Arhangel

09.07.2008., srijeda

Mikela

U plovidbi ovog brodovlja naših života postoje trenuci i događaji koji promijene smjer naše plovidbe. Nakon mirnih dana najednom se digne oluja koja zaprijeti naše živote baciti na hridine i učiniti kraj svemu čemu smo se nadali, za čime smo čeznuli, za što smo vjerovali da će se ostvariti.
To su časovi življenja u kojima bivamo izbačeni iz svoje svakodnevice i koji nas učine kadrima promatrati život i svijet drugom optikom. Nesumnjivo, riječ je o trenucima rađanja, ali i umiranja naših bližnjih. Kod takvih događaja ostajemo nijemi pred njihovom veličinom, pred tim misterijem života i smrti koji nas nadilaze i pred kojima smo poput djece što promatraju i otkrivaju svijet oko sebe, zadivljeni njegovom ljepotom i preplašeni zbog izloženosti tolikim mogućnostima.
Tražimo odgovore, pitamo i sebe, i druge i samo Nebo, prebiremo po svakom zakutku života nastojeći naći odgovor na pitanje – tko smo i kuda to idemo, gdje nas vodi ta nova ruta našega plova, taj novi smjer u koji nas je život gurnuo!? Očiju bolnih od čežnje upiremo pogled u daljinu, onkraj obzorja, onkraj vidljivog sluteći da se odgovor krije upravo tu, netom iza dosega pogleda tjelesnih očiju. Slutimo da do odgovora možemo doći promatrajući život i svijet jednim drugim pogledom, optikom srca.
Isto pitanje postavljao je i starozavjetni Job. Nakon što je provodio uzoran život, nije iskusio sreću kojoj i kakvoj se nadao. Premda je bio vjernik, njegova je optika života ostala ista i prije i nakon tragičnih događaja koji su izmijenili kurs njegovog života. Job se pita o onome o čemu se pitamo i mi danas - što je čovjek i koji je smisao njegovog života, koji je smisao patnje i zašto baš meni, o Gospode Bože!? Zašto baš meni!? Zar ti i ja, Job, nisam, Bože bio vjeran i ne zaslužujem li, po toj logici, nagradu utjelovljenu u sreći kakvu sam bio zamislio, u ostvarenju snova kojima sam se bio nadao!? I kako, onda, Gospode, plov mojeg i života moje obitelji ode smjerom za koji nisam ni slutio da bi mogao krenuti!?
Razmatrajući Jobova pitanja i promatrajući ih optikom vjere, naslućujemo odgovore koje će nam konačno dati sam Gospod Isus u evanđelju. «Što je čovjek da ga Ti toliko cijeniš, da je srcu Tvojem tako omilio...?» Uviđamo da u pitanju nije bio Bog i njegov odnos prema nama, nego da je problem bio čovjekov pogled na život, i to uski, ovozemaljski čovjekov pogled na život. Čovjek se postavio sucem nad samim Stvoriteljem, tražeći zadovoljštinu kao da je i samog Boga zadužio smatrajući sebe samog pravednim.
I u takvom stavu - i ne htijući – Job u svojem pitanju zapravo izriče veliku istinu koja je odgovor na naše pitanje – «Što je čovjek da ga Ti toliko cijeniš, da je srcu Tvojem tako omilio...?» Odgovor je: Bože, pa Ti..., Ti nas voliš! Ti mene voliš! Ti voliš moju obitelj, moje dijete, svakog čovjeka, čitav svijet!
Zašto sam Ti Bože, tako omilio!? Jer sam Tvoje dijete, tvoje ljubljeno dijete! I tu ljubav ničim ne zaslužujem. Taj je odgovor ona snaga koja naš pogled upravlja onkraj vidljivog u trenucima kad nas putanja života odvede plovom koji nismo ni u snu bili zamislili. Božja ljubav je ona slutnja, predmet one čežnje za kojim vapije naše srce u svakom trenutku, a osobito onda kad se naš život usljed nenadanih tragedija, potpuno izmijeni.
Mi smo djeca Božja! Upravo je to velika istina zbog koje Isus u evanđelju slavi Oca Nebeskoga, istina koju je Otac «objavio malenima!»
Istina da nas Bog ljubi i da je Njegova ljubav bezuvjetna temelj je nade koja je u nama, opravdanje je čežnje koja se čita u našim očima, čežnje da putanja na koju nas je životni plov doveo, premda bolna i teška, nije bez smisla, nije bez cilja. Ova nada nas tješi i predstavlja vjetar u jedra našeg života, ova nada krijepi našu vjeru i svaki dan nas nosi. Bez ove nade životi svih nas bili bi besmisleni. Ovako, slušamo riječi Nazaretskog Učitelja: «Dođite k meni, svi vi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!» (Mt 12,28) Kojeg li melema za rane naših duša! Koje li utjehe našim srcima i vjetra u jedra našeg života! To je istina koju je Bog objavio nama, svojim malenima.
Ipak, putanja našega broda života ima svoj smisao, mi brodimo putem Uskrslog Gospodina. «Naći ćete spokoj dušama svojim!» (Mt 12,29), obećanje je koje je siguran garant našega puta, na cilju kojeg nas čeka radost Lica Gospodinova. «Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca!» (Mt 12,29a), riječi su Isusove koje predstavljaju ulaznicu za radost pred Njegovim licem.
Zato neka vijeme koje je pred nama ne prođe a da jedni drugima ne kažemo «Volim te», «Oprosti», «Hvala», «Toliko mi puno značiš!». Toliko je lijepih trenutaka još pred nama. Odlučimo kako ćemo ih proživjeti, kako ćemo broditi tim morem života.

U SJEĆANJE NA MIKELU 2007. - 2008.


04.07.2008., petak

Strip

U vremenu u kojemu su računala tipa Comodor bili povlastica nekolicine, a njihove, za današnje prilike, primitivne igrice nedosanjani san većine nas, djece iz vremena pred Domovinski rat, ljetni su praznici bili vrijeme u kojemu su stripovi bili središnji cilj naše potrage za razbibrigom. Naravno, vrijeme za čitanje stripova bilo je rezervirano između vremena kupanja, gradnje logora pri obližnjem brdu ili igara koje su našoj ekipi svaki dan bile nepresušan izvor zabave i djetinje radosti. Pak, vrijeme iza ručka (popodnevne fjake/sieste) ili kasnovečernjeg povlačenja na počinak bilo je povlašteni trenutak za uživanje u avanturama omiljenih junaka tog čarobnog svijeta crno-bijelih sličica.
Bilo je to vrijeme u kojem je ljeto značilo zaborav nesimpatične nam škole i učiteljice (tada smo ih još uvijek zvali drugarice), bilo je to divnih dva i pol mjeseca svako ljeto u kojima su sve školske obveze bivale zaboravljene već dan ili dva nakon podjele školskih knjižica. Znali smo da tim danima nastupa vrijeme u kojemu smo na tih nekoliko mjeseci mogli posebno uživati u radostima i neopterećenom životu djetinjstva.
Posebno veselje bili su (i ostali) stripovi. Našoj dječjoj mašti bio je to poticaj za sanjarenje kojemu nije bilo kraja. Stripovi su bili glavno sredstvo trgovine, razmjene, uloga u igranju kartama, potkupljivanja, sklapanja ili raskidanja prijateljstva, savezništva ili neprijateljstva. Likovi poput Zagora, Velikog Bleka, Mister Noa, Kapetana Mikija, Dylan Doga, Texa Willera ili onih iz svijeta Alan Forda bili su naši djetinji suputnici. Vjerno su nas čekali za svakih praznika i uveseljavali nas svojim avanturama, uvodeći nas u svijet u kojemu smo i mi sami mogli «biti» sudionici utjelovljene bajke o Indijancima i kaubojima, rangerima, desperadosima, vračevima, čarobnjacima, vojnicima i konjanicima. Dakako, u stripovima je dobro uvijek pobjeđivalo i premda smo to unaprijed znali, nikad nismo odustajali od daljnjeg čitanja.
Uvijek smo bili u potrazi za novim epizodama i nastavcima, u traganju za brojem koji nam je nedostajao da upotpunimo priču koju smo započeli u prethodnom broju. Nije nam smetao nekvalitatan tisak i uvez, nije nam smetao loš prijevod s talijanskog na srpski (većina se stripova tada tiskala u Novom Sadu) jer smo ionako tekstove u nezaboravnim oblačićima unutar sličica stripa «čitali» jezikom kojim smo sami govorili - Hrvatskim.
Godine su prolazile. Došao je rat i stripova je nestalo iz naših kioska. Tada nam to i nije toliko smetalo jer smo već bili zašli u godine odrastanja. Ipak, u čovjeku ostaje neka čežnja da na neki način zadrži u sebi dio vlastitog djetinjstva.
Kad su se u Hrvatskoj 1994. ponovno pojavili stripovi u domaćem izdanju bio je to znak nastavka tradicije na kojoj su odrasle generacije. Ipak, bilo je to neko novo vrijeme u kojemu su računala i igrice postali središnja preokupacija djece i mlađih generacija. Njima je svijet stripa bio nešto strano, nezanimljivi sadržaj i forma koji se nije mogao nositi s tehnologijom koju je donio svijet kompjutorskih igrica.
Strip i tradicija čitanja ipak su preživjeli. Među nama starijima zbog djeteta u našim dušama, a među nekolicinom mlađih koji su u stripu današnjice otkrili onaj svijet mašte i pustolovine koji smo i mi svojevremeno bili otkrili. Naravno, mi odrasli danas strip gledamo ne samo kroz prizmu razbibrige, već vrijednu pažnju posvećujemo scenariju, crtežu, profilaciji likova, razradi teme, bogatstvu sadržaja i poruci priče. Spacijalizirane strip-knjižare i festivali stripa u Zagrebu i Makarskoj svjedoče o novom vrjednovanju stripa kao zasebne vrste umjetnosti. Hrvatski crtači poput Igora Kordeja probili su se na svjetskoj strip sceni u sam vrh protagonista suvremenog crteža. Uz talijanska izdanja, na našem su tržištu prisutna i franscuska i američka (Batman, Spiderman) što je obogatilo ponudu i povećalo kvalitetu stripa. Kolekcionari stripova otvorili su svoje web stranice i razvili komunikaciju na temu umjetnosti stripa. Sve to svjedoči da je strip ipak preživio u suvremenoj kulturi i da, premda više nije toliko rasprostranjen među čitalaštvom, ima vjernu publiku koja i dalje rado poseže za strip izdanjima.
Arhangel rado ističe da je jedan od tih i da u vlastitoj zbirci ima par tisuća naslova koji ga vežu s vlastitim djetinjstvom. I ako ga zbog toga netko bude smatrao djetetom, s ponosom zahvaljuje na takvom komplimentu jer je divno kad odrastao čovjek u sebi zadrži trag djetinje radosti, pa makar se ona očitovala u ljubavi prema jednoj tako običnoj stvari kao što je to strip.

03.07.2008., četvrtak

Molitva pravednika

"Sine moj ljubljeni, ti imaš srce istinskog pastira, premda ti je tijelo umorno od nagomilanog tereta kušnji. Dođi mi uvijek. Potraži u tišini moje srce. Ti si uvijek uključen u planove moje promisli. Gledaj, još malo, i ja ću te osnažiti da uzmogneš izvršiti zadatak koji ti je još preostao. Uzmi štap i drži ga čvrsto u ruci. Ne oklijevaj govoriti istinu, premda je mnogi neće razumjeti. Ne boj se, maleni moj, jer ja sam uvijek s tobom. Budi strpljiv, dijete moje. Ti si moj. Već je dosta učinjeno i mnogo toga nam se još sprema. Čuvaj dobro stado moje. Pouči moju djecu da me traže u najskrovitijem svetohraništu moje duše. Jedino neuništivo sklonište jest u srcu, gdje ja prebivam. Ondje ćeš me naći."
Premda je ljudsko srce najpokvarljivije od svega što je stvoreno, ipak je Bog isto to srce izabrao da u njemu prebiva. Čudesan je to misterij, nedokučiv našem poimanju. Pred njim ostajemo nijemi i zadivljeni.
Neka znaju da je prorok među vama! Naš poziv upisan je u naše srce i u našu dušu. Znak našeg Spasitelja utisnut je na našem čelu. Sva je moja nada u Tebi, Gospodine i velim Ti poput starozavjetnog Joba - «Što je čovjek, da je srcu Tvojem tako omilio!?» - i opet nalazim isti odgovor – Bog je ljubav! Dok živim i gledam ljubav Tvoju, želim Te slaviti, Tebi se moliti i Tebe zazivati. Tvoja ljubav obasjava sve putove moje i čudesno me vodi u vječnu svjetlost. «Što je čovjek, Gospodine, da ga se spominješ, što li čedo ljudsko da ga poznaješ!?» Odgovor na ovo pitanje sadržan je u misteriju Tvoje dobrote što nadilazi uske okvire našeg poimanja dobra. Moja hvala Tebi nije potrebna, ali po njoj ja bivam bliži Tebi shvaćajući kako je sve što jesam dar Tvoje ljubavi. Pred tom tajnom ostajem bez riječi...
Vjere, samo vjere imaj i jednog će dana Gospodin nagraditi tvoju odanost. Jednog dana Gospodin će sve postaviti na svoje mjesto.
Naša srca su poput kamena i samo patnja može od njih načiniti dovoljno veliku posudu da njome možemo zagrabiti radost.
U našem vremenu toliko vrijednih stvari iščezava i gubi se, no ne čuje se ni jedan krik prosvjeda, pa niti samo šapat koji bi nam rekao da je tu nekad davno postojalo nešto što je bilo od bitne važnosti.
Uza sve slabosti i stramputice nastoj ostati vjeran Bogu; On ostaje vjeran uvijek, milosrdan našim grijesima i krivnjama.
Moj Gospodine. Ti vidiš pravednost duše moje. Ti znaš da nikad ne činim ništa s ciljem da bilo koga povrijedim. To što drugi moje postupke pretvaraju u neprijateljstvo odraz je netrpeljivosti njihova srca. A ja Tebi, Gospode - Bože nad vojskama, povjeravam parnicu svoju, jer bijah kao janje odvedeno na klanje i ne slutih da protiv mene opake spletke snuju. Ti, Bože moj, uzvrati svima po milosti svojoj, ne po pravdi koji kroji čovjek, koji nije ništa drugo nego crv ovozemaljski što rastače. Ti, Gospode, korake moje ukrijepi, nauči me, Sveti, pravilima svojim. To je put mojeg hoda, itinerar života koji želi biti življen svakog trenutka u punini svojeg postojanja. Prepoznati Tebe u svakom pogledu, i onda kad pogled nudi prijezir, nerazumijevanje i osudu, cilj je koji, Tvojim Duhom, valja doseći. To je cijena Neba, Neba ovdje na zemlji. To je znak dolaska Kraljevstva. To je znak Tvoje prisutnosti među nama, pokvarljivom robom u tom beskraju svemira.

02.07.2008., srijeda

Neko novo sutra

U bazilici svetoga Pavla izvan zidina u Rimu svečano je otvorena Godina svetoga Pavla. Događaj se zbio u nedjelju 29. lipnja, na svetkovinu svetih apostolskih prvaka Petra i Pavla. Razlog posvećivanju upravo ove godine svetom Pavlu (29. lipnja 2008. – 29. lipnja 2009.) je dvije tisućita obljetnica njegovog rođenja (Tarz 8. – Rim 69. godine). S pravom možemo reći da je Savao iz Tarza (Pavao) bio čovjek koji je učinio najviše u prerastanju kršćanstva iz struje unutar judaizma u religiju koja je nadišla uske nacionalne i religiozne granice Izraela.
Otvaranje Godine svetog Pavla u Rimu proteklo je vrlo znakovito. Naime, u spomenutoj velebnoj starokršćanskoj bazilici svečanosti otvaranja Pavlove godine uz papu Benedikta XVI. nazočio je i ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej I.
U tom svečanom činu carigradskom su Patrijarhu, koji se na kršćanskom istoku smatra prvim među poglavarima pravoslavnih crkava, iskazane počasti kao i papi Benediktu. Oba su crkvena poglavara nakon svečane liturgije zajednički sišli u kriptu ispod središnjeg oltara u bazilici, gdje su se pomolili na grobu svetog apostola Pavla. Bio je to veliki znak i za Crkvu, kao i za svijet našega vremena. Ako se sjetimo da je prije dvije godine i sam papa Benedikt XVI posjetio carigradskog patrijarha Bartolomeja I. u njegovoj rezidenciji u Phanaru kod Istambula, uočavamo da je dijalog između Zapadne (katoličke) Istočne (pravoslavne) Crkve u usponu.
Dijalog između istočnih i zapadnih kršćana bio je prekinut gotovo tisuću godina, od velikog raskola 1054. godine do Drugog vatikanskog sabora 1962. - 1965. Razlozi raskola bili su, dakako, političke, a ne religijske naravi. Naravno, kako je raskol potrajao tako dugo, a traje i danas, određene različite nijanse u vjerskom tumačenju pojtedinih tema napuhavane su do razmjera u kojima su takva pitanja prije bivala tričarije nego li ozbiljni teološki problemi. Sjetimo li se, k tome, da je katolička Venecija u Četvrtom križarskom ratu 1204. namjesto oslobađanja Palestine od Arapa opljačkala Carigrad, dubina nepovjerenja između kršćanskog Istoka i Zapada postaje nam sve jasnija. Dodamo li tome zapadni kolonijalizam u XIX. i XX. stoljeću, rane kršćanskog razdora bivaju nam još jasnije.
Pitanje crkvenog raskola na poseban se način osjetilo na ovim našim stranama. Hrvatska je posljednja većinski katolička zemlja zapadnog svijeta. Ona se nalazi na raskrižju velikih civilizacija istoka i zapada. Taj specifični položaj donio joj je različite i bogate kulturne utjecaje, ali je jednako tako ovaj naš dio Europe uvijek bivao poprište sukoba i nerazumijevanja politika koje su katoličanstvo i pravoslavlje nerijetko koristile kao oruđe u promicanju vlastitih interesa. To je na poseban način bilo uočljivo na kršćanskom Istoku gdje je pitanje vjerske pripadnosti (pravoslavlje) uvijek usko bilo povezano s nacionalnom pripadnošću. Tako su vjera i Crkva nerijetko (ne u cjelini) bivale ujarmljene u kola politike.
Danas se čini da se na horizontu pojavljuje jedno novo vrijeme. Stasavaju mlade generacije odrasle na krilima interneta, rocka i pod plaštem globalizacije. I katoličanstvo i pravoslavlje pomalo uviđaju da su sekularizacija i globalizacija došle i na njihove pragove. Budućnost je neizvjesna i u glavama crkvenih poglavara Istoka i Zapada pomalo zrije svijest o potrebi međusobnog upoznavanja, zbližavanja i uvažavanja, uza sve razlike koje je povijest donijela. Pitanje vrhovne vlastimu Crkvi i njezinog provođenja vjerojatno će biti ostavljeno po strani sve dok ne sazrijeu uvjeti i za razgovor o toj teškoj temi.
Ono što je važno je međusobno obogaćivanje i izmjena iskustava kako bi svi kršćani stekli uvjerenje i svijest u pripadnosti istoj vjeri koja se na Istoku i Zapadu povijesnim razvojem manifestirala na različite načine. To je početak jednog dugotrajnog procesa koji ne bi smio ostati bez plodova, procesa koji mora teći sustavno i glave prignute u razumijevanju i traženju oprosta jedni od drugih.
Problema i nerazumijevanja će i dalje biti, posebno od strane tzv. čuvara nekakvog svojeg pravovjerja kojima je vlastiti komoditet, politikanstvo i uski interes iznad ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku; svakom bratu čovjeku.
Ipak, susreti pape Benedikta i patrijarha Bartolomeja, premda je još uvijek riječ o simboličkim činima zajedničke molitve i bogoštovlja, ulijevaju nadu da je nakon tisućljeća raskola i razdvajanja nastupilo novo vrijeme, vrijeme upoznavanja, uvažavanja i vrjednovanja, uza svu katarzu koja nas čeka i koju nam valja proći.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>