U plovidbi ovog brodovlja naših života postoje trenuci i događaji koji promijene smjer naše plovidbe. Nakon mirnih dana najednom se digne oluja koja zaprijeti naše živote baciti na hridine i učiniti kraj svemu čemu smo se nadali, za čime smo čeznuli, za što smo vjerovali da će se ostvariti.
To su časovi življenja u kojima bivamo izbačeni iz svoje svakodnevice i koji nas učine kadrima promatrati život i svijet drugom optikom. Nesumnjivo, riječ je o trenucima rađanja, ali i umiranja naših bližnjih. Kod takvih događaja ostajemo nijemi pred njihovom veličinom, pred tim misterijem života i smrti koji nas nadilaze i pred kojima smo poput djece što promatraju i otkrivaju svijet oko sebe, zadivljeni njegovom ljepotom i preplašeni zbog izloženosti tolikim mogućnostima.
Tražimo odgovore, pitamo i sebe, i druge i samo Nebo, prebiremo po svakom zakutku života nastojeći naći odgovor na pitanje – tko smo i kuda to idemo, gdje nas vodi ta nova ruta našega plova, taj novi smjer u koji nas je život gurnuo!? Očiju bolnih od čežnje upiremo pogled u daljinu, onkraj obzorja, onkraj vidljivog sluteći da se odgovor krije upravo tu, netom iza dosega pogleda tjelesnih očiju. Slutimo da do odgovora možemo doći promatrajući život i svijet jednim drugim pogledom, optikom srca.
Isto pitanje postavljao je i starozavjetni Job. Nakon što je provodio uzoran život, nije iskusio sreću kojoj i kakvoj se nadao. Premda je bio vjernik, njegova je optika života ostala ista i prije i nakon tragičnih događaja koji su izmijenili kurs njegovog života. Job se pita o onome o čemu se pitamo i mi danas - što je čovjek i koji je smisao njegovog života, koji je smisao patnje i zašto baš meni, o Gospode Bože!? Zašto baš meni!? Zar ti i ja, Job, nisam, Bože bio vjeran i ne zaslužujem li, po toj logici, nagradu utjelovljenu u sreći kakvu sam bio zamislio, u ostvarenju snova kojima sam se bio nadao!? I kako, onda, Gospode, plov mojeg i života moje obitelji ode smjerom za koji nisam ni slutio da bi mogao krenuti!?
Razmatrajući Jobova pitanja i promatrajući ih optikom vjere, naslućujemo odgovore koje će nam konačno dati sam Gospod Isus u evanđelju. «Što je čovjek da ga Ti toliko cijeniš, da je srcu Tvojem tako omilio...?» Uviđamo da u pitanju nije bio Bog i njegov odnos prema nama, nego da je problem bio čovjekov pogled na život, i to uski, ovozemaljski čovjekov pogled na život. Čovjek se postavio sucem nad samim Stvoriteljem, tražeći zadovoljštinu kao da je i samog Boga zadužio smatrajući sebe samog pravednim.
I u takvom stavu - i ne htijući – Job u svojem pitanju zapravo izriče veliku istinu koja je odgovor na naše pitanje – «Što je čovjek da ga Ti toliko cijeniš, da je srcu Tvojem tako omilio...?» Odgovor je: Bože, pa Ti..., Ti nas voliš! Ti mene voliš! Ti voliš moju obitelj, moje dijete, svakog čovjeka, čitav svijet!
Zašto sam Ti Bože, tako omilio!? Jer sam Tvoje dijete, tvoje ljubljeno dijete! I tu ljubav ničim ne zaslužujem. Taj je odgovor ona snaga koja naš pogled upravlja onkraj vidljivog u trenucima kad nas putanja života odvede plovom koji nismo ni u snu bili zamislili. Božja ljubav je ona slutnja, predmet one čežnje za kojim vapije naše srce u svakom trenutku, a osobito onda kad se naš život usljed nenadanih tragedija, potpuno izmijeni.
Mi smo djeca Božja! Upravo je to velika istina zbog koje Isus u evanđelju slavi Oca Nebeskoga, istina koju je Otac «objavio malenima!»
Istina da nas Bog ljubi i da je Njegova ljubav bezuvjetna temelj je nade koja je u nama, opravdanje je čežnje koja se čita u našim očima, čežnje da putanja na koju nas je životni plov doveo, premda bolna i teška, nije bez smisla, nije bez cilja. Ova nada nas tješi i predstavlja vjetar u jedra našeg života, ova nada krijepi našu vjeru i svaki dan nas nosi. Bez ove nade životi svih nas bili bi besmisleni. Ovako, slušamo riječi Nazaretskog Učitelja: «Dođite k meni, svi vi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!» (Mt 12,28) Kojeg li melema za rane naših duša! Koje li utjehe našim srcima i vjetra u jedra našeg života! To je istina koju je Bog objavio nama, svojim malenima.
Ipak, putanja našega broda života ima svoj smisao, mi brodimo putem Uskrslog Gospodina. «Naći ćete spokoj dušama svojim!» (Mt 12,29), obećanje je koje je siguran garant našega puta, na cilju kojeg nas čeka radost Lica Gospodinova. «Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca!» (Mt 12,29a), riječi su Isusove koje predstavljaju ulaznicu za radost pred Njegovim licem.
Zato neka vijeme koje je pred nama ne prođe a da jedni drugima ne kažemo «Volim te», «Oprosti», «Hvala», «Toliko mi puno značiš!». Toliko je lijepih trenutaka još pred nama. Odlučimo kako ćemo ih proživjeti, kako ćemo broditi tim morem života.
U SJEĆANJE NA MIKELU 2007. - 2008.
Post je objavljen 09.07.2008. u 10:46 sati.