Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/arhangel

Marketing

Nada i utopija

Vjerojatno nema čovjeka koji se ne nada da će jednom doživjeti neko bolje sutra. Takva nada nam je, nekako, urođena i svatko od nas gaji neku svoju viziju osobne sreće i ispunjenog života, života ostvarenog do kraja, u punini. Mladi takve nade povezuju s uspjehom i ostvarenjem najrazličitijih maštarija, često onih donesenih iz djetinjstva. Ponekad su te nade vezane za sreću i dobro cijelog čovječanstva, posebno kod mladih sklonih sanjarenju i odanih velikim idealima. Starijima su takve vizije povezane sa skladom i uspjehom obitelji, sa zdravljem i dugim životom.
Kako se god uzme, takve nade su dio naše (pod)svijesti i neki se dio nas uvijek potajno nad da će se one, koliko se god nemogućima činile, ipak ostvariti, pa makar u nekoj dalekoj i imaginarnoj budućnosti. Zanimljivo je da takve nade uopće ne računaju s nizbježnom i drastičnom činjenicom naših života: s našom smrtnošću.
Takve nade po sebi nisu niša loše, one su dio našeg bića i često su jedini pokretač našeg djelovanja i kad se čini da je svaki objektivni razlog za optimizam i svaki daljnji trud odavno iščeznuo.
No, vrativiši se iz maštarije u našu surovu stvarnost, od osobne, obiteljske do one društvene i globalne, smjesta uočavamo kako je stvarnost drastično različita od sveg sadržaja koji nalazimo kao objekt naše nade. Loše zdravlje, razorene obitelji, uništeni međuljudski odnosi, razočaranja, krize, ratovi i sukobi sumorna su slika koja se svaki dan otvara pred našim očima tjerajući nas da se borimo protiv rezigniranosti i tražeći od nas da se oslonimo na neki čvrsti oslonac koji bi nas spriječio da propadnemo u ponor razočaranja i beznađa. Često taj oslonac pokušavamo naći u religiji.
Oni koji nisu vjernici pod stare dane postanu ironični i cinični, razočarani životom i svijetom. Žive i umiru kivni na život koji ih je razočarao.
Religija je, na prvi pogled, sustav koji čovjeku pruža utjehu i u njemu budi nadu u ostvarenje svega čemu se nada uz Božju pomoć. Često je ta nada usmjerena ostvarenju u onostranome, na Drugom svijetu. Zbog toga je Marx religiju i nazvao „opijumom naroda“, zbog čega je pod komunizmom stardao enorman broj religioznih ljudi, na poseban način religijskih vođa, svećenika, monaha, duhovnih učitelja, vjeri vjernih pojedinaca, obitelji i grupa.
Čovjek je religiozno biće i to je obilježje svakog iz roda Adamova, makar se netko javno deklarirao ateistom ipak u dubini svoje svijesti krije želju i nadu za Bićem dovoljno moćnim da ga zaštiti i podupre, ako ne onda barem da mu nekako omogući nastavak egzistencije nakon smrti.
U toj potrazi za osloncem koji bi naše najdublje nade učinio ostvarivima religija je plodno tlo. Ipak, većina ljudi vjeri pristupa u smislu trgovačkog odnosa koji se svodi na geslo: dajem Ti – da mi daš! To je oznaka prirodne religioznosti u kojoj od Boga/božanstva za molitve i žrtve tražimo protuuslugu; hodočašće za zdravlje, podizanje hrama za mir, milostinju za sreću i blagoslov, misu za uspjeh u poslu, paljenje svijeće za uspješno polaganje ispita i sl. U teškim životnim situacijama spremni smo za radikalne poteze kako bismo na naki način „umilostivili“ Boga/božanstva ne bi li nam omogućili ono što tražimo, spremni smo na isposničke postove, graditeljske zahvate hramova i crkava, hodočašća od svetišta do svetišta, nošenje amblema i znakovlja u mjeri i na način gdje naša religioznost dobiva groteskne oblike (poput nošenja po metar dugačkih raspela!), traženje blagoslova kod gurua, karizmatika, hodža, gatara i šamana. Doslovno smo spremni učiniti sve ne bi li nam se Nebo smilovalo. Takav način reagiranja nam se prirođen. No, moramo li ostati na tome?!
Kršćani, zapravo, ne vjeruju u neku sutrašnjicu u kojoj bi svijet bio idealno mjesto i u kojemu bi se ostvarile sve ljudske nade. Takvo razmišljanje i vjerovanje bilo bi utopija. Čovjek će uvijek ostati krhko biće podložno grijehu, biće sklono zlu i propadanju. S obzirom na to, idealno vrijeme i svijet nikad neće doći; uvijek će u nama živjeti neprihvaćanje drugih, nepovjerenje, egoizam, otuđenje i neprijateljstvo, sukob i netrpeljivost.
Svijet se ne mora ni po kojem zakonu razvijati prema boljitku, povijest čovječanstva se zapravo sastoji od neprestanih uspona i padova. Nemamo nikave garancije da će nam sutrašnjica biti bolja. Dok bude svijeta i čovjeka, za očekivati je neprestano prisustvo bolesti, sukoba i ratova. Jer je svijet jednostavno takav i mi ljudi smo takvi. Nepromjenjivi. To je razlog zašto naša nadanja nikad neće biti ostvarena, barem ne u obliku u kojemu očekujemo da bi trebala biti. Barem ne na ovom svijetu.
Zato kršćani ne očekuju neki bolji svijet sutrašnjice. Oni čekaju Isusa Krista koji će donijeti radikalnu promjenu, ne tek izvanjsku preobrazbu. Kršćani očekuju Krista i njegova dolazak trebao bi biti kraj svih stvari i početak jednog novog svijeta, svijeta Božje prisutnosti. U tom i takvom svijetu sva će naša nada biti ostvarena. I to na eminentan način.



Post je objavljen 30.01.2009. u 22:14 sati.