|
|
petak, 08.06.2007.
Zagonetka sata
Zagonetka sata odmah plijeni pažnju. Ne djeluje li slika, zajedno s tim svojim naslovom pomalo apsurdno? Vidjet ćemo. Djelo pripada Giorgiu de Chiricu, talijanskom slikaru iz prvo polovice 20. stoljeća. Riječ je o stilu koji se naziva metafizičko slikarstvo ili magični realizam, a to je zapravo bila reakcija na snažan talijanski pokret i stil, futurizam. Pobornici futurizma, prije svega Boccioni, Severini, Carra i Balla slikali su pokret, i to na takav način da je to podsjećalo na sintetički kubizam ili čak apstrakciju. Bili su naime, veliki poklonici tehnologije. Chiricova su djela suprotnost, izuzetno mirna, s dojmom tišine, figurativna i, na neki čudan način, realistična.
Slika je krajnje uvjerljiva, prikazuje urbane prizore, građevine s arkadama kakve su česte u Italiji. Slika je gotovo simetrična, osim što je na svakoj strani vidljiv po jedan neprepoznatljivi ljudski lik. Metafizičko slikarstvo (nazvano tako po staroj filozofskoj disciplini koja i po nazivu stoji "iza fizike", tj. "iza prirode") prikazuje ljudsku usamljenost i otuđenost u svijetu naprednih tehnologija kakve obožavaju futuristi. Simbolika sata je u neponovljivosti trenutka, u kojem jedan čovjek nešto doživljava ili zamišlja. Jako izraženna sjena stvara dodatnu mističnost, a nije ni sasvim jasna; nebo izgleda ravnomjerno i bilokakav upad sunca je nedokaziv.
Dakle, zamislimo samo da smo na toj slici. Kao da je vrijeme stalo. Ne vidimo nikoga oko sebe. Ili nam se čini da ne vidimo, jer zapravo nikoga ne poznajemo, bar ne posebno dobro. Sat otkucava neko vrijeme. Mi smo u žurbi, ali ne možemo dalje. Ukipljeni smo. Nije nam jasno kamo zapravo žurimo. Ima li to ikakvog smisla? Tamna sjena pada na nas. Iznad nas nadvija se monumentalna zgrada, simbol slavne povijesti. Je li možda nekada bilo bolje? Nije li se svijet iskvario? Ova slika sadrži brojna pitanja bez odgovora. Njezina konfuznost lagano podsjeća na san koji nikad nije jasan i dorečen.
Na taj način, Chirico je postavio temelje nadrealizma, stila koji je figurativan, ali njegove sve stravičnije deformacije polako podsjećaju na ružne misli i noćne more koje katkad muče modernog čovjeka.
|
petak, 01.06.2007.
Priče o palačama
Ove priložene slike gotovo svatko gleda s bar malo čežnje. Nije li to bilo prekrasno, živjeti u tim krasnim palačama sa stotine prostorija, puno pozlate, prekrasnim pokućstvom, zapanjujućim iluzonističkim svodovima, prekrasnim parkovima u okolici? Danas kada živimo u malim i jednostavnim stančićima to nam se čini nezamislivo. Pitanje je zašto su se uopće ikada gradile takve vrste nastambi i zašto je to prestalo.
Gradnja palača potječe iz pretpovijesnog doba. Sam naziv palača dolazi od rimskog brežuljka Palatina na kojem je bila smještena rezidencija rimskih careva, ali su takve rezidencije postojale mnogo prije i mijenjale su se kroz povijest. Čim su se pojavile prve uređene zajednice, a kasnije i prve države, pojavili su se i vođe. To su tada bili oni koji su bili najsposobniji te su uspjeli skupiti blaga i ostatak zajednice podrediti sebi. Da bi se pokazali da su iznad njih, počeli su graditi veće i udobnije nastambe. Najpoznatije palače pretpovijesnog svijeta bile su: Asurbanipalova u Ninivi (djelomično očuvana), Minojeva na Kreti (također djelomično očuvana) i Salomonova u Jeruzalemu (poznata tek lokacija). Te su tri palače bile potpuno različite, ali su predstavile koncepte; Minojeva je primjerice imala oko tisuću prostorija, ali je veći dio tih prostorija služio za spremanje dobara koja su se prodavala. Asurbanipalova je postavila temelje raskošnih dekoracija svojim reljefima. Salomonova je palača, prema legendi bila ekstravagantna, imala je zlatne zidove i staklene podove što nije više u povijesti ponovljeno.
Stari Grci nisu gradili posebno ekstravagantne stambene objekte, dok su stari Rimljani gradili domuse, koji su bili raskošni, ali relativno maleni, s osnovnim prostorijama. U srednjem vijeku pojavljuju se dvorci. U to se doba mnogo pažnje posvećuje ratovanju, vojskovođe osnivaju svoje države i postaju kraljevi dok svojim najbližim pomoćnicima dodjeljuju plemićke titule. Svi oni grade utvrde, a na svojim feudima, tj. komadima zemlje dobivenim u ratovima, grade dvorce, ogromne, zaštićene građevine koje su služile kao rezidencije. U početku je materijala za luksuz bilo malo i uređenje tih dvoraca bilo je krajnje jednostavno. S razvitkom trgovine plemstvo, ali i uspješni građani, počinju svoje životne prostore uređivati stilski, ne štedeći ni na čemu.
U periodu europskog imperijalizma, kraljevi se maksimalno razbacuju s bogatsvom i grade prestižne palače. Iz tog razdoblja potječu i prizori s ovih slika. Kraljevske obitelji toga vremena imali su sve blagodati svijeta; održavali su balove, išli u lov, mogli su svaku noć prespavati u drugoj prostoriji svoga doma. Bilo je to razdoblje baroka, doba kada su emocije umjetnika i vladara jake, kada se teži za savršenstvom, za stapanjem s nebom. Puno sjaja, slika, kipova, jako ukrašeno pokućstvo i uporabni predmeti, sve je to nastojalo "dovesti čovjeka do Boga". No je li uspjelo? Nije baš. Prije svega, danas nam strašno smeta prljavština jer je možemo vidjeti kad je ima vrlo malo. U jednoj prostoriji takve palače, prašine je bilo kao u tri velike stambene zgrade zajedno; puno reljefa, masivnih tkanina i lustera vrlo su rijetko bili čišćeni. Sve do devetnaestog stoljeća kraljevske rezidencije nisu uopće imale sanitarnih čvorova (!), pa se sad zapitajte. Članovi kraljevskih obitelji bili su lijeni hodati, a nisu baš ni mogli s obzirom na svoju odjeću (koja je nerijetko bila leglo svih mogućih kukaca i mikroorganizama zbog svojih barem desetak slojeva), a jedna je prostorija imala površino od najmanje sto metara kvadratnih. Pa se samo čini da su oni lijepo hodali od prostorije do prostorije i uživali u prizorima. Provodili su cijele dane u jednoj jedinoj prostoriji. Ići na drugu stranu palače ili u park po kojem su ih vozile kočije za njih je bio izlet.
To je što se njih tiče. Ali sigurno bi mnogi od nas rado proveli tjedan dana sami u Versaillesu (s prve slike) ili palači Foz u Lisabonu (s druge slike) i intenzivno promatrali vrhunsku umjetnost za koju je trebalo mnogo vremena, znanja i vještine, a to se s vremenom izgubilo. Plemstvo je slabilo, kao i kraljevske obitelji. Svih tih stoljeća kada je manjina živjela raskošno, većina nije imala poštene nastambe. Zato je cilj bio učiniti ljude ravnopravnima. Zato je došlo do pokreta koji su promovirali jednostavnu arhitekturu i jednostavan dizajn, sve dostupno svakome. To je najprije bio pokret Arts and Crafts Williama Morrisa, zatim Deutscher Werkbund Hermanna Muthesiusa i naposljetku umjetnička škola Bauhaus koju je osnovao Walter Gropius. Te su težnje istisnule gradnju palača i taj pojam zatvorile u povijest kao nešto što umejtnički vrijedi, ali više i nije dio kulture. Poruka svima je da kad opisuju palače nikada ne koriste pojam kič jer taj pojam nema veze s kićenošću. Kićenost je stil s puno dekoracije. Kič je nešto bez ukusa, neprimjereno vremenu ili prilikama. Kič bi bio da netko odluči danas izgraditi baroknu palaču.
|
|
