U vremenu u kojemu su računala tipa Comodor bili povlastica nekolicine, a njihove, za današnje prilike, primitivne igrice nedosanjani san većine nas, djece iz vremena pred Domovinski rat, ljetni su praznici bili vrijeme u kojemu su stripovi bili središnji cilj naše potrage za razbibrigom. Naravno, vrijeme za čitanje stripova bilo je rezervirano između vremena kupanja, gradnje logora pri obližnjem brdu ili igara koje su našoj ekipi svaki dan bile nepresušan izvor zabave i djetinje radosti. Pak, vrijeme iza ručka (popodnevne fjake/sieste) ili kasnovečernjeg povlačenja na počinak bilo je povlašteni trenutak za uživanje u avanturama omiljenih junaka tog čarobnog svijeta crno-bijelih sličica.
Bilo je to vrijeme u kojem je ljeto značilo zaborav nesimpatične nam škole i učiteljice (tada smo ih još uvijek zvali drugarice), bilo je to divnih dva i pol mjeseca svako ljeto u kojima su sve školske obveze bivale zaboravljene već dan ili dva nakon podjele školskih knjižica. Znali smo da tim danima nastupa vrijeme u kojemu smo na tih nekoliko mjeseci mogli posebno uživati u radostima i neopterećenom životu djetinjstva.
Posebno veselje bili su (i ostali) stripovi. Našoj dječjoj mašti bio je to poticaj za sanjarenje kojemu nije bilo kraja. Stripovi su bili glavno sredstvo trgovine, razmjene, uloga u igranju kartama, potkupljivanja, sklapanja ili raskidanja prijateljstva, savezništva ili neprijateljstva. Likovi poput Zagora, Velikog Bleka, Mister Noa, Kapetana Mikija, Dylan Doga, Texa Willera ili onih iz svijeta Alan Forda bili su naši djetinji suputnici. Vjerno su nas čekali za svakih praznika i uveseljavali nas svojim avanturama, uvodeći nas u svijet u kojemu smo i mi sami mogli «biti» sudionici utjelovljene bajke o Indijancima i kaubojima, rangerima, desperadosima, vračevima, čarobnjacima, vojnicima i konjanicima. Dakako, u stripovima je dobro uvijek pobjeđivalo i premda smo to unaprijed znali, nikad nismo odustajali od daljnjeg čitanja.
Uvijek smo bili u potrazi za novim epizodama i nastavcima, u traganju za brojem koji nam je nedostajao da upotpunimo priču koju smo započeli u prethodnom broju. Nije nam smetao nekvalitatan tisak i uvez, nije nam smetao loš prijevod s talijanskog na srpski (većina se stripova tada tiskala u Novom Sadu) jer smo ionako tekstove u nezaboravnim oblačićima unutar sličica stripa «čitali» jezikom kojim smo sami govorili - Hrvatskim.
Godine su prolazile. Došao je rat i stripova je nestalo iz naših kioska. Tada nam to i nije toliko smetalo jer smo već bili zašli u godine odrastanja. Ipak, u čovjeku ostaje neka čežnja da na neki način zadrži u sebi dio vlastitog djetinjstva.
Kad su se u Hrvatskoj 1994. ponovno pojavili stripovi u domaćem izdanju bio je to znak nastavka tradicije na kojoj su odrasle generacije. Ipak, bilo je to neko novo vrijeme u kojemu su računala i igrice postali središnja preokupacija djece i mlađih generacija. Njima je svijet stripa bio nešto strano, nezanimljivi sadržaj i forma koji se nije mogao nositi s tehnologijom koju je donio svijet kompjutorskih igrica.
Strip i tradicija čitanja ipak su preživjeli. Među nama starijima zbog djeteta u našim dušama, a među nekolicinom mlađih koji su u stripu današnjice otkrili onaj svijet mašte i pustolovine koji smo i mi svojevremeno bili otkrili. Naravno, mi odrasli danas strip gledamo ne samo kroz prizmu razbibrige, već vrijednu pažnju posvećujemo scenariju, crtežu, profilaciji likova, razradi teme, bogatstvu sadržaja i poruci priče. Spacijalizirane strip-knjižare i festivali stripa u Zagrebu i Makarskoj svjedoče o novom vrjednovanju stripa kao zasebne vrste umjetnosti. Hrvatski crtači poput Igora Kordeja probili su se na svjetskoj strip sceni u sam vrh protagonista suvremenog crteža. Uz talijanska izdanja, na našem su tržištu prisutna i franscuska i američka (Batman, Spiderman) što je obogatilo ponudu i povećalo kvalitetu stripa. Kolekcionari stripova otvorili su svoje web stranice i razvili komunikaciju na temu umjetnosti stripa. Sve to svjedoči da je strip ipak preživio u suvremenoj kulturi i da, premda više nije toliko rasprostranjen među čitalaštvom, ima vjernu publiku koja i dalje rado poseže za strip izdanjima.
Arhangel rado ističe da je jedan od tih i da u vlastitoj zbirci ima par tisuća naslova koji ga vežu s vlastitim djetinjstvom. I ako ga zbog toga netko bude smatrao djetetom, s ponosom zahvaljuje na takvom komplimentu jer je divno kad odrastao čovjek u sebi zadrži trag djetinje radosti, pa makar se ona očitovala u ljubavi prema jednoj tako običnoj stvari kao što je to strip.
Post je objavljen 04.07.2008. u 17:18 sati.