Zagonetka sata
Zagonetka sata odmah plijeni pažnju. Ne djeluje li slika, zajedno s tim svojim naslovom pomalo apsurdno? Vidjet ćemo. Djelo pripada Giorgiu de Chiricu, talijanskom slikaru iz prvo polovice 20. stoljeća. Riječ je o stilu koji se naziva metafizičko slikarstvo ili magični realizam, a to je zapravo bila reakcija na snažan talijanski pokret i stil, futurizam. Pobornici futurizma, prije svega Boccioni, Severini, Carra i Balla slikali su pokret, i to na takav način da je to podsjećalo na sintetički kubizam ili čak apstrakciju. Bili su naime, veliki poklonici tehnologije. Chiricova su djela suprotnost, izuzetno mirna, s dojmom tišine, figurativna i, na neki čudan način, realistična.
Slika je krajnje uvjerljiva, prikazuje urbane prizore, građevine s arkadama kakve su česte u Italiji. Slika je gotovo simetrična, osim što je na svakoj strani vidljiv po jedan neprepoznatljivi ljudski lik. Metafizičko slikarstvo (nazvano tako po staroj filozofskoj disciplini koja i po nazivu stoji "iza fizike", tj. "iza prirode") prikazuje ljudsku usamljenost i otuđenost u svijetu naprednih tehnologija kakve obožavaju futuristi. Simbolika sata je u neponovljivosti trenutka, u kojem jedan čovjek nešto doživljava ili zamišlja. Jako izraženna sjena stvara dodatnu mističnost, a nije ni sasvim jasna; nebo izgleda ravnomjerno i bilokakav upad sunca je nedokaziv.
Dakle, zamislimo samo da smo na toj slici. Kao da je vrijeme stalo. Ne vidimo nikoga oko sebe. Ili nam se čini da ne vidimo, jer zapravo nikoga ne poznajemo, bar ne posebno dobro. Sat otkucava neko vrijeme. Mi smo u žurbi, ali ne možemo dalje. Ukipljeni smo. Nije nam jasno kamo zapravo žurimo. Ima li to ikakvog smisla? Tamna sjena pada na nas. Iznad nas nadvija se monumentalna zgrada, simbol slavne povijesti. Je li možda nekada bilo bolje? Nije li se svijet iskvario? Ova slika sadrži brojna pitanja bez odgovora. Njezina konfuznost lagano podsjeća na san koji nikad nije jasan i dorečen.
Na taj način, Chirico je postavio temelje nadrealizma, stila koji je figurativan, ali njegove sve stravičnije deformacije polako podsjećaju na ružne misli i noćne more koje katkad muče modernog čovjeka.
|
