Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu
nedjelja, 26.11.2017.
Pretorijanci
Cirkasijci – Jordanska kraljevska garda
.
Crikasijci, mnogima poznatiji pod nazivom Čerkezi, a nekima pak ponekad izazovu pomutnju pa ih identificiraju kao Kozake. Dakle, Cirkasijci su narod srednjeg i sjeverozapadnog Kavkaza – Čerkezi.
Cirkasijci kao tjelesna straža Hašemitske obitelji (klan iz plemena Kurejš direktni potomci poslanika Muhameda preko njegove kćerke, hazreti Fatime) vjerno služe jordanskim kraljevima još od njihovog dolaska na vlast, a 1923. tijekom pobune lokalnih plemena Karaka spasili su kralja Abdulaha I. od zbacivanja s vlasti i tako osigurali vlast Hašemita (Abdulah I., Talal, Husein, Abdulah II. današnji kralj Jordana).
Cirkasijski gardisti još i danas nose svoje tradicionalne crne odore, crne vunene kape, crvenu kabanicu i visoke kožne čizme koje su potpuno neprikladne podneblju Jordana. Ipak oni su danas potpuno asimilirani u jordansko islamsko društvo i od svoje pravoslavne vjere prešli su na islamsku vjeroispovijest.
No, Cirkasijci su ostali vjerni svom jeziku, običajima i tradiciji te njih oko 65 000 i danas živi na područjima koje su u Jordanu naselili njihovi preci nakon poraza od Rusa sredinom 19. stoljeća. Iako se za Cirkasijce u Jordanu i dalje veže pojam 'borbeni ljudi', mladi Cirkasijci zaboravljaju svoj materinski jezik i za nekih 100 godina bit će potpuno asimilirani u jordansko društvo.
subota, 25.11.2017.
Pretorijanci
Amazonke Dahomeja - N'Nonmiton (Naše Majke) Ahosi (Kraljeve Žene)
Na području današnje Zapadne Afrike, država Benin, nekada je cvalo kraljevstvo Dahomej koje je nastalo miješanjem Fon i Gbe naroda koje je svoje prihode ostvarivalo trgujući robljem (ratni zarobljenici). Prije pojave Europljana (Portugalaca), koji su i započeli trgovinu robljem, Dahomejci su svake godine priređivali okrutne ritualne orgije sa zarobljenicima iz drugih okolnih plemena.
Naime, žrtve bi omamili i pribijali bi ih na križ, a kasnije bi im odsijecali glave. Kralj Houegbada (vladao je od 1645. do 1685.), bio je treći kralj Dahomeja, ustrojio je žensku skupinu lovaca (lovkinja) na slonove i nazvao ih 'gbeto' jer ih je unovačio iz plemena Gbe. Kasnije, Houegbadin sin Agaja (vladao je od 1708. do 1732.) od tih lovkinja ustrojio je žensku tjelesnu stražu naoružanu mušketama.
Ta ženska straža nazvana je, od muških vojnika kraljevstva Dahomej, N'Nonmiton, što znači 'Naše Majke' na Fon jeziku. U doba vladavine dahomejskog kralja Gheza (vladao je od 1818. do 1858.), kraljevstvo Dahomeja postalo je izuzetno militarizirano. Kralj Ghezo je kraljevsku žensku stražu nazvao ahosi 'Kraljeve žene'.
'Ahosi Dahomejske Amazonke' unovačene su bile u dobi od osam godina te bile podvrgnute vrlo brutalnoj i agresivnoj obuci i odgoju, jednostavno te su se djevojčice (djevojke) odgajale i obučavale za agresivni rat. Nije im bilo dopušteno imati djecu niti stupati u bračnu zajednicu s muškarcem (pravno su bile udane za kralja). Mnoge od njih ostale su djevice do kraja života. Nerijetko se mogu pronaći i zapisi, ali i svjedočanstva da su bile povezane i s 'vudu'.
Koliko su ove djevojke bile uvježbane i opasne kazuju i podaci iz francusko-dahomejskog rata, gdje su nemali put nanijele poraz francuskim legionarima s kojima su se posebice okrutno obračunavale (odsijecanjem glava živim legionarima). Postoje podaci koji kazuju da su ove 'crne Amazonke' znale skidati gornje dijelove odore i tako obnažene zbunjivale legionare koji su nemali put neodlučno otvarali paljbu na njih dok ne bi postalo prekasno.
No, francuski legionari nimalo nisu podcjenjivali Dahomejske Amazonke, respektirali su ih, a njihovom šarmu teško su odolijevali francuski časnici koji su svoju 'francusku uljuđenost' (Athumanunh bi dopisao i neopreznost) nemali put plaćali životom. Naime, Dahomejke (danas Beninke) svjetlije su puti i izuzetno lijepe ženske anatomije, pa Athumanunh razumije svu opasnost koja proizlazi iz susreta s takvim protivnikom (u video isječku koji prikazuje ritualni ples koji slavi djevičanstvo i čednost i sami se možete uvjeriti i svu opasnost ovakvih protivnika).
'afričke crne Amazonke'
petak, 24.11.2017.
Pretorijanci
Križevačka djevojačka straža – čuvarice banskog sna
Križevačka djevojačka straža danas je službeni naziv za povijesnu hrvatsku postrojbu, a povijesni naziv koji bi po Athumanunhu točnije odgovarao je – 'Križevačka ženska straža'. Dakle, to su zapravo tri udane žene i jedna djevojka.
Naime, o čemu se tu zapravo radi. Godine gospodnje 1848., noću s 11. na 12. srpanja četiri ugledne (plemenitašice), domorodne Križevčanke, dragovoljno su se ponudile čuvati miran noćni počinak i san hrvatskog bana Josipa Jelačića i njegove vojske na prolasku kroz Križevce.
U početku ban se malo nećkao, ali ne zato što je sumnjao u hrabrost ili pouzdanost tih mladih plemkinja koje su se ponudile životima i čašću braniti i čuvati san i počinak uglednog gosta i njegove od hodnje umorne vojske, već zato što ih nije želio opterećivati i njihove živote izložiti opasnostima koje vrebaju noćnu stražu.
Na kraju ban je pristao, a hrabre žene naoružale su se mačevima i na ulazu u Biskupski dvor grkokatoličke katedrale preuzele noćno bdijenje (stražu). Bile su to Matilda Miholić, rođena Štriga, sestra Alberta Ognjena Štrige, ilirca, baritona iz prve hrvatske opere 'Ljubav i zloba'. Druge stražarice bijahu Valburga Valčika Matačić, rođena Bubanović, njezina sestra Marica Bubanović, te treća sestra, Ida Elvira plemenita Zerpak, rođena Bubanović.
U spomen na ove hrabre žene danas postoji ženska povijesna postrojba utemeljena 2011. koja je sastavni dio Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske. Do danas je ostala jedina ženska povijesna postrojba na svijetu ovakve vrste.
nedjelja, 19.11.2017.
Pretorijanci
'Amazonska straža' - duh ženskog ratnika
'Amazonska straža' bio je neslužbeni naziv za osobnu stražu dugogodišnjeg diktatora, Muammar Gaddafi, bivši vođa Libije. Nekakav službeni naziv te postrojbe od tridesetak žena bio bi 'al-rhibt al-thawriyyt', a u pokušaju prijevoda to bi približno bilo – 'Revolucionarne časne sestre'.
Odmah moram skrenuti pozornost da se ne radi o ženskim redovničkim zajednicama i one s tim ženama nemaju baš nikakvih dodirnih točaka. Najvjerojatnije je kod primjene riječi 'časna' za libijske osobne čuvarice (tjelohraniteljice) sam diktator tražio nekakav zavjet nevinosti.
Način novačenja i diktatorov osobni odnos s njegovim 'amazonkama' ja ovdje ne bih opisivao, ali sigurno je da je diktator sam osobno odabirao svoje čuvarice, da je od njih tražio upadljivo šminkanje i odijevanje u vojničke prikrivne odore. Sve to je diktator radio u namjeri da zbuni potencijalnog atentatora (ovdje osobito ciljam na atentatore arapskog podrijetla za čije odnose prema ženama postoje vjerodostojni podaci).
Da li pak je to sve bio samo plod diktatorovog također dobro poznatog ekscentričnog ponašanja, moguće je, no, poznato je da su diktatorove 'amazonke', nakon što bi bile odabrane prolazile rigoroznu i temeljitu vojničku obuku u rukovanju vatrenim oružjem i borilačkim vještinama.
Godine 1998. jedna od 'amazonki' poginula je, a sedam ih je ranjeno kada su islamski fundamentalisti u Libiji 'zaskočili' diktatorovu kolonu. Neki izvori navode da je poginula 'amazonka' Aisha, bila omiljena miljenica diktatora i da je svjesno svojim tijelom zaustavila metke namijenjene diktatoru.
U posljednjim danima Libijskog građanskog rata, diktatora je optužilo za silovanje i seksualno uznemiravanje pet pripadnica 'Amazonske garde' koje su navele u optužnici da su to trpjele i od diktatorovih sinova, ali i od tadašnjih visokih libijskih dužnosnika.
subota, 18.11.2017.
Pretorijanci
Pretorijanke (Amazonke)
Hmm, da. Još od vremena kada je Athumanunh lutao u svijetu mitologije i kad je na tom putu upoznao poznatog Stribona koji ga je tajnovito upozorio: … na divlju rijeku Hibrist stići ćeš, ali ne prelazi je, jer se prijeći ona ne smije. Idi na goru najvišu Kavkaz imena i traži mjesto gdje divlja rijeka izvire, a tada kreni prema jugu. Tada ćeš doći vojsci amazonskoj što muškarce ne podnosi, u Temiskiri pokraj Termodonta žive one…, a možda iz onog doba kada je Athumanunhu sudbina put ispreplela s predivnom Reyamanunhom ...
No, tko bi se toga više sjećao osim Athumanunha i jesu li te Reyamanunhine prijateljice samo plod mitoloških priča ... ali Pentesileja ih je ipak dovela u pomoć Trojancima, a njezina sestra Hipolita doista je nosila čarobni pojas koji bio predmet interesiranja i samog Herakla, Antiopa je zamalo pomutila razum Tezeju koji ju je na kraju ipak oženio ...
Zašto pak je Myrina putovala sa svojim pratiteljicama čak iz Libije sve do Grčke (odnosno na otok Lezbos) samo da bi tamo utemeljila grad Mitilen ... i što se to dogodilo na Meotskom jezeru (danas Azovosko more) kada su te Oiropate, ili Androktonejke napokon svoja srca poklonile skitskim mladićima?
Što pak doista znači njihovo ime 'amazoje', ha-mazon' ili 'amajanah', ili je možda Paleafatus zapravo u pravu kada kaže da su to samo muškarci koji su obukli suknje i obrijali brade ... Nema veze i nije uopće bitno, za uvod bi bilo i više nego dosta, malo ćemo pisati o ženskim pretorijancima poput onih iz Libije ili pak onih iz Benina ...
Da još malo pustim maštu na volju izabrao sam jedan video isječak iz filma 'Wonder Woman' gdje je zorno prikazan sraz njemačkih vojnika s Amazonkama.
nedjelja, 12.11.2017.
Pretorijanci
'Zlatna horda' – čuvari jurte
Mongolsko Carstvo bilo je jedno od najvećih kopnenih carstava u povijesti, odmah drugo poslije Britanskog Carstva. Na vrhuncu svoje moći imalo je oko 100 milijuna stanovnika i nadziralo teritorij od preko 33 milijuna četvornih (kvadratnih).
Mongolsko društvo bilo je organizirano u prvobitni oblik ljudskog združivanja – hordu. Horda je pokretna društvena skupina koja nema stalno mjesto boravka već je u stalnom pokretu u potrazi za prirodno izdašnijom i bogatijom životnom sredinom (prostorom).
Dakle, Mongoli žive u 'skupljačkom' društvu gdje ne postoji privatno vlasništvo (osim manjeg broja osobnih primitivnih predmeta). Ne postoje gradovi i naselja stalnog tipa. Mongoli žive u jurta šatoru (okruglog oblika), nema zidova, a stjenke šatora od kože lako je razrezati nožem ili mačem.
Stoga Mongoli već u hordama organiziraju nekakvu stražu, a naročito noću, koja je stalno budna i na oprezu. Nastankom klana 'zlatne horde' i stalnim promjenama lojalnosti, čestim sukobljavanjima prvo klanova, a potom i mongolskih plemena, atentati na mongolske plemiće i istaknute vođe nisu bili rijetkost.
Da bi zaštitili svojeg vođu i njegovu užu obitelj, Mongoli ustrojavaju posebne privilegirane (favorizirane) ratnike za čuvare (pretorijance) i nazivaju ih – Kheshig (nerijetko susreću se i pojmovi poput Khishig, Keshik, Keshichan. Naime, slični pojmovi označavaju i čuvare moogulskih (indijskih) careva.
Ti 'mongolski pretorijanci' dijele se na dnevne (Torguud ili Tunghaut) i noćne (Khevtuul) čuvare. Tom skupinom od dvjestotinjak čuvara zapovijeda Cherbi (plemić kojeg je vođa izabrao iz vlastitog okružja ili obitelji). Kako se carstvo širilo tako je i rastao broj Kheshiga jer to je bio privilegiran i dobro unosan (plačen) posao. Taj broj kretao se od 1000 do 10 000 stražara, a najpoznatiji Cherbi (zapovjednici) Kheshiga su Mukhulai, Chormaqan, Bogorchu, Nayagha, Bayana i Borokhula, dok je i sam Subotai počeo svoju karijeru kao običan Kheshig
Širenjem mongolskog carstva u Kheshige (koji se odnose isključivo na Mongole) dolaze i drugi čuvari (pretorijanci) poput Khorchina (čuvari Kagana), Asudi (pripadnici Alana s Kavkaza), kineski Kipchak i Qanqli ...
Nakon smrti vladara, novi mongolski vladar u pravilu uvijek bira svoje nove pretorijance, a stari postaju članovi obiteljskog kora klana i obitelji staroga vladara gdje preuzimaju poslove služenja obitelji do smrti. No, ovo može biti i iznimka, pa ponekad novi vladar zadržava (uglavnom mlađe) Kheshige staroga vladara.
subota, 11.11.2017.
Pretorijanci
Samuraji – čuvari 'izlazećeg sunca'
Egzotika i mistika Dalekog Istoka Athumanunhu je uvijek bila privlačna i zanimljiva ... no, Athumanunh je ipak 'čisti zapadnjak', pa je uz poštovanje 'istočne mudrosti' vojna dijela, vojne ustroje i organizacije uvijek pokušavao komparirati sa sličnim na Zapadu. Ipak, shvatiti tu mudrost Istoka i nije baš 'mala stvar' i 'lagan posao', pa će Athumanunh na opet samo sebi svojstven način krenuti u razotkrivanje 'Konoe Shidan' – japanske imperijalne garde.
Dakle, da bi se barem malo moglo razumjeti ustroj i način djelovanja 'japanskih pretorijanaca' moram se malo dotaknuti vojnog ustroja tog dalekog Japana u najranija vremena. Tako zapravo, iako postoji i slavljen je poput zemaljskog božanstva, japanski car zapravo živi u sjeni svog shoguna.
Taj shogun je zapravo general vojske, nekakva japanska inačica vojnog diktatora, a sve je to možda opet najbolje promatrati kroz shogunat Tokugawa (Edo Bakufu) čije je sjedište u gradu Edo, pa se i to vremensko razdoblje naziva Edo te u tom razdoblju japanske povijesti car je samo 'de jure' vladar, a pravi 'de facto' vladar je shogun iz moćne obitelji Tokugawa.
To je vrlo 'turbolentno' i problemima 'bremenito' doba japanske vojne povijesti, a jednostavno napisano 'tu ima svega'. Tako tim srednjovjekovnim Japanom 'lutaju' vrlo opasni ratnički nastrojeni budistički redovnici nazvani - Sohei koji imaju veliku moć i gotovo obvezuju carske i vojne vlade na međusobnu suradnju.
Najpoznatiji red je Tendai iz razdoblja Kamakura, a taj red Sohei redovnika Athumanunha strašno podsjeća na red europskih Teutonskih vitezova. No, dobro. Idemo mi dalje, a tu su i vrlo zagonetni, ali ne manje ratnički opasni japanski planinski asketični pustinjaci nazvani – Yamabushi.
Yamabushi razvijaju i prate vlastitu doktrinu nazvanu Shugendo, a to pak je nekakva ezoterična mješavina budizma kojeg propagira Shingon sekta, red Tendai, te taoizam s elementima Shinto (međutim ovo nije znanstveno dokazano, to je samo nekakvo moje promišljanje). Međutim, Yamabushi se vrlo često u bitkama pojavljuju 'rame uz rame' Sohei redovnika, ali i samuraja.
Eto, tako malo po malo dolazimo i do samuraja – plemićke kaste (stališa) vojničkih obitelji. Samurai su bili vojni plemstvo i časnička kasta srednjovjekovnog i ranijeg modernog Japana. Japanskim izričajem samorai se nazivaju bushi što zapravo znači 'čekati ili pratiti nekoga'. Mada, u japanskom postoji i izraz saburau, koji se vrlo često izgovara i kao saburai, a znači isto.
Usko povezani s ovom vojničkom kastom su i lutalice nazvani – Ronini, a zapravo su to samuraji bez gospodara. Oni vrlo često postaju lutalice nakon pogibije gospodara ili gubitka časti, no, njihova vojnička i ratnička osposobljenost time nije dovedena u pitanje. Slijedeći u tom 'opasnom ratničkom nizu Japana' su nindže (ninje) ili možda je bolje rabiti izraz – Shinobi koji opet označava nekog koji se prikriva.
Shinobi (ninje) zapravo su nekakva inačica plaćenih tajnih agenata, možda špijuna. Temeljne zadaće i vještine Shinobi su upravo špijunaže, sabotaže, infiltracija, atentati, gerilsko ratovanje i sve one vojnički potrebne vještine koje su samurajima nečasne. Najpoznatiji klan Shinobi ratnika je Koga. Tijekom uspona Tokugawa shogunata Shinobi ratnici kao da su netragom nestali.
Na kraju, ali nikako ne manje opasni, tu su takozvani Ashigaru strijelci (lako pješaštvo) koje opet svoje podrijetlo vuče iz niže klase samuraja. Eto tako malo po malo u Edo doba kada je Tokugawa šogunat uspio ujediniti Japan os svih tih pobrojanih ratničkih i vojničkih skupina ustrojava se nekakva preteča policija, odnosno nekakvi pretorijanci Japana, prvi čuvari reda, ali i Japanskog cara.
Kada je japanski car Meiji uz pomoć Dimyo moćnih feudalnih zemljišnih gospodara napokon srušio shogune i preuzeo sve državne moći, ustrojio je carsku gardu kako bi zaštitio sebe i japansku kraljevsku obitelj. Tako je godine 1867. carska straža formirana opet od bivših samuraja. Ta je postrojba tada postala temelj i jezgra za novu i opasnu carsku japansku vojsku koja će uskoro postati 'strah i trepet' za sve okolne narode, ali i moćne sile poput Rusije, SAD, Velike Britanije ...
petak, 10.11.2017.
Pretorijanci
'Zabranjeni vojnici' – čuvari 'Zabranjenog grada'
Carski čuvari (pretorijanci) dinastija drevne Kine nazivani su 'zabranjeni vojnici'. Utemeljeni su tijekom vladavine dinastije Tang (razvijani kroz dinastije koje redom slijede: Song, Liao, Jin, Xia, Yuan, Ming), a vrhunac dostižu tijekom vladavine dinastije Qing.
Zapravo te 'Manchu dinastije' svoje čuvare (pretorijance) novače u redovima elitnih stališa koji su ustrojeni u sustav 'Osam banera (zastava)'. Taj sustav elitnih borilačkih obitelji ustrojenih u 'Osam banera' bio je središnja institucija Qing carstva.
Sustav su temeljila osam 'Manchu banera', 'osam mongolskih banera' i 'osam kuća kineskih boraca Hanjun'. Svaka od ovih skupina banera imala je tri gornja banera (žuti, bijeli i obrubljeni žuti) i pet donjih banera (obrubljeni bijeli, crveni, obrubljeni crveni, plavi i obrubljeni plavi).
Obitelji banera živjele su u posebnim vojnim garnizonima u blizini većih gradova i bili su posebno privilegirani, povlaštenih položaja u sustavu pravosudnog i pravnog dijela civilnog stanovništva. Dio muških članova pak je iz tih obitelji služio u vojnim garnizonima carskih čuvara.
Te 'Manchu banere' vode i njima direktno zapovijedaju 'Manchu prinčevi' (beile) i neodoljivo strukturom podsjećaju na feudalnu strukturu i logiku japanskih Tokugawa samurajskih društava.
U 'Zabranjenom gradu' (Pekingu) su banerski garnizoni postavljeni neposredno ispred carske palače, stvarajući tako prsten elitnog prostora i vojne obrane neposredno ispred zidova palače, baš kao što je bio slučaj u Edu i većini japanskih gradova dvorca.
Ta imperijalna (craska) pretorijanska straža drevne Kine dijelila se na: 'pinyin ili shiwei' stražare u samoj carskoj palači, 'gabshiyan' stražare koji su čuvali zidine i vrata 'Zabranjenog grada' i 'lingshiwey' osobne tjelohranitelje koji su pratili cara kada je izlazio izvan 'Zabranjenog grada' i carske palače.
nedjelja, 05.11.2017.
Pretorijanci
Tobang (Dobang) – osobna garda korejske dinastije Goryea (Koryo)
Koreja ima vrlo dugu i 'bogatu' povijest vojne diktature, a i samo ime (naziv) zemlje izveden je od Goryeo, lokalne dinastije koju je 918. godine utemeljio korejski kralj Taejo. Naime, Athumanunh mora ovdje malo objasniti korejski. Dakle, piše se po našem latiničnom pismu, ako se prevedu korejska znakovna slova, riječ GORYEO, ali kada to pročitaju Korejci onda to zvuči kao KORYO.
Opet u nastavku 'nekakvim našim modernim zapadnim sinonimom' to bi moglo zvučati kao KOREA. No, dobro toliko o promišljanju za naziv Koreje. Dakle, pripadnici osobne straže dinastije Goryo štitili su i čuvali istaknute i vodeće članove narečene dinastije i nazivali su se Tobang (Dobang).
Zapravo, ti gardisti (korejski pretorijanci) bili su i osobni tjelohranitelji vojnih diktatora (korejski generali) koji uz kralja zapravo vojnom diktaturom vladaju Korejom. Interesantno je da ta 'korejska vojna diktatura' (za razliku od naših pro-zapadnih) odgovara korejskom narodu i tadašnji Korejci žive bolje pod vojnom diktaturom nego pod tadašnjim monarhom.
Sve se to događa negdje krajem 11. stoljeća kada je umro kralj Uijong Goryeo, a pobunom na vlast dolazi general Gyeong Dae-seung (točnije negdje oko 1170.). Dinastijom vlada kralj Myeongjong, a diktatori dolaze iz vojne obitelji Choe. Sve počinje pobunom generala Yi Goa kojeg ubija general Yi Ui-Bang, pa zatim general Jeong Jung-bu sve do generala Gyeong Dae-seunga.
Upravo general Gyeong Dae-seung uočio je veliki osobni rizik koji je pogađao prethodne generale, pa je organizirao osobne tjelesne čuvare od 100 vojnika iz redova kraljevske garde Tobang (Dobang). Nakon smrti generala Gyeong Dae-seunga raspada se osobna straža diktatora i sve to ostaje do dolaska na vlast generala Choe Ua.
Dakle, generali diktatori Yi Ui-min i Choe Chungheon imaju problema i strahuju za svoj život sve dok sin generala Choe Chungheona, Choe U nije došao na vlast i reorganizirao Tobang te iz njegovih redova ustrojio Yuk-beon Dobang kao svoju osobnu vojsku (pretorijance) koji su se dijelili na Nae Dobang (stražare oko vanjskih zidova palače) i Woe Dobang (stražare u samoj palači).
subota, 04.11.2017.
Vojne i militarističke organizacije
Noć dugih noževa
Njemačka još od 1933. nije imala nikakvih ustavnih odredbi koje bi sputavale ili barem ograničavale Hitlerovu samovolju. Jedino što je Hitleru pružilo otpor i zaprjeke nastajale su samo u njegovoj stranci. Privatna vojska Nacističke stranke SA polako se probijala u prvi plan, a njezini vodeći ljudi preuzeli su važne položaje u policiji i upravi. No, SA kao cjelina bio je poslušno sredstvo samo u rukama Ernsta Röhma.
U njegovoj se organizaciji našlo dosta ljudi koji su računali na socijalno-revolucionarni dio nacističkog programa, zbog čega su strahovali da je Hitler previše sklon prema tradicionalno moćnim grupama u Njemačkoj: vojsci, aristokraciji (zemljoposjednicima) te industrijskim i financijskim magnatima.
Kada je postao kancelar, Hitler je odlučio svijetu pokazati gdje leži prava snaga Njemačke. Istodobno, gotovo grozničavo tražio je rješenje i planirao je smanjiti prijetnju sigurnosti zemlje koju je predstavljao Röhmov SA. Naime, Hitler je dobro uočio da regularna vojska (Reichheer kasnije Wermacht) ne gleda baš s odobravanjem na stvaranja nekakve 'nove' vojske. Tako je Hitler opet dobro procijenio kada je u regularnoj vojsci, a ne u Röhmovom SA, tražio ključ kojim će se učvrstiti na vlasti.
Netom prije obračuna s Röhmom, Hitler je, u travnju 1933., otvoreno iznio svoju nakanu generalu Freiherru Werneru von Fritschu (tadašnjem vrhovnom zapovjedniku kopnene vojske) i admiralu Erichu Raederu (tadašnjem vrhovnom zapovjedniku mornarice). Od njih je zatražio potporu vojske ako postane predsjednik. Naime, Hindenburgovo zdravstveno stanje tada se već prilično pogoršalo.
Potporom vojske vlastitim nakanama Hitler je želio suzbiti Röhmove osobne ambicije, drastično smanjiti brojčano stanje SA te zajamčiti kopnenoj vojsci i mornarici da će i dalje samo one biti nositelji oružja u Trećem Reichu, 'novoj' državi u izgradnji.
No, Hitler je već sljedeće godine grubo prekršio dogovor s vojskom i Himmlerovu SS-u dopustio ustrojavanje oružanih postrojbi koje će se formirati prema elitnom i modernom vojnom principu. Dotad, oružani pripadnici SS-ove organizacije pokazali su se poslušnim oružjem, spremnim bespogovorno i na najbrutalniji način sudjelovati u Hitlerovoj čistki 1934. godine. Ipak, Hitler je nevoljko odlučio drastično djelovati protiv SA, ali stalno potican od Himmlera i Göringa na kraju je popustio.
Svojim sudjelovanjem u nemilosrdnoj i brutalnoj čistki, Reichführer Heinrich Himmler, nadao se da će oružani pripadnici SS-a preuzeti ulogu 'vojničkog krila' stranke koju je dotad imao njihov patron SA. U lipnju 1934. Dietrichova Leibstandarte sudjeluje u uhićenju Röhma i vodstva SA-ovih odreda, pružajući pritom pratnju Adolfu Hitleru.
Za to vrijeme ljudstvo SS-Totenkopfverbände (Odredi 'mrtvačka glava') pružali su dodatnu potporu. Njih je predvodio Theodor Eicke, kasnije zapovjednik logora u Dachau i zapovjednik SS-ove divizije Totenkopf. Poslije podne 1. srpnja 1934. Eickeu je naloženo da konačno ukloni Röhma.
Nakon žestoke argumentacije s upraviteljem zatvora, koji je isprva odbio izručiti Röhma Eickovoj straži, bivši policijski doušnik zajedno s dvojicom svojih ljudi dolazi do Röhmove ćelije i izvršava likvidaciju. Ovaj se događaj u povijesti najčešće spominje pod nazivom 'Noć dugih noževa', a SS je tijekom te noći izvršio približno 1000 egzekucija nad pripadnicima SA-ovih odreda.
Nakon čistke, nacionalsocijalističko vodstvo razglasilo je kako je to bilo potrebno zbog državne sigurnosti jer je Röhm pripremao puč. Kada je u srpnju iste godine umro predsjednik države Hindenburg, njegovu funkciju preuzeo je Hitler. Na taj način on je i formalno dobio u ruke vrhovno zapovjedništvo nad regularnom vojskom koja je odmah morala prisegnuti 'vođi i državnom kancelaru'.
Ovim događajima, a posebice ovim potonjim, kada je regularna vojska stala na stranu nacista, u Njemačkoj je 1934. nacizam ostvario potpunu pobjedu. Nacistički je vođa postao svemoćni gospodar, diktator. Sve političke stranke (osim vladajuće) ubrzo su zabranjene, građanske slobode ukinute, broj zatvora povećan, a osnivani su i koncentracijski logori.
Potkraj 1934. već ih je bilo više od pedeset. Ubrzo nakon završetka afere s Röhmom i njegovim SA-ovim odredima, Hitler je logore povjerio odredima SS-a. Straže su povjerene isključivo pripadnicima odreda SS-Totenkopfverbände, unovačenima među najekstremnijim (fanatičnim) nacističkim elementima. Pripadnici tih odreda služili su 12-godišnji vojni rok i nosili su na bluzama crnih odora mrtvačku glavu i kosti. Zapovjednik prvog SS-ova odreda Totenkopfverbände i prvi zapovjednik logora Dachau Theodor Eicke imenovan je tada zapovjednikom svih koncentracijskih logora.
petak, 03.11.2017.
Vojne i militarističke organizacije
Misticizam Waffen SS-a
Koliko je intenzivno bilo Himmlerovo oduševljenje poganskom nordijskom i srednjovjekovnom njemačkom poviješću vidljivo je po tomu da je on osobno utemeljio specijalni istraživački institut. Taj Himmlerov institut imao je temeljnu zadaću istraživanja uključivao značenje poganskih runa – a upravo te rune su tvorile temelj mnogih SS-ovih simbola.
Himmlerova opsjednutost mističnim stavom prema svijetu bio je popraćen čvrstim vjerovanjem u prednosti homeopatske medicine, a Himmler je također bio vegetarijanac poput Hitlera. Tako su malo pomalo upravo te dvije stvari, uključujući astrologiju i okultizam, postale 'izvanredni' predmeti istraživanja instituta. No, Himmlerov interes nije bio isključivo teoretski, nego i pragmatični.
Naime, Himmler je primjerice, čitav sustav flaširanja i distribucije njemačke mineralne vode objedinio u visoko profitabilni SS-ov administrativni ekonomski odsjek.
Istodobno je Himmler kao prvi čovjek SS-a bio potpuno pragmatičan pri poslovanju s Vatikanom, unatoč njegovoj averziji prema svećenicima i najčešće neuspješnim pokušajima iskorjenjivanja odlaska pripadnika SS-a u Crkvu.
Opet istodobno, gotovo ironično, Himmler je zapravo kopirao ustroj i ritual Isusovaca te ih primjenjivao na svoj SS. Paralele između Isusovaca i Himmlerova SS-a bile su toliko bliske da je Hitler nazivao Himmlera 'moj Ignacije Loyola', a Loyola je bio utemeljitelj toga Reda.
Himmler je čvrsto vjerovao u 'arijsku rasu gospodara', ali bio je i 'graditelj carstva' te potpuno voljan i nadasve spreman napustiti i svoja pravila samo da bi postigao što veću moć i što jači utjecaj. Tako se zapravo Reichsführer-SS-a Heinrich Himmler istodobno zanosio svojim osobnim (privatnim) fantazijama (primjerice obnova starog dvorca Wewelsburg iz 1604. u okolici Paderborna).
U tom dvorcu, danas poznatom pod nazivom 'Crni Camelot' ili 'Sotonski Vatikan', Himmler je čak postavio repliku okruglog stola za kojim su trebali sjediti njegovi izabrani 'vitezovi', a sve prema manirama Arthurove legende. U vrijeme Trećeg Reicha dvorac je postao reprezentativni i ideologijski centar SS-a. Heinrich Himmler kanio je ondje utemeljiti 'središte novog svijeta' koji je trebao nastati nakon 'konačne pobjede'.
Umjesto kršćanstva, Himmler je želio uvesti neku vrstu pseudoreligije koja se trebala temeljiti na germanskoj baštini. Pseudoreligiozni obredi i rituali ocrtavaju svakodnevni život pripadnika SS-a. Wewelsburg je trebao postati kultni centar Himmlerove pseudoreligije.
O misticizmu unutar SS-a možda najbolje svjedoči mozaik koji se nalazio na podu sjeverne kule u Wewelsburgu. Naime, riječ je o prikazu simbola ezoterične ili okultne konotacije. Prikazano je Schwarze Sonne (Crno sunce) ili Sonnenrad (Sunčani kotač) čiji dizajn podsjeća na kopče (Zierscheiben) kojima su se koristili pripadnici starog germanskog plemena Alemana. Možda je to Himmleru predstavljalo repliku rimskih fibula ili nekakvu inačicu tih rimskih fibula, uključujući prikaze svastike koje su nosile franačke, ali i alemanske žene na svojim remenima.
Neki alemanski i bavarski primjerci tog nacističkog Crnog sunca u sebi imaju inkorporirani simbol svastike u samom središtu. Broj zraka na kopčama varira između pet i dvanaest. No, dobro, bolje da se ja ostavim mistike za neku drugu temu i na kraju ovog dijela zaključim.
Dakle, odanost, stega (disciplina) i osobna čast te spremnost žrtvovanja vlastitog života tako će zapravo postati glavna misao SS-ova kreda. Taj kredo, odnosno moto SS-a bit će ugraviran na bodežu kojeg su kadeti SS-a dobivali na kraju obuke. Taj pak bodež je sam po sebi opet dio sveobuhvatne mističnosti i vodi do ključa SS-ova mentaliteta: 'Mein Ehre heisst Treue' (Odanost je moja čast).
Međutim, Athumanunh ne može, a ne primijetiti da je tu nešto opet 'teško' u suprotnosti s mistikom drevne nordijske Atlantide. Naime, ratnici božanski pravednici zapravo bi trebali biti odani zakonu pravde i društvu pravednosti ... moto SS-a pak zorno daje do znanja da se lojalnost odnosi na jednu osobu, a ta je osoba Adolf Hitler.
To je zapravo i najbolje prikazano u samoj SS-ovoj prisezi koja se u Waffen-SS-u polagala nakon temeljne vojne obuke kadeta. Njima je tada za nagradu dodijeljen bodež (novaci su morali platiti taj bodež), a nije na odmet ni napomena da je prisega uvijek polagana 20. travnja na Hitlerov rođendan.
srijeda, 01.11.2017.
Vojne i militarističke organizacije
Pripadnici SS-a – 'rasa nordijskih ratnika heroja'
Heinrich Himmler bio je zadivljen poviješću nordijskih naroda već od najranije životne dobi, a osobito kraljem Heinrichom (Henrikom) I. Nakon što je taj vladar uspješno obranio germanske (njemačke) zemlje od slavenske invazije izabran je za kralja Nijemaca 919. godine. Izgleda da je Heinrich Himmler sebe doživljavao duhovnom reinkarnacijom Heinricha I. Istodobno Himmler je zadivljen nordijskom poviješću, ali i očaran poviješću reda Teutonskih vitezova.
Red Teutonskih vitezova utemeljen je potkraj 12. stoljeća pod vodstvom Velikog meštra Hermanna von Salze, a bio je zadužen za kolonizaciju Germana. Gotovo 200 godina Teutonski su vitezovi širili njemačku kulturu i utjecaj u istočnoj Europi. Ipak, tijekom srpnja 1410. združena vojska Slavena sastavljena od Poljaka, Rusa i Litavaca porazila je Teutonce u bitki kod Tannenberga.
Nakon poraza Teutonaca oživjela je legenda o njihovu viteštvu. Priče o hrabrim pothvatima Teutonskih vitezova bile su za mnoge Nijemce jednako važan dio kulturnog naslijeđa, kao što su za Engleze bile legende o kralju Arthuru i Vitezovima okruglog stola. Interes za srednjovjekovne legende o viteštvu Teutonaca nadahnuo je kod Himmlera romantičarski pogled na povijest germanskih naroda.
Velik dio simbolizma njemačke vojničke pompe preuzet je iz njihove srednjovjekovne prošlosti. Primjerice, dizajn Željeznog križa, crni križ zaodjenut srebrom, bio je 'inspiriran' oblikom križa koji je koristio Teutonski red. Crna i bijela, boje koje je koristio Red, postat će bojama Prusije, a poslije i SS-a. Himmler je nastojao uspostaviti novi Teutonski red od svog SS-a, kako bi proširio viziju germanske kulture diljem tadašnje Europe.
Slijedom svega narečenog Himmler je propisao da samo Nijemci 'pouzdanog podrijetla' mogu biti primljeni u njegov elitni SS koji je slavio drevne njemačke poganske obrede i običaje. U svojoj heraldici, SS je naširoko upotrebljavao drevno runsko pismo, a najznamenitije od svega bile su 'Sig-rune' na SS-ovim zakrpama na ovratniku crnih odora.
Iako Himmler nije ostavljao neki impresivni dojam svojom fizičkom pojavom, mora mu se priznati da se pokazao kao veliki organizator. Stega unutar SS-a stavljena je na prvo mjesto, osobe nepouzdanog karaktera isključene su odmah, a od siječnja 1929. tražila se evidencija o 'germanskom podrijetlu' svakog budućeg člana SS-a, uključujući tri generacije.
Zajedno s ideolozima nacizma, Alfredom Rosenbergom i ekscentričnim teoretičarom Richardom Walterom Darreom, Himmler je kao prvi čovjek SS-a uveo čak i pravila za vjenčanje pripadnika te elitne 'pretorijanske straže' i njegove mlade. Ta njegova pravila su mu omogućila ulaganja veta na vjenčanje ako u kojem slučaju djevojka (mlada) nije mogla pribaviti dovoljno podataka o svom 'arijevskom podrijetlu'.
Kako, ili kako bi to Athumanunh naveo svojim redom: tko, kada i gdje je izdavao te potvrde, su mlade Njemice do njih dolazile Athumanunhu baš nije sasvim razumljivo, ali ovo je još jedan dokaz da je prvi i najvažniji sastavni dio nacističke i SS-ove 'mitologije' bila – rasa.
Naravno, Himmlerova pravila nisu se odnosila baš strogo na sve. Kao prvo pravilo nije vrijedilo za Himmlera, pa mu nikakvi dokazi o podrijetlu nisu trebali, a pošteđeni od tih pravila bili su i oni članovi SS-a koji su služili u njemačkoj vojsci tijekom Prvog svjetskog rata. No, dobro, barem u tom neshvatljivom licemjerstvu koje je odlika običnih smrtnika, zorno je da se ipak o toj nekakvoj božanskoj arijevskoj rasi nije baš do kraja moglo govoriti ... ili pak je Himmler sebi doista pripisao 'božansko licemjerstvo' koje je na kraju i uništilo nordijsku Atlantidu (Thulu)...
Na kraju ovog dijela Athumanunh će zaključiti: Himmlerov koncept stvaranja elitnog SS-a bio je novi koncept, a temeljio se na podrijetlu kandidata, poštenju, razboritim navikama, dobroj fizičkoj kondiciji i iznad svega – odanosti. Potkraj 1929. članstvo SS-a sastojalo se od samo 1 000 pripadnika, a njihov broj utrostručio se već sljedeće godine.
| < | studeni, 2017 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Opis bloga
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
O vojnicima, dočasnicima i časnicima
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
O ratovima
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Athumanunhova promišljanja
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!