha. Kad sam došla kod doktorice pogledala me je ko da sam luda i rekla da mi je to limfni čvor. Samo što mi nije napisala uputnicu za psihijatriju.

Da, ja sam hipohondar.

I onda, da se vratim na priču, zadnjih 10 minuta profesorica je krenula ispitivati one koji nisu pitani. Među njima i, naravno, mene.
Ponavljala sam u panici i nisam ni gledala na sat, kada me prozvala.
Niti sam ja čula što me ona pitala, niti sam ja bila svjesna što govorim. Pričala sam nešto o kromosomima, nukleosomima, DNA, genima, tako da sam apsolutno sve pomiješala.

Ali u tom trenu, zvono.
[Saved by the bell]
Nije mi upisala ništa.

Pa sam se, takva kakva jesam, sljedeći sat raspakala. Na malom odmoru. Zbog kvrge.

Ali nisam puno. Čak mi se ni tuš nije razmazao.

I da dalje nastavim, kvrga je narasla. Prije par dana.
Ali ono, milimetarski.

Imamo teoriju. Nije ugrušak, jer bi mi dosad vjerojatno ruka otpala sama od sebe. Nije uklješten živac, jer bi bolilo.
Ništa. Samo stoji tamo. Ne boli. Ne smeta.

Možda mi je ipak sestra blizanka.
Oh well, uvijek sam željela sestru.

¤

Nisam išla ni na Ališu ni na Mišu.

I kupila sam mobitel. klik
I jaknu. klik

I ne znam što je gospođi Majci bilo. Očito je bila dobre volje.

¤

I još uvijek ne znam što ću studirati.

Neću više ići u novi trgovački centar.
Neću više ići u novi trgovački centar City Galleria koji je veoma divan.
Neću više ići u novi trgovački centar City Galleria koji je veoma divan jer sam našla sto pedeset osam tisuća stvari koje mi se sviđaju.
Neću više ići u novi trgovački centar City Galleria koji je veoma divan jer sam našla sto pedeset osam tisuća stvari koje mi se sviđaju, uključujući knjige u Algoritmu, predivne balerinke, čizme u Shoe-be-do-a, mobitel, torbeee, ljubičaste divne patike visoke, divnu jaknu sivu koja je pretanka da bude zimska, čizme boje petroleja koje svejedno ne bi nikad kupila ali su divne, i onaj ruksak divni na točke i još svašta.

Neću više ići jer predivne balerinke koštaju 600 kuna, čizme 1 1800, čizme 2 1200, jakna 500, a ostalo nisam htjela gledati da se ne uništim do kraja.

I još je veći problem što je to na pola minute od glazbene. Divno. Prekrasno.

I. i ja smo jutros sjedile u kafiću i zamišljale da smo u Zagrebu. Što nije bilo uopće teško jer kafići izgledaju apsolutno isto kao u Avenue Mallu, koje li koincidencije.
I pisale popis što bi sve kupile da smo bogate.
I plan kako će ona potrošiti svoju plaću od ljeta, a preživjeti ovu zimu da ne umre od gladi u školi.

Vidjela sam Anu Gojanović u Algoritma. Pitala je imaju li talijanski Vouge. Prodavač joj je rekao da nemaju novine jer ih nemaju di staviti. Pa se ona pretplatila.

I onda sam se na povratku doma sjetila da još uvijek ne znam di ću na faks i poludila.