Arhangel

30.01.2009., petak

Nada i utopija

Vjerojatno nema čovjeka koji se ne nada da će jednom doživjeti neko bolje sutra. Takva nada nam je, nekako, urođena i svatko od nas gaji neku svoju viziju osobne sreće i ispunjenog života, života ostvarenog do kraja, u punini. Mladi takve nade povezuju s uspjehom i ostvarenjem najrazličitijih maštarija, često onih donesenih iz djetinjstva. Ponekad su te nade vezane za sreću i dobro cijelog čovječanstva, posebno kod mladih sklonih sanjarenju i odanih velikim idealima. Starijima su takve vizije povezane sa skladom i uspjehom obitelji, sa zdravljem i dugim životom.
Kako se god uzme, takve nade su dio naše (pod)svijesti i neki se dio nas uvijek potajno nad da će se one, koliko se god nemogućima činile, ipak ostvariti, pa makar u nekoj dalekoj i imaginarnoj budućnosti. Zanimljivo je da takve nade uopće ne računaju s nizbježnom i drastičnom činjenicom naših života: s našom smrtnošću.
Takve nade po sebi nisu niša loše, one su dio našeg bića i često su jedini pokretač našeg djelovanja i kad se čini da je svaki objektivni razlog za optimizam i svaki daljnji trud odavno iščeznuo.
No, vrativiši se iz maštarije u našu surovu stvarnost, od osobne, obiteljske do one društvene i globalne, smjesta uočavamo kako je stvarnost drastično različita od sveg sadržaja koji nalazimo kao objekt naše nade. Loše zdravlje, razorene obitelji, uništeni međuljudski odnosi, razočaranja, krize, ratovi i sukobi sumorna su slika koja se svaki dan otvara pred našim očima tjerajući nas da se borimo protiv rezigniranosti i tražeći od nas da se oslonimo na neki čvrsti oslonac koji bi nas spriječio da propadnemo u ponor razočaranja i beznađa. Često taj oslonac pokušavamo naći u religiji.
Oni koji nisu vjernici pod stare dane postanu ironični i cinični, razočarani životom i svijetom. Žive i umiru kivni na život koji ih je razočarao.
Religija je, na prvi pogled, sustav koji čovjeku pruža utjehu i u njemu budi nadu u ostvarenje svega čemu se nada uz Božju pomoć. Često je ta nada usmjerena ostvarenju u onostranome, na Drugom svijetu. Zbog toga je Marx religiju i nazvao „opijumom naroda“, zbog čega je pod komunizmom stardao enorman broj religioznih ljudi, na poseban način religijskih vođa, svećenika, monaha, duhovnih učitelja, vjeri vjernih pojedinaca, obitelji i grupa.
Čovjek je religiozno biće i to je obilježje svakog iz roda Adamova, makar se netko javno deklarirao ateistom ipak u dubini svoje svijesti krije želju i nadu za Bićem dovoljno moćnim da ga zaštiti i podupre, ako ne onda barem da mu nekako omogući nastavak egzistencije nakon smrti.
U toj potrazi za osloncem koji bi naše najdublje nade učinio ostvarivima religija je plodno tlo. Ipak, većina ljudi vjeri pristupa u smislu trgovačkog odnosa koji se svodi na geslo: dajem Ti – da mi daš! To je oznaka prirodne religioznosti u kojoj od Boga/božanstva za molitve i žrtve tražimo protuuslugu; hodočašće za zdravlje, podizanje hrama za mir, milostinju za sreću i blagoslov, misu za uspjeh u poslu, paljenje svijeće za uspješno polaganje ispita i sl. U teškim životnim situacijama spremni smo za radikalne poteze kako bismo na naki način „umilostivili“ Boga/božanstva ne bi li nam omogućili ono što tražimo, spremni smo na isposničke postove, graditeljske zahvate hramova i crkava, hodočašća od svetišta do svetišta, nošenje amblema i znakovlja u mjeri i na način gdje naša religioznost dobiva groteskne oblike (poput nošenja po metar dugačkih raspela!), traženje blagoslova kod gurua, karizmatika, hodža, gatara i šamana. Doslovno smo spremni učiniti sve ne bi li nam se Nebo smilovalo. Takav način reagiranja nam se prirođen. No, moramo li ostati na tome?!
Kršćani, zapravo, ne vjeruju u neku sutrašnjicu u kojoj bi svijet bio idealno mjesto i u kojemu bi se ostvarile sve ljudske nade. Takvo razmišljanje i vjerovanje bilo bi utopija. Čovjek će uvijek ostati krhko biće podložno grijehu, biće sklono zlu i propadanju. S obzirom na to, idealno vrijeme i svijet nikad neće doći; uvijek će u nama živjeti neprihvaćanje drugih, nepovjerenje, egoizam, otuđenje i neprijateljstvo, sukob i netrpeljivost.
Svijet se ne mora ni po kojem zakonu razvijati prema boljitku, povijest čovječanstva se zapravo sastoji od neprestanih uspona i padova. Nemamo nikave garancije da će nam sutrašnjica biti bolja. Dok bude svijeta i čovjeka, za očekivati je neprestano prisustvo bolesti, sukoba i ratova. Jer je svijet jednostavno takav i mi ljudi smo takvi. Nepromjenjivi. To je razlog zašto naša nadanja nikad neće biti ostvarena, barem ne u obliku u kojemu očekujemo da bi trebala biti. Barem ne na ovom svijetu.
Zato kršćani ne očekuju neki bolji svijet sutrašnjice. Oni čekaju Isusa Krista koji će donijeti radikalnu promjenu, ne tek izvanjsku preobrazbu. Kršćani očekuju Krista i njegova dolazak trebao bi biti kraj svih stvari i početak jednog novog svijeta, svijeta Božje prisutnosti. U tom i takvom svijetu sva će naša nada biti ostvarena. I to na eminentan način.


27.01.2009., utorak

Sjećamo se - Holokaust

Svake se godine datum 27. siječnja obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na holokaust. Tako je bilo i ove godine. U brojnim gradovima, napose u Europi, održavaju se komemoracije, skupovi i molitve u sjećanje na preko šest milijuna pripadnika Židovskog naroda koji sa stradali neposredno prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata samo zato jer je nekome palo na pamet kako ljude valja dijeliti po nekim kriterijima koje normalan čovjek ne može razumijeti.
Baština čovječanstva koju čuva Dan sjećanja na holokaust prevrijedna je da bi ju se tek tako zaobilazilo ili da se o njoj nešto ne bi reklo. Nama, ljudima XXI. stoljeća teško je uopće zamisliti da je u ne tako davnoj prošlosti „uljuđene“ Europe postojalo krvavo razdoblje u kojemu je vladala politika istrijebljenja Židova i svih rasa koje tadašnjoj političkoj naci-vrhušci nisu odgovarali iz nekog razloga vrijedećeg valjda samo njihovim umovima. U vrijeme u kojemu je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država afroamerikanac praktički je nezamislivo da je prije tek nešto više od pola stoljeća zaključeno razdoblje u kojemu je bilo opasno biti pripadnik „niže“ rase, jer je to značilo biti osuđen na kaznu nestajanja i potpunog istrijebljenja.
Biti čovjek nadasve znači prihvaćati svakog drugog čovjeka takvim kakav jest, uvažavati njegovo porijeklo, jezik, običaje, sve ono što ga čini čovjekom. Dobri Stvoritelj zato je i odredio ovaj divan zakon naše međusobne različitosti kako bismo jedni druge obogaćivali. Zapravo, svijet bi bez svih naših različitosti bio prilično dosadno i uniformirano mjesto čiji bi stanovnici brzo došli do zaključka da je Onaj koji je sve to stvorio prilično ograničen tip kojemu se ne vrijedi povjeriti. Ovako, u svem bogatstvu stvorenoga, napose u ljudskim različitostima, prepoznajemo trag dobrote Dobroga koji i sam sve stvori dobrim. Mi ljudi potrudili smo se pokvariti sve što bijaše dobrim stvoreno. Zato nam se dogodio i holokaust, (ne)djelo koje je plod našeg vječnog zabijanja glave u pijesak praveći se kako nismo svjesni što se to oko nas događa.
Pijetet i poštovanje prema žrtvama svakog totalitarizma ponajbolje ćemo ispoštovati ako u svojemu vremenu budemo svjesni neizmjerne vrijednosti svakog ljudskog života i budemo li, baš poput djeteta iz „Carevog novog ruha“, svijet promatrali srcem i mislili vlastitom glavom. Sve dok zaista ne budemo prihvaćali jedni druge pravog mira u svijetu neće biti, dok ne budemo ljubili svoje i poštivali druge svijet će i dalje ostati mjesto u kojemu se uvijek može dogoditi neki novi holokaust. Arhetipove o nekoj tobožnjoj krivnji i neprijateljstvu nekih drugih i drugačijih od nas samih valja nam izbaciti iz svoje glave, ideje o generalnoj krivnji i vječnoj potencijalnoj prijetnji, čak i zavjeri nekih fantomskih „njih“ protiv opet nekih „nas“ zauvijek ukloniti iz vlastite svijesti. To je zalog za budućnost, mjerilo naše ljudskosti i veliki dug koji nam je povijest ostavila u amanet da ga predamo generacijama koje dolaze kad nas više ne bude bilo.

25.01.2009., nedjelja

Idiotizam vs. rukomet

Dok sav normalan svijet izbor za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država mladog čovjeka afroameričkog porijekla, Baracka Huseina Obame, slavi kao znak nade za budućnost, u maloj pribalkanskoj zemljici Hrvatskoj skidaju se i pokušavaju spaliti državne zastave zemalja s kojima smo u prošlosti bili u ratnom sukobu.
Normalnom čovjeku nije jasno kakve veze ima sport s politikom koja je dovela do agresije na Hrvatsku prije gotovo dva desetljeća i što su skrivili srpski rukometni reprezentativci koji su u vrijeme Domovinskog rata bili djeca da su zaslužili da gradonačelnik Zadra Živko Kolega uklanja sve zastave sudionika Svjetskog rukometnog prvenstva sa zadarskog Narodnog trga samo kako tamo ne bi bila i ona srbijanska!? Ili da se u sred Zagreba skida srbijanska zastava u pokušaju da ju se spali!?
Dok izbor Baracka Obame za predsjednika SAD-a, bez obzira koliko (ne)uspješnu politiku vodio, zbog njegovih godina i porijekla simbolično znači poraz svih rasista, fašista, nacista, šovinista, zatucanih nacionalista, ksenofoba, homofoba, militarista, ultradesničara, fundamentalista, terorista, diktatora, tutora, nasilnika i svih njima srodnih nakaza, hrvatska inačica spomenutih sorti, koja je, boguhvala, pred nestajanjem (nadamo se zauvijek), ipak još uvijek daje pečat našem imageu u svijetu.
Možemo mi imati Ivana Balića, Lina Červara i sve te divne ljude, publiku koja diše kao jedno na svakoj utakmici, možemo imati tolike sportaše, umjetnike, znanstvenike i sve one anonimne male i poštene ljude, onu tihu hrvatsku većinu, ali, k vragu, uvijek se nađe poneki idiot ili dva iz neke od onih neljudskih skupina koje smo bili naveli kako bi bacili pod noge sav trud i sportaša i sveukupne javnosti koja ovih kriznih dana živi i hrani dušu na krilima briljantne rukometne igre koju nam priređuje i naša reprezentacija i svi ti dečki koji su se skupili iz cijelog svijeta igrati u Hrvatskoj.
Možda će netko reći da je riječ o ispadima manjine, ali pitanje je relativnosti ono koje odlučuje o konačnoj procjeni: jedna dlaka na ćelavoj glavi je malo, ali jedna dlaka u juhi je itekako puno. Osobito ako se u obzir uzme da je u toj manjini i jedan gradonačelnik, i to prvi čovjek Zadra, grada tritisućljetne povijesti i uljudbe. Ili da je u Zagrebu bila riječ o dvojici pijanih mladića! Da, ali to ne umanjuje činjenicu da se incident dogodio na središnjem zagrebačkom trgu. Koje li simbolike!
Možda će netko reći da je potez iz Zadra opravdan zbog osjetljivosti tamošnjih građana na ratna zbivanja od prije petnaestak godina. Dakako da smo ponosni na žrtvu koju je taj grad podnio u Domovinskom ratu, ali se ipak pitamo kakve veze imaju dečki iz Srbije koji su u Ćosićevu dvoranu došli igrati rukomet?! Uostalom, gostoljubivost bez zadrške i bez iznimke je tek istinska gostoljubivost. U suprotnom je riječ o licemjerju koje duboko ponizuje. Licemjera.
Dok svijet polako putuje naprijed i društvo se razvija u smjeru nadvladavanja i uvažavanja svih različitosti, kod nas je apsolutno sve, pa i sam sport, u službi nekave politike i ideologije. Ili se sa sportom bar pokušava tako nešto napraviti. Vrijeme idiotskih izjava tipa: „Kad narodi ne vode ratove, vode 'ratove' na nogometnom terenu!“ je iza nas. Zemljopisno gledano, Balkan je istočno od nas (barem nas tako uvjeravaju), ali balkanski način razmišljanja još je uvijek duboko ukorijenjen u razmišljanje manjne među nama koja nam svima daje pečat. Možda mi možemo s Balkana u Europsku Uniju, ali pitanje je može li Balkan iz nas, iz naše svijesti i podsvijesti?! Sve dok nam kreteni budu sjedili na gradonačelničkim stolicama, huligani će divljati po našim stadionima, ulicama, trgovima. Ta je računica jasna.

23.01.2009., petak

Nedosanjana pravda 2

Ni jedna velika civilizacija u povijesti nije propala zbog vanjskih čimbenika. Svaka se urušila zbog nutarnje truleži koja je korijen našla u srcu ljudi.
Nekom čudnom igrom sudbine ili tek pukom slučajnošću upravo u vrijeme kad su u Zagrebu na slobodu pušteni maloljetnici optuženi za ubojstvo Luke Ritza u lipnju prošle godine (koji su zločin priznali), na Županijskom sudu u Zadru počelo je suđenje Juri Pavešiću (23), mladiću koji je 08. srpnja 2007. na otoku Ižu, u zadarskom arhipelagu, skrivio prometnu nesreću vozeći kombi u kojemu su živote izgubili Lucija Antunac (20), Mikela Marijan (19) i Silvio Sutlović (23).
Podsjetimo se; tragedija se dogodila kad se, nakon noćnog izlaska, mlada četvorka vraćala u mjesto Veli Iž, u kombiju kojeg je vozio Pavešić. Nakon udarca u rub garaže uz cestu, kombi se survao u provaliju duboku nekoliko metara, gdje su živote izgubile tri spomenute mlade osobe. Bila je to nezapamćena tragedija koja je u crno zavila cijeli otok Iž.
Godinu i pol dana kasnije slučaj je počeo dobivati sudski epilog. Pavešić se brani tobožnjom amnezijom, premda priznaje moralnu odgovornost. Vješti odvjetnik svojeg branjenika prikazuje tek kao žrtvu nesretnog slučaja u kojem praktički nitko nije kriv, slučaja koji se mogao dogoditi bilo kome.
Premda nikog ne želimo osuđivati, nije li neljudski opravdavati mladića kojemu je tada bilo pune 23 godine i koji je vozio drugih troje mladih vjerojatno velikom brzinom, s obzirom na tri smrti koje su bile posljedica nesreće!? K tome, je li taj mladić pod utjecajem alkohola, konzumiranog na provodu, sjeo za volan neodgovorno uzevši time tri tuđa života u svoje ruke!? Svjedoci su netom nakon nesreće bili izjavili da je Pavešić tu večer bio "mrtav pijan"!
Jasno je da Pavešić ne može vratiti u život Luciju, Mikelu i Silvija i da su njihove smrti teret koji će nositi na duši i u mislima do kraja života, što je samo po sebi velika kazna, no; nije li društvo, odnosno pravosudni sustav taj koji ipak mora jedno tako neodgovorno ponašanje s krajnje tragičnim posljedicama sankcionirati jednostavno zato što zlo mora biti kažnjeno i počinitelj snositi posljedice svojeg ponašanja!? U suprotnom, svaki drugi ishod ovog slučaja ostao bi poput glasa vapijućeg u pustinji koji nitko nije čuo... Ili bi barem nastavio živjeti kao da ga nije čuo.
Odmazda protiv Pavešića, kao ni protiv maloljetnika koji su u Zagrebu brutalno i bez razloga ubili Luku Ritza, ne bi imala nikakvog smisla niti ju valja zazivati. No, s druge strane, opravdavanje neodgovorne vožnje ili zločina jednako bi tako zlo ostavila neimenovanim i neprokazanim, a krivce nekažnjenima. Takav bi scenarij pokazao kako je naše društvo potpuno potonulo u blato licemjerja, bezosjećajnosti i protekcionizma u kojemu mali čovjek uvijek izvuče deblji kraj, a u ovom slučaju debljeg kraja od smrti mladih ljudi teško da možemo zamisliti. Društvo koje bi takva zla opravdavalo pokazalo bi da je krajnje trulo i zaista bi njegov nestanak bio sudbina koja bi ga mogla zadesiti. S pravom. Potpunim.
Ni jedna velika civilizacija u povijesti nije propala zbog vanjskih čimbenika. Svaka se urušila zbog nutarnje truleži koja je korijen našla u srcu ljudi.


22.01.2009., četvrtak

Nedosanjana pravda

Udar na zdrav razum sustigao nas je po tko zna koji put ovih dana kada je objavljena vijest da su hladnokrvni i beskrupulozni ubojice maloljetnog zagrebačkog maturanta Luke Ritza pušteni na slobodu iz pritvora u kojemu su proveli tri mjeseca. Ovim (ne)djelom hrvatsko je pravosuđe još jednom pokazalo u kolikoj je mjeri korumpirano i nesposobno učiniti bilo što da bi se u našem društvu nazreo barem tračak tako dugo sanjane ali nikad dosanjane pravde.
U lipnju jesecu prošle godine skupina zagrebačkih maloljetnika bez povoda je na jednom autobusnom stajalištu u našoj metropoli napala i do smrti iscipelarila Luku Ritza. Mladić je od zadobivenih ozljeda preminuo nakon nekoliko dana. Na njegovom se mjestu, posvijestimo sebi, mogao naći bilo tko od nas, hrvatskih građana koji pokušavamo preživjeti u ovom društvu bezvlašća dostojnog Divljeg Zapada.
Policiji je trebalo nekoliko mjeseci, uz medijski pritisak, kako bi privela trojicu maloljetnika koji su priznali napad na Ritza. Medijska se prašina nakon toga slegnula i Luka Ritz je u sjećanju svih osim obitelji i prijatelja, kao i toliko toga u našem društvu, počeo tonuti u zaborav. Život je nastavio teći svojim tijekom življenja, preživljavanja i proživljavanja sve dok nas iz prikrajka naše stvarnosti nije zapljusnula vijest kako su ubojice Luke Ritza pušteni na slobodu, kako je protumačeno, do završetka procesa, koji još nije započeo.
Sva je prilika da će proces ubojicama Luke Ritza, ako do pravomoćne presude uopće i dođe, završiti poražavajuće za obitelj Ritz i sve nas koji čeznemo za društvom u kojem će zlo, kriminal i nasilje bilo koje vrste biti drastično kažnjeni. S obzirom na dosadašnju pravosudnu praksu u Hrvatskoj, Lukini će ubojice, budu li osuđeni, dobiti smiješno male kazne. Na taj će način ova tužna priča dobiti groteskni kraj, kao i toliki slučajevi nasilja do sada.
Podsjetimo se, ubojice u Hrvatskoj su od pravosudnog sustava uglavnom bili nagrađivani: za gaženje automobilom na pješačkom prijelazu – školovanje u inozemstvu, za ubojstvo rafalnom paljbom – pomilovanje i osiguravanje egzistencije u inozemstvu, za maltretiranje – tapšanje po ramenu i sl. Obitelj Ritz u slučaju suđenja ubojicama svojega sina teško da može očekivati bilo što više od koje godinice života u nekom od zavoda u kojem će svaki vikend biti slobodni, valjda za nova zlodjela.
Kad je o pravosuđu i nasilju već riječ, tragikomično je zvučalo i izgledalo nedavno skanjivanje novinara zbog nereda u zadarskoj dvorani na Višnjiku nakon dvoranskog nogometnog finala ili nakon napada na Zvijezdine košarkaše na splitskom aerodromu. Ekipa koja okolo terorizira sportaše i navijače, a Hrvatskom nogometnom savezu i klubovima priskrbljuje milijunske kazne, to čini jednostavno zato – jer može, jer smije, znajući da im se zbog toga neće dogoditi - baš ništa. Ako su, k tome, sportaši još bili tamnoputi ili Srbi, možda će ih se još potapšati po ramenu. Ipak, mi smo nebeska, arijevska rasa, daleko od prljavog Balkana. I od zdrave pameti.
Luka Ritz, počivaj u miru, u društvu anđela raduj se nebeskoj pravdi, kad ju na zemlji nisi postigao.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>