U bazilici svetoga Pavla izvan zidina u Rimu svečano je otvorena Godina svetoga Pavla. Događaj se zbio u nedjelju 29. lipnja, na svetkovinu svetih apostolskih prvaka Petra i Pavla. Razlog posvećivanju upravo ove godine svetom Pavlu (29. lipnja 2008. – 29. lipnja 2009.) je dvije tisućita obljetnica njegovog rođenja (Tarz 8. – Rim 69. godine). S pravom možemo reći da je Savao iz Tarza (Pavao) bio čovjek koji je učinio najviše u prerastanju kršćanstva iz struje unutar judaizma u religiju koja je nadišla uske nacionalne i religiozne granice Izraela.
Otvaranje Godine svetog Pavla u Rimu proteklo je vrlo znakovito. Naime, u spomenutoj velebnoj starokršćanskoj bazilici svečanosti otvaranja Pavlove godine uz papu Benedikta XVI. nazočio je i ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej I.
U tom svečanom činu carigradskom su Patrijarhu, koji se na kršćanskom istoku smatra prvim među poglavarima pravoslavnih crkava, iskazane počasti kao i papi Benediktu. Oba su crkvena poglavara nakon svečane liturgije zajednički sišli u kriptu ispod središnjeg oltara u bazilici, gdje su se pomolili na grobu svetog apostola Pavla. Bio je to veliki znak i za Crkvu, kao i za svijet našega vremena. Ako se sjetimo da je prije dvije godine i sam papa Benedikt XVI posjetio carigradskog patrijarha Bartolomeja I. u njegovoj rezidenciji u Phanaru kod Istambula, uočavamo da je dijalog između Zapadne (katoličke) Istočne (pravoslavne) Crkve u usponu.
Dijalog između istočnih i zapadnih kršćana bio je prekinut gotovo tisuću godina, od velikog raskola 1054. godine do Drugog vatikanskog sabora 1962. - 1965. Razlozi raskola bili su, dakako, političke, a ne religijske naravi. Naravno, kako je raskol potrajao tako dugo, a traje i danas, određene različite nijanse u vjerskom tumačenju pojtedinih tema napuhavane su do razmjera u kojima su takva pitanja prije bivala tričarije nego li ozbiljni teološki problemi. Sjetimo li se, k tome, da je katolička Venecija u Četvrtom križarskom ratu 1204. namjesto oslobađanja Palestine od Arapa opljačkala Carigrad, dubina nepovjerenja između kršćanskog Istoka i Zapada postaje nam sve jasnija. Dodamo li tome zapadni kolonijalizam u XIX. i XX. stoljeću, rane kršćanskog razdora bivaju nam još jasnije.
Pitanje crkvenog raskola na poseban se način osjetilo na ovim našim stranama. Hrvatska je posljednja većinski katolička zemlja zapadnog svijeta. Ona se nalazi na raskrižju velikih civilizacija istoka i zapada. Taj specifični položaj donio joj je različite i bogate kulturne utjecaje, ali je jednako tako ovaj naš dio Europe uvijek bivao poprište sukoba i nerazumijevanja politika koje su katoličanstvo i pravoslavlje nerijetko koristile kao oruđe u promicanju vlastitih interesa. To je na poseban način bilo uočljivo na kršćanskom Istoku gdje je pitanje vjerske pripadnosti (pravoslavlje) uvijek usko bilo povezano s nacionalnom pripadnošću. Tako su vjera i Crkva nerijetko (ne u cjelini) bivale ujarmljene u kola politike.
Danas se čini da se na horizontu pojavljuje jedno novo vrijeme. Stasavaju mlade generacije odrasle na krilima interneta, rocka i pod plaštem globalizacije. I katoličanstvo i pravoslavlje pomalo uviđaju da su sekularizacija i globalizacija došle i na njihove pragove. Budućnost je neizvjesna i u glavama crkvenih poglavara Istoka i Zapada pomalo zrije svijest o potrebi međusobnog upoznavanja, zbližavanja i uvažavanja, uza sve razlike koje je povijest donijela. Pitanje vrhovne vlastimu Crkvi i njezinog provođenja vjerojatno će biti ostavljeno po strani sve dok ne sazrijeu uvjeti i za razgovor o toj teškoj temi.
Ono što je važno je međusobno obogaćivanje i izmjena iskustava kako bi svi kršćani stekli uvjerenje i svijest u pripadnosti istoj vjeri koja se na Istoku i Zapadu povijesnim razvojem manifestirala na različite načine. To je početak jednog dugotrajnog procesa koji ne bi smio ostati bez plodova, procesa koji mora teći sustavno i glave prignute u razumijevanju i traženju oprosta jedni od drugih.
Problema i nerazumijevanja će i dalje biti, posebno od strane tzv. čuvara nekakvog svojeg pravovjerja kojima je vlastiti komoditet, politikanstvo i uski interes iznad ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku; svakom bratu čovjeku.
Ipak, susreti pape Benedikta i patrijarha Bartolomeja, premda je još uvijek riječ o simboličkim činima zajedničke molitve i bogoštovlja, ulijevaju nadu da je nakon tisućljeća raskola i razdvajanja nastupilo novo vrijeme, vrijeme upoznavanja, uvažavanja i vrjednovanja, uza svu katarzu koja nas čeka i koju nam valja proći.
Post je objavljen 02.07.2008. u 09:03 sati.