Noć dugih noževa
Njemačka još od 1933. nije imala nikakvih ustavnih odredbi koje bi sputavale ili barem ograničavale Hitlerovu samovolju. Jedino što je Hitleru pružilo otpor i zaprjeke nastajale su samo u njegovoj stranci. Privatna vojska Nacističke stranke SA polako se probijala u prvi plan, a njezini vodeći ljudi preuzeli su važne položaje u policiji i upravi. No, SA kao cjelina bio je poslušno sredstvo samo u rukama Ernsta Röhma.
U njegovoj se organizaciji našlo dosta ljudi koji su računali na socijalno-revolucionarni dio nacističkog programa, zbog čega su strahovali da je Hitler previše sklon prema tradicionalno moćnim grupama u Njemačkoj: vojsci, aristokraciji (zemljoposjednicima) te industrijskim i financijskim magnatima.
Kada je postao kancelar, Hitler je odlučio svijetu pokazati gdje leži prava snaga Njemačke. Istodobno, gotovo grozničavo tražio je rješenje i planirao je smanjiti prijetnju sigurnosti zemlje koju je predstavljao Röhmov SA. Naime, Hitler je dobro uočio da regularna vojska (Reichheer kasnije Wermacht) ne gleda baš s odobravanjem na stvaranja nekakve 'nove' vojske. Tako je Hitler opet dobro procijenio kada je u regularnoj vojsci, a ne u Röhmovom SA, tražio ključ kojim će se učvrstiti na vlasti.
Netom prije obračuna s Röhmom, Hitler je, u travnju 1933., otvoreno iznio svoju nakanu generalu Freiherru Werneru von Fritschu (tadašnjem vrhovnom zapovjedniku kopnene vojske) i admiralu Erichu Raederu (tadašnjem vrhovnom zapovjedniku mornarice). Od njih je zatražio potporu vojske ako postane predsjednik. Naime, Hindenburgovo zdravstveno stanje tada se već prilično pogoršalo.
Potporom vojske vlastitim nakanama Hitler je želio suzbiti Röhmove osobne ambicije, drastično smanjiti brojčano stanje SA te zajamčiti kopnenoj vojsci i mornarici da će i dalje samo one biti nositelji oružja u Trećem Reichu, 'novoj' državi u izgradnji.
No, Hitler je već sljedeće godine grubo prekršio dogovor s vojskom i Himmlerovu SS-u dopustio ustrojavanje oružanih postrojbi koje će se formirati prema elitnom i modernom vojnom principu. Dotad, oružani pripadnici SS-ove organizacije pokazali su se poslušnim oružjem, spremnim bespogovorno i na najbrutalniji način sudjelovati u Hitlerovoj čistki 1934. godine. Ipak, Hitler je nevoljko odlučio drastično djelovati protiv SA, ali stalno potican od Himmlera i Göringa na kraju je popustio.
Svojim sudjelovanjem u nemilosrdnoj i brutalnoj čistki, Reichführer Heinrich Himmler, nadao se da će oružani pripadnici SS-a preuzeti ulogu 'vojničkog krila' stranke koju je dotad imao njihov patron SA. U lipnju 1934. Dietrichova Leibstandarte sudjeluje u uhićenju Röhma i vodstva SA-ovih odreda, pružajući pritom pratnju Adolfu Hitleru.
Za to vrijeme ljudstvo SS-Totenkopfverbände (Odredi 'mrtvačka glava') pružali su dodatnu potporu. Njih je predvodio Theodor Eicke, kasnije zapovjednik logora u Dachau i zapovjednik SS-ove divizije Totenkopf. Poslije podne 1. srpnja 1934. Eickeu je naloženo da konačno ukloni Röhma.
Nakon žestoke argumentacije s upraviteljem zatvora, koji je isprva odbio izručiti Röhma Eickovoj straži, bivši policijski doušnik zajedno s dvojicom svojih ljudi dolazi do Röhmove ćelije i izvršava likvidaciju. Ovaj se događaj u povijesti najčešće spominje pod nazivom 'Noć dugih noževa', a SS je tijekom te noći izvršio približno 1000 egzekucija nad pripadnicima SA-ovih odreda.
Nakon čistke, nacionalsocijalističko vodstvo razglasilo je kako je to bilo potrebno zbog državne sigurnosti jer je Röhm pripremao puč. Kada je u srpnju iste godine umro predsjednik države Hindenburg, njegovu funkciju preuzeo je Hitler. Na taj način on je i formalno dobio u ruke vrhovno zapovjedništvo nad regularnom vojskom koja je odmah morala prisegnuti 'vođi i državnom kancelaru'.
Ovim događajima, a posebice ovim potonjim, kada je regularna vojska stala na stranu nacista, u Njemačkoj je 1934. nacizam ostvario potpunu pobjedu. Nacistički je vođa postao svemoćni gospodar, diktator. Sve političke stranke (osim vladajuće) ubrzo su zabranjene, građanske slobode ukinute, broj zatvora povećan, a osnivani su i koncentracijski logori.
Potkraj 1934. već ih je bilo više od pedeset. Ubrzo nakon završetka afere s Röhmom i njegovim SA-ovim odredima, Hitler je logore povjerio odredima SS-a. Straže su povjerene isključivo pripadnicima odreda SS-Totenkopfverbände, unovačenima među najekstremnijim (fanatičnim) nacističkim elementima. Pripadnici tih odreda služili su 12-godišnji vojni rok i nosili su na bluzama crnih odora mrtvačku glavu i kosti. Zapovjednik prvog SS-ova odreda Totenkopfverbände i prvi zapovjednik logora Dachau Theodor Eicke imenovan je tada zapovjednikom svih koncentracijskih logora.
Post je objavljen 04.11.2017. u 09:15 sati.