|
|
ponedjeljak, 28.05.2007.
Gotika - katedrale
Ubacimo malo srednjovjekovnog duha! Ovaj zbir slika dijelovi su katedrale u Pragu. Riječ je o trobrodnoj gotičkoj katedrali rađenoj na romaničkoj osnovi latinskog križa, s jednobrodnim transeptom (poprečnim brodom). Nalazi se usred utvrde Hradčani, a osim osnove sva su joj svojstva gotička, nema tragova ranijih stilova, niti preinaka u kasnijim epohama. Ta su svojstva vidljiva na priloženim slikama.
Prije svega, visina. Gotičke katedrale se strahovito dižu u visinu što je gotovo nevjerojatno za taj period u kojem je tehnologija to teško omogućavala. Kao potpora konstrukciji služio je kontraforni sustav na donjoj sasvim lijevoj slici. To je bio niz fijala, tj. tornjića koji su poprečnim gredama spojeni na samu građevinu. Visoki, šiljasti zvonici u ovom slučaju su primjer njemačke gotike dok su kod francuske gotike bili niži i kockasti Zbog toga je gradnja srednjovjekovnih katedrala trajala godinama, a radnici su živjeli u konačištima zvanim Bauhutte. Radnici su ujedno bili i vrhunski osposobljeni majstori, a školovali su se u specijaliziranim radionicama. Svaka radionica je imala određeni znak koji je uvodio glavni majstor, a on je ujedno jedini znao tajni ključ gradnje i osmišljao je katedrale dok su članovi radionice gradili i klesali.
Dekorativnost. Romanika je bila jednostavan i hladan stil. Gotika je reakcija na to i donosi izuzetnu dekorativnost. Prije svega, više se ne rade polukružni nego šiljasto lukovi. Prazne zidove s ponekom jednostavnom slikarijom zamjenjuju visoki gotički prozori s vitrajima. Portali sadrže veliki broj statua koje se postupno oslobađaju od arhitektonskog okvira i ne postoji više u toj mjeri zakon kadra i subordinacija (tj. podređivanje statua arhitekturi), uz rub vratnica i u luneti nalaze se statue svetaca (donja slika u sredini), a sam portal okružuju sitni detalji učelci. Iznad lunete i šiljastog luka koji je zatvara nalazi se rozeta koja također sadrži učelke.
Cjelokupna se dekorativnost temeljila samo na izmjenjivanju učelaka, fijola i šiljastih lukova dok su visoki prozori s vitrajima donosili izuzetnu monumentalnost. Bilo je to doba porasta gradova, kada se već naziru znaci promjena uoči renesanse. Izuzetna optimističnost i želja za sjajem doveli su do izgradnje građevina koje nastoje uzdizati, koje je teško doživjeti, koje iz svakog kuta izgledaju drugačije. S druge strane, očita je jednostavnost izvedbe u odnosu na kasnije stilove kao što je barok.
|
petak, 25.05.2007.
Henri Matisse
Pred nama je slika "Dvije djevojke u žuto-crvenom prostoru" čiji je autor francuski slikar Henri Matisse. Slika pripada razdoblju avangarde, točnije pravcu fovizmu. Fovizam je prvi avangardni pokret koji se javlja u Francuskoj 1905. godine, a sam naziv znači "divljaci"; riječ je o revolucionarnom stilu koji je u početku ismijavan. Kod tog je stila linija vrlo bitna, ploha sadrži uglavnom čiste boje, a dubina prostora i sjene se prikazuju bojama, a ne sjenčanjem - to se naziva koloristička perspektiva.
Ova slika je figurativna, ali ne i potpuno razgovijetna. Vidljivo je da su likovi smješteni u jednoj prostoriji koja ima žuto-crvene oslikane zidove i dio s crvenom opekom, a vidljiv je i prozor. Pogled kroz prozor nije definiran tek je dan ton hladnije boje koji pokazuje udaljenost iako bi se ta mrlja mogla protumačiti i kao olujni oblak. Likovi su prikazani krajnje jednostavno kao i vaza s cvijećem i hrana na stolu. Vidljiva je zaobljenost zida prostorije, a pod se ne vidi niti je jasno koliko je nevidljivog prostora do poda.
Iako su likovi jednostavni vidljiva je njihova psihološka karakterizacija; izgledaju umorno i pesimistično. Slika na prvi pogled djeluje vedro kada se vide zidne slikarije i vaza, ali pogled kroz prozor odaje daljinu upravo pojavom dvaju tonova plave boje. Koloristička perspektiva u ovom slučaju naglašava udaljavanje od vedrine. To prikazuje i činjenica da su likovi okrenuti leđima prozoru i u njihovom vidokrugu je samo ta vedro obojena prostorija. Ipak likovi nisu vedri što je prijelaz u kontrastu između interijera i površno prikazanog eksterijera. Vidljiv je i lagani kontrast između dvije zidne slike: slika rascvjetanog drveta djeluje vedro kao i ta prostorija obojena u tople boje, a već stablo s desne strane prozora ima elemente ekspresionizma, tj. nemira zbog veličine ploha i hladnih boja.
Ovakve pojave tipične su za avangardne figurativne slike koje gotovo uvijek prikazuju suprotne strane života i svijeta. Slike s kolorističkom perspektivom iznimno su ekspresivne.
|
utorak, 22.05.2007.
Etruščanska amfora
Za početak uzmimo primjer one davne umjetnosti. Etruščani su bili narod nastanjen na prostoru današnje talijanske pokrajine Toskane. Njihovo porijeklo je nepoznato, a jezik potpuno nerazumljiv i neodgonetnut. Koristili su pismo koje donekle podsjeća na grčko. Uglavnom su se bavili trgovinom, a katkad su i ratovali te širili svoj utjecaj. Gradili su gradove okružene zidinama koji postoje i danas, a zidine su ulavnom očuvane iz tih vremena. Najpoznatiji takvi gradovi su Volterra, Arezzo i Orvieto.
Njihova religija temeljena je na izrazitoj vjeri u zagrobni život te su radili ogromne i raskošne sarkofage. Ponešto njihove umjetnosti povezano je s grčkom. Ova vaza je primjer grčkog slikarskog utjecaja. Grci nisu imali posebno razvijeno slikarstvo osim slikarstva vaza. U ranom periodu to je slikarstvo bilo geometrijsko, a u klasičnom zlatnom razdoblju u kojem najviše cvate i etruščanska kultura (oko 5. stoljeća prije nove ere) razvija se figurstivno slikarstvo na vazama. Tehnika je vrlo jednostavna ali je izvedba komplicirana. Vaze su rađene od gline koja je crvena, a za premaz se koristilo samo crno. Tako su postojala samo dva načina; slikanje objekata crnim preko površine naziva se slikarstvo crnih figura pri kojem je pozadina prirodna, crvena. Katkad su se figure samo označavale na glini, a oko njih se bojila crna pozadina; to se naziva slikarstvo crvenih figura.
Etruščani su uglavnom izrađivali amfore u kojima se prevozilo vino, ulje i sl. Ova amfora ima složeniji stil koji je bio sasvim uobičajen. Dio amfore je prebojen crnim, a po sredini je ostavljena pozadina na koju su naslikane crne figure. Ovo je slikarstvo plošno, u vertikalnoj perspektivi koja se od najranijeg spiljskog slikarstva zadržala sve do gotike. Ta perspektiva ne prikazuje dimenzije niti dubinu prostora; sve na slici izgleda jednako udaljeno. Likovi su prikazani više-manje stilizirano bez osobite realnosti. Vidi se da su to vojnici jer drže koplja, a o samoj poruci može se nagađati; lako je moguće da se radi o dogovaranju pomirbe nakon bitke, predaje, ili je pak riječ o dogovoru za odlazak u bitku. U svakom slučaju riječ je o prijateljskom prizoru jer su koplja odložena, a likovi pružaju ruke jedan drugome. Na njima su vidljivi i rani oblici oklopa, a stilizirano je prikazana i vojnička odjeća tog vremena.
No ovo je samo vidljivi dio amfore. Slikarstvo na vazama i amforama uvijek je bilo poput svojevrsne priče jer se trebalo okretati oko samog objekta da bi se vidjelo cijelu kompoziciju. A cijela se kompozicija sastoji od više manjih kompozicija. Za ovakvo ostvarenje, kada ga se gleda u muzeju treba izdvojiti najmanje tri minute vremena za pogled; skoro minutu može se doživljavati kompozicija pojedine trećine, a ostalo je dovoljno za vidjeti generalno sam predmet.
|
|
