Arhangel
28.08.2005., nedjelja
Hodočašće 2
Na Marienfeldskom polju svitalo je jutro. Nebo je bilo prekriveno prozračnim oblacima, a zemlja vlažna od rose koja je prekrivala tlo. Jutro je središnje proslave Svjetskog dana mladih; ovdje, u Njemačkoj, nadomak Koelna i njegove grandiozne katedrale koja mami uzdahe čuđenja i iznenađenja tolikom ljepotom i veličanstvenošću kojima zrači.Nakon sinoćnjeg bdijenja, pjesme i veselja, nakon poluprospavane noći, i naš se tabor budio. Ljudi su se meškoljili u vrećama za spavanje i pokojem šatoru prekrivenom najlonom. Vidjelo se da si svi još umorni i sneni, ali atmosfera uokolo nije dozvoljavala ni najumornijima da nastave tanak, ali ipak okrepljujući san. Već je bilo svanulo kad smo se polako izvukli iz svojih improviziranih ležajeva, kad nas je zaprepastio nezaboravan prizor; nebrojeno mnoštvo ljudi okupilo se na Marienfeldu; činilo se da je jučerašnja slika mnoštva tek blaga sjena onoga što nam se jutros pružalo pred očima; mnoštvo naroda slilo se na ovo polje. Bilo je jasno da su predviđene parcele za hodočasnike bile premalene i da su organizatori ljude pustili da se smjeste na svim okolnim dostupnim livadama. Prizor je to bio koji će se svakom ondje prisutnom urezati u sjećanje. Bilo je to nešto veličanstveno, toliko grandiozno i dojmljivo da u riječi ni ne može stati. Na stotine ponosnih zastava veselo se lepršale na jutranjem povjetracu, iz mnoštva su se čuli najrazličitiji jezici. Ljudi se se ustajali, uređivali i molili. Na razglasu se uskoro začuo jutarnji pozdrav na desetak svjetskih jezika; «Ima nas više od milijun!», uzvik je koji je izmamio ogroman pljesak okupljenih, a iz zbora se zaorila jutarnja pjesma; jutarnji himan Bogu, dio jutarnje molitve iz časoslova; »Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda, hvalite i uzvisujte ga dovijeka!» U zraku je vladala svečana atmosfera iščekivanja. Nekolicina mladih na obližnjem polju pjeva jutarnje pohvale na hrvatskom jeziku, na gregorijansku melodiju; baš kao monasi. Divno. Kao i večer prije, nakon oskudnog hodočasničkog doručka, grabimo naše zastave i probijamo se naprijed, iza svećenika koji su se smjestili podno brijega sa baldahinom za liturgiju. Naše su zastave među prvima; ponosni smo. Tamo nalazimo neke dečke iz Splita; svuda naš svijet; he, he, neka nas! Na dvadesetak metara lijevo od nas uočavam uzvanike; među njima je u prvom redu njemački kancelar Gerhard Schroeder. Simpatičan čovjek, osobito od kada je odbio sudjelovati u Bushovom imperijalnom pohodu na Irak. Čudi me da su mjere osiguranja slabe, nitko nas nije prekontrolirao; nisu ni Nijemci što su nekad bili. Veliko zvono zvonjavom najavljuje početak Euharistije. Procesija biskupa se penje na brijeg do oltara; evo i pape Benedikta; okupljeni narodi oduševljeno kliču Petru naših dana, Papa blagoslivlja i radosno maše svima. Mi mašemo zastavama i sa mnoštvom kičemo:»Viva il Papa! Viva il Papa!» Pored nas su neki Španjolci, Meksikanci (koji se se stalno gurali i brbljali) i Nijemci. Tu je i neki momak sa Palestinskom zastavom. Malo dalje vidim zastave Poljske, Libanona, Austrije, Mađarske… Bog je okupio vjerne iz svih naroda; kao kvočka svoje piliće… Zbor pjeva misu na latinskom, ali na suvremenu melodiju; jednako neobično, koliko i lijepo. U homiliji Papa poziva da snagu za život crpimo iz Euharistije. Narod mu plješće… Liturgija je bila svečana, ali jednostavna, bez prevelikog kiča. Svi su hodočasnici mogli pratiti službu iz vodiča koji su sadržavali tekstove sa notama. Vrlo praktično rješenje. Za one koji znaju čitati note. I koji imaju glazbenog sluha. Nakon pričesti se povlačimo do naše grupe, na kraju polja. Čekamo blagoslov, nakon kojega se povlačimo prema cesti. Iz nas je još milijun ljudi; biti će gužve. Svejedno; vrijedilo je trpjeti; ove nezaboravne dane; svjedočiti, biti, doživjeti. Probijamo se do autobusa koji nas prebacuju do livada sa busevima kojima smo doputovali. Rijeke ljudi slijevaju se okolnim cestama. A sada u svjedočenje življenjem. Životom. A to danas znači – progonstvo. Jer danas nije popularno truditi se životom biti kršćanin; istinski kršćanin. (nastavlja se) |
24.08.2005., srijeda
Hodočašće
Arhangel se vratio sa putovanja po premilom nam kontinentu nazvanom po mitskoj djevojci Europi, pa sa svojim dragim blog prijateljima odluči podijeliti neka iskustva…Marienfeld, polje smješteno oko pola sata vožnje od Koelna, bijaše zapanjujuć prizor svakom hodočasniku koji je pristupao nekim od prilaznih puteva. Kakav li je prizor tek bio onima koji su promatrali iz zepellina koji je kružio iznad tog prostora; livade koja se prostirala do u nedogled. Tamo bijaše mnoštvo; nebrojeno mnoštvo ljudi, svih naroda i rasa, jezika i kultura. Veličanstven prizor, neponovljiv. Bila je subota, predvečerje dana. Sunce je tonulo iza obzorja i navješćivalo noć koja se spuštala nad narode okupljene na XX Svjetskom danu mladih. Prilaznim putevima pristižu kolone ljudi; na čelu svake su zastave; država, pokrajina, vjerskih udruženja, liturgijski barjaci… Vjetar koji puše razvija svo to šarenilo boja na stijegovima koji ponosno vijore. Čuju se zvuci gitara, defova, bubnjeva, glasovi nebrojenih pjevaju… Vjetar miješa zvukove, koji se stapaju u jezik jednako lijep, koliko i neobičan. Na polju čitav jedan veliki grad ljudi; more svijeta; uglavnom mladih. Tu su šatori, konopci, vreće za spavanje, ruksaci, gitare, gajde, prolazi za prvu pomoć. Najviše fascinira mnoštvo pobodenih kolaca sa zastavama koje lepršaju. Mnoštvo zastava: Velike Britanije, Poljske, Hrvatske, Rusije, Italije, Francuske, Kenije, Turske, Brazila, Njemačke, Austrije, Južnoafričke Republike, Urugvaja, Hondurasa, Meksika, Japana… Mnoge zastave i ne prepoznajem. Ljudi sjede, pričaju, pjevaju, šetaju, raspremaju se, neki mole, neki idu do šatora s hranom i pićem… Kao da je jedna ogromna karavana stala na počinak. Sa strane nekoliko grupa mladih pjeva i pleše paraliturgijsko kolo. Vidim da su jedni od tih Hrvati, skupa s Talijanima. Lijepo je to vidjeti. Smještamo se na jednoj livadi, podaleko od središnjeg brijega na vrhu kojega je natkriti prostor za liturgiju. Podižemo svoj tabor i u sredinu stavljamo hrvatsku trobojnicu. Obuzima me neki ponos; osjećaj da smo barem ovdje nekako svi jednaki; svi narodi i rase. Nema političara da nas posvađaju i gurnu u bratoubilačke ratove. Saznajemo da su sva polja zauzeta i da je na večerašnje bdjenje na Marienfeld došlo daleko više od 200 000 ljudi, koliko je bilo predviđeno. Ima nas barem 700 000!!! Promatram veličanstven prizor, od kojeg zastaje dah. Tko li može, od nas smrtnika, okupiti ovo mnoštvo iz svih naroda!? Nije li ovo ništa drugo, nego djelo Svevišnjeg Oca! Pada mrak. Nekolicina nas uzima hrvatske zastave i ide prema središnjoj točki polja, na kojoj su se upalila svjetla. Probijamo se naprijed kroz gužvu, sve do ograde koja dijeli brežuljak od hodočasnika. Tu je policija i čuvari. Ogromno zvono najavljuje početak. Prolaze me trnci. Više nije važna ni bol u kralješnici niti natečene noge. Trenutak je veličanstven, koliko i dirljiv; u mraku 200 000 sretnika, koji su ih uspjeli dobiti, pale svijeće; nešto predivno…, što u riječi ne može stati. Na razglas najavljuju Velikog Hodočasnika; Benedikt XVI, Sluga Slugu Božjih, Rimski biskup i Nasljednik svetog Petra, Patrijarh Zapada i Veliki Prvosvećenik je s nama! Na te riječi iz mnoštva grla prolomi se snažan uzvik radosti i zaplješću ruke prisutnih. Dok zastave naroda vijore i ogromni zbor pjeva hvale Bogu, do sedesa ispod baldahna dolazi naš Papa. Nezaboravan prizor, koji traje nekoliko minuta. Svi su radosni, svi pjevaju na svojim jezicima. Prekrasna večernja liturgija sva bijaše usmjerena na Krista i Presvetu Bogorodicu. Praćena mješavinom klasičnih i suvremenih glazbenih ritmova, od europskih do crnačkih, procesija na vrh brijega donosi ikonu Bogorodice i postavlje je podno križa. Pristupaju joj predstavnici svih rasa u veselom i dostojanstvenom hodu. Na kraju se križu i ikoni nakloni i sam papa Benedikt. U homiliji koja je potom uslijedila papa govori o mladima i potrebi nove evangelizacije Europe i svijeta. Europa, koja je apostatirala od vjere, vraća se poganstvu; Benedikt XVI poziva mlade da posvjedoče u svojoj sredini radost kršćanskog življenja, postojanost zdravog kršćanskog nauka i predanost Kristu! I to ne u soljenju nekom drugom pameti i moraliziranju, već kroz življenje vrijednosti koje su nam predali apostoli. Na spomenute upute mladi oduševljeno kliču, usprkos upozorenju pape da mlade koji žele živjeti kršćanstvo u punini čeka progonstvo ovoga svijeta… Večernja liturgija završava svečanim blagoslovom s Kristom Uskrsnulim u posvećenom Kruhu koji daje Život, koji daje smisao životu, koji soli i čini vrijednim i ove naše dane. To je bio neponovljiv prizor na koji nitko ne može ostati ravnodušan. To je uspomena koja se nosi u srcu. Za sva vremena. (nastavlja se...) |
14.08.2005., nedjelja
PRIČA O MEI MING
Mei Ming. Ponoviti ću još jednom; Mei Ming. Ime je to koje vrijedi pamtiti. Cijeli život. Godine 1949. komunistička je revolucija, nakon japanske okupacije i dugog i katastrofalnog građanskog rata, stvorila NR Kinu, pod vodstvom Mao Zedonga, idologa marksizma na Dalekom istoku. U desetljećima koja su uslijedila kineski je narod postao žrtva okrutnih društvenih pokusa, kojima su kineski komunistički vlastodršci na leđima vlastitog naroda pokazivali svijetu kako je njihova stvar «pravedna» i «uspješna». Tako su Kinezi prisiljavani u vlastitim dvorištima graditi peći za taljenje čelika, ubijati vrapce koji jedu ljetinu, odijevati identične plave kute, imati identične frizure (nasilno ukidanje tradicionalne pletenice – perčina), sudjelovati u beskrajnim radnim akcijama i sl. Svi su ti suludi Maovi pokusi donijeli glad i odnijeli milijune života. Nakon propale gospodarske revolucije, uslijedila je "kulturna revolucija", tj. kulturocid; okupacija Tibeta, uništavanje tisućljetnih hramova, samostana, skulptura, slika, rukopisa, svega što bi narod podsijećalo na religiju i vlastitu tradiciju. Stvaranje novog, «besklasnog» društva u Kini je tako dovelo do nezapamćenog uništavanja svijesti naroda o sebi i vlastitoj biti, do uništavanja tekovina tisućljetne kulture. Najstravičnije je uslijedilo 1979. To je, praktički, bilo jučer; u Kini je donesen Zakon o jednom djetetu po obitelji! Taj Zakon je u toj zemlji još na snazi i Kinezima dozvoljava imati samo jedno dijete, kako bi se, kako rekoše, smanjio enorman porast kineske populacije, koja iznosi 1,2 milijarde ljudi! Naravno da se u ovom slučaju, kao i u svih zločinaca, prednost dala gospodarstvu (čitaj; zaradi!), a ne djeci. Pravedna rapodjela dobara i društvena pravda ustuknule su pred Zakonom o jednom djetetu. Katastrofalne posljedice Kina proživljava i danas;one za koje znamo; statističke. S druge strane, očima svijeta nije dano vidjeti enormne tragične posljedice spomenutog Zakona na pojedine ljudske sudbine… Jer ljudi su, ionako, samo potrošna roba, topovsko meso. U gomili gluposti koje nam donosi Oprah u svojoj znamenitoj talk – emisiji, nađe se, tu i tamo, štogod korisnog. Tako smo imali prilike vidjeti i tajno snimljene materijale iz kineskih sirotišta. Ti su materijali toliko zastrašujući, da normalan čovjek, gledajući ih, ne može ostati ravnodušan. Zna se da Kina, posebno u nekim područjima, provodi nasilnu sterilizaciju žena. Osim toga, zbog spomenutog Zakona u Kini je zadnjih dvadesetak godina katastrofalan porast napuštene djece; ženske. Zašto? Jer većina obitelji želi da to jedno dozvoljeno dijete bude muško, kako bi ostalo u obitelji, uzdržavalo je, dovelo ženu koja će raditi i rađati djecu, kako bi to muško dijete brinulo o roditeljima kad ostare i kako bi nastavilo obiteljski lozu. A kako je dobri Bog dao da se, uz mušku, rađaju i ženska dječica, mnoge obitelji su u problemu; što s njima! Nebrojene žene u Kini su pod pritiskom muževe obitelji da dijete koje će roditi bude muško! Za ime Isusovo; kao da je žena odgovorna za spol djeteta koje nosi!!! Još se jadna muči 9 mjeseci trudnoće, a ovi bi kreteni da dijete još bude i spola koje žele, tj. muško! A kad se dogodi «tragedija» pa se rodi curica, mnoge obitelji ih jednostavno napuštaju; ostavljaju ih u kartonskim kutijama u bolnicama, na tržnicama, na vratima ubožnica i sirotišta… Valjda se nadajući da će se za te jadničke netko pobrinuti i da će sljedeća trudnoća postići «pravi» cilj! Tako se dogodilo da je danas u Kini 17 milijuna više dječaka nego djevojčica! Nebrojen je broj djevojčica ubijen prije poroda (pobačen), ubijen poslije poroda, ili jenostavno; napušten. A napuštena dječica zapravo prođu najgore; kako to pokazuje spomenuti snimak. U pretrpanim kineskim sirotištima nema ni osnovnih uvjeta za normalan život, a kamo li za odgoj najmlađih; pa petero djece spava u jednom krevetiću na ekstremno visokim temperaturama, odgojiteljice-monstrumi vežu ih za krevetiće i kahlice i tako satima ostavljaju. Djeca su neuhranjena, poludivlja, sa ogromnim psihičkim traumama; jednostavno; nevoljena!!! Jedan od takvih djevojčica bila je i Mei Ming. Sada već preminula; sada kad se na Nebu raduje s anđelima, presretna u krilu Svevišnjega, neka se čuje njena priča… Mei Ming u prijevodu s kineskog znači Bezimena. Ostavljena je u kartonskoj kutiji nakon poroda. Par mjeseci svojega ovozemaljskog života mala Mei propatila je u sirotištu. Tu je ostavljena da umre; drugi put u tih malo dana njenog življenja. U to su sirotište potajno zavirile i tv kamere. Malu Mei, kao i bezbroj curica kojima imena nikada nećemo saznati, tete-monstrumi ostavile su bespomoćnu u SOBI ZA UMIRANJE. Jednostavno su je napustile; ostavile je da u jednom sobičku sirotišta umre od žeđi i gladi; sama. Zločinačka praksa u tom sirotištu je ostaviti dijete u sobi i ne ulaziti dok ne prođe dovoljno vremena da dijete umre. Kamere su je snimile četiri dana prije nego se preselila Gospodinu; mali kostur s malo tkiva jecao je glasom koji se izobličio od ispaćenosti; upale oči bile su tamne, gotovo neljudske. Ležala je među hrpom smeća u nekom kutu… Neopisivo. Bolno. Strašno. Taj prizor tako je bolan, nepoisivo bolan, do Neba strašan i tragičan. Taj jedva čujni jecaj male Mei bio je toliko duboko potresan…nepoisivo potresan… Umrla je četiri dana nakon snimanja. Nitko joj nije pomogao; odgojiteljice su je ostavile, čak su i snimatelji otišli prepustivši je sudbini… Eto, u takvom mi svijetu živimo. Mei Ming nije uzalud umrla sve dok bude onih koji će svijetu izreći njezin život i smrt. Dok se stanje u Kini, Sudanu, Somaliji, Bosni, Ruandi i svugdje gdje djeca pate – ne promijeni! Mei Ming, i sve djevojčice, napuštene i ostavljene u sobama za umiranje, uvijek ćete živjeti u srcima Hrabrih, Kćeri i Sinova Svjetla, nezaboravljene, voljene! Do susreta u Nebeskoj Domovini, pratite nas svojom dobrotom! |
13.08.2005., subota
Konzumenti
U vremenu u kojem živimo od nas se traži samo jedno; slijediti trendove. U svemu. U načinu života, razmišljanja, ophođenja s drugima, stavovima, odijevanju, ponašanju, ključnim životnim pitanjima… Postali smo, zapravo, bezlična masa koja u beskrajnim redovima čeka da u svakom svojemu danu bude konzument, bjesomučni potrošač trendovskih stvari koje nam se nude na tom tržištu misli, ideja, roba. Što smo, dakle, drugo, nego sredstvo koja služi da se putem njega zaradi. Enormno zaradi. Postali smo samo jedan broj, statistika u beskrajnom identičnom stadu ovaca koje slijepo slijede pastire trendova i zvon njihove medijske zvonjave, kako bi bezglavo potrčali za onim na što ih upućuju najnovije reklame, tako perfidno upakirane u svakodnevicu.Nije li to ništa drugo nego suvremeni način manipulacije, propaganda, jednostavno ispiranje mozgova koji se pretvaraju u strojeve za izvršavanje zapovijedi koja glasi; kupuj! Živeći u bezličnim danima ove svoje bezlične živote, nije nikakvo čudo da je u tom kontekstu najveća bolest zapadne civilizacije depresija! Dani čovjeka razvijenog zapada nisu ništa drugo nego spoj rada i zabave koja zatupljuje kako bi ga se pokušalo odmoriti od utrke za zaradom. A odmora tu i nema. Odmor nije buljenje u televizore nakon što se dođe s posla i naručivanje brze hrane jer se nema vremena za skuhati nešto pristojno. Nadomjestak za obitelj nije gomila pasa i mačaka u glomaznoj ali praznoj kući, koja je prazna jer se nema vremena za osnovati obitelj, jer se nema živaca za plač djece, jer se nema dovoljno novaca i za njihovo odgajanje pored skupih automobila koji se voze i koje treba održavati. O ne, nije to odmor, niti obitelj, to je tek varanje psihe opterećene životom koji je bljutav, koji nema soli da bude osoljen, da ima okus, da vrijedi. A najgore od svega su ideje. O da. Ali ideje koje nisu naše, koje nisu plod vlastitog stava, zdravog promišljanja i pomne analize. Ideje su to koje su nam kao strano tijelo usađene u svijesti pa nam kao paraziti kljuju po mozgovima, rođene i hranjene medijima koji su tu da nas pretvore u konzumente. Jer danas je opasnije nego ikada misliti svojom glavom, biti svoj. Opasno se izdvajati, promišljati, kontemplirati, analizirati, prosuđivati iz vlastite perspektive. Misliti svojom glavom znači izdvajati se, razlikovati se od jednoličnog stada. U konačnici to znači ne slušati medijsku zvonjavu nadripastira koji nas pretvoriše u puke konzumente, u sredstvo zarade koje upija sve, od lažne robe do lažnih vrijednosti, relativiziranog morala koji kaže kako je dobro/zlo ono što se mi dogovorimo da (ni)je dobro/zlo, zatvarajući oči pred istinski dobrim/zlim. Zato su kroz povijest, pa i danas, svi koji su mislili svojom glavom, loše završili – jer su mislili svojom glavom i prokazivali trulež u društvu; Isus iz Nazareta, Marthin Luther King, Mahatma Gandhi, Biko, Edith Stein… O da; cijena vlastite svijesti i savijesti, mišljenja vlastitom glavom redovito je odbačenost, progonstvo, smrt. Misliti svojom glavom uvjek je značilo plivati protiv struje, iskočiti iz vlaka koji te potom lako pregazi, biti označen čudakom i prezren. Ipak, nije li vrijednije živjeti jedan dan kao orao na slobodnom nebu, nego životariti cijeli život kao kanarinac i u najzlatnijem – kavezu! Pavao Apostol, genij misli i riječi, glede ovog pitanja nedvosmisleno kaže: «Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima, od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!» 2 Tim4, 3 - 5 |
10.08.2005., srijeda
1 GODINA ARHANGELOVOG BLOGA
Upravo danom objavljivanja ovog posta navršila se puna godina dana od otvaranja Arhangelovog bloga; 10. kolovoza 2004. – 10. kolovoza 2005. Što reći prigodom ove male obljetnice!?U više od sto postova u ovu godinu dana razglabalo se o svemu i svačemu, više ili manje (ne)uspješno. Nisamo savršeni ljudi, dapače, pa se ta naša nesavršenost itekako ogleda i u stvarima kao što su blog postovi. Ali, usprkos manama, vrijedilo je; svakog slova, misli, rečenice, posta. Stoga u prvom redu hvala svima koji su imali dovoljno ludosti, hrabrosti i strpljenja čitati Arhangelova naklapanja, hvala do Neba svima koji su ostavljali svoje komentare, ma kakvi god oni bili, hvala svima koji su i hvalili i kritizirali, hvala i onima koji nisu komentirali, hvala i onima koji su stranicu zatvorili čim su je i pogledali i nikad kasnije nisu se svratili na nju. Neka dobri Gospod svojom milošću nagradi sve Vas, dragi blog prijatelji, koji ste imali ljubavi i dovoljno jake živce sa Arhangelom proživljavati sve one stvarnosti o kojima smo pisali tijekom prohujale godine; Bog Premilosrdni nagradio Vašu ljubav! Činiti iz uvjerenja! Iz dubokog uvjerenja! To bi mogla biti misao vodilja ovih postova. Zatim iskustva i zaključke prenositi na ove blog stranice. To je cilj ovih tekstova, kako ga Arhangel vidi. Možda će se ovo činiti nekom previše samodopadno ili presamouvjereno; svima prepuštamo vlastiti sud; a ovo je Autorov; Istina iznad svega!!! Za vlastito uvjerenje, ako je zaista usidreno u dobru, vrijedno je sve učiniti, do kraja, do posljednjeg daha. Jedino ćemo tako, uz taj posljednji dah, osvrnuvši se na svoje dane, moći zadovoljno reći; vrijedilo je! Pozdrav svima do sljedećeg posta! |
07.08.2005., nedjelja
Kursk - sjećamo se
Mali ljudi na ovom tragičnom svijetu uvijek, ama baš uvijek, izvuku deblji kraj. Uvijek su ti mali, obični ljudi, topovsko meso, pokusni kunići, sredstvo za ostvarenje slave suludih ratnih generala, sredstvo suludih osvajačkih projekata još luđih političara izvitoperenog uma, masa koja je tu da bi hranila i financirala glavešine nezasitne u svojoj megalomaniji na svim poljima života.Stanovnici Hiroshime i Nagasakija u Japanu ovih dana oplakuju svoje mrtve, sjećajući se kako su bili žrtve američkih atomskih bombi, koje su bile bačene tek kako bi se vidio njihov učinak, jer ih Ameri nisu imali gdje i kada testirati. A Japan je bio pred kapitulacijom, pa bombe u tom slučaju nisu ni bile potrebne. Taj sotonski učinak bile su stotine tisuća ubijenih u jednom trenutku, i još deseci tisuća koji su danima, mjesecima i godinama umirali u agoniji koju im je ostavila američka bomba. Nekako smo brzo zaboravili Kursk. Već nam i na Beslan pada prašina zaborava. Smrt 118 mornara sa ruske nuklearne podmornice Kursk, koja je bila potonula prije punih pet godina, postala je drastična opomena moskovskim glavešinama da je stanje u ruskoj mornarici, kao i vojsci i državi općenito; katastrofalno. Svima su nam u živom sjećanju slike očajnih majki čiji su sinovi bili danima živi zarobljeni u toj podmornici-grobu na dnu Barentsova mora. Tamošnje je vojno i političko vodstvo bilo svjesno da te ljude ne može spasiti samo, jer ruska mornarica jednostavno nije imala potrebnu opremu. I usprkos tome su, po paklenom starom boljševičkom običaju, danima tajili nesreću, zatim pričali o sudaru sa izmišljenim fantomskim brodom, zatim uvjeravali svijet kako će problem riješiti sami. O da; i riješili su ga; tako da su pustili da 118 mladića danima umire bez zraka u podmornici na dnu mora. Tek tada se drug Putin udostojao dozvoliti pristup stranim mornaricama koje su, kako se pokazalo, vrlo brzo osigurale pristup u potonuli grob. Za posadu sa Kurska bilo je kasno. Prekasno. Njihove očajne obitelji pred tv kamerama ušutkivane su injekcijama za smirenje. Također po dobrom starom boljševičkom običaju. Pravo je čudo kako te do ludila dovedene majke nisu poslali u Sibir jer su se "drznule" uprijeti prstom i u samog Putina, označavajući ga kao ubojicu njihove djece. Što taj stari KGB-ovac zapravo i jest; ubojica hladnog pogleda. A što je tek sa tolikim podmornicama koje su potonule za vrijeme SSSR-a, čije su tragedije pomno skrivane od očiju javnosti!? Stoga je pravo čudo i veliki korak naprijed, mali za Putina, ali veliki za obitelji mornara sa podmornice tipa Batiskaf, što su ruski glavešine dozvolili intervenciju strane pomoći prije koji dan na 200 metara dubine zaglavljenoj podmornici, dugačkoj svega 13 metara, sa 7 članova posade. Taj se potez pokazao premudrim, jer su britanski i američki roboti u krajnji trenutak oslobodili zaglavljenu podmornicu i time njezinoj posadi spasili živote. Time su spašeni i životi i sreća niza obitelji zamalo stradalih mornara. Time se još jednom potvrdilo da su mornari sa Kurska jednostavno žrtvovani prije pet godina. Jer ih se moglo spasiti. A nije. A zašto? Jer bezosjećajni i beskompromisni duh krvoloka Staljina nije moguće istjerati iz načina Putinovog razmišljanja. To je ideja o Rusiji moćnoj dokle joj je vojna sila nedodirljiva! A to je mit; vojna sila te zemlje u kojoj sunce ne zalazi tek je blijeda slika nekadašnje moći, slika koju Putin želi zadržati. Dok mu podmornice tonu. Dok mu teroristi u Beslanu ubijaju najnevinije. Dok mu teroristi upadaju u kazališta. |
04.08.2005., četvrtak
Paraziti, štetočine i gamad ljudska
Mafijaška oligarhija, usko povezana s političkim krugovima, odavno se ugnijezdila u našem nogometnom svijetu. To je činjenica koja je nesumnjivo obilježila najveći dio nogometne povijesti ovih prostora u zadnjih petnaestak godina. Naravno, najvažnija sporedna stvar na svijetu nije bila imuna na razne malverzacije, političke utjecaje i aktivnosti koje nemaju ništa zajedničkog sa sportom ni u ranijim vremenima, ali i ptice na granama već pjevaju da je ono u što se hrvatski nogomet pretvorio u zadnje desetljeće i pol ništa drugo nego iskarikirana verzija Monthy Pytona, ali sa gorkim okusom! A ako zamislimo dobri stari Monty kakav je, i k tome kao takav dodatno (ako se za Pytonovce može reći da ih se dade još iskarikirati) iskarikiran, onda dobijemo jedan otužan jad – hrvatski nogomet i sve u vezi s njim. Međutim, za razliku od spomenutog nezaboravnog humorističkog serijala, nogometni svijet o kojem govorimo kod nas je tmurna i siva stvarnost.Najprije je dobri stari zagrebački Dinamo postao igračka vrha državne vlasti, u ne tako dalekoj prošlosti. To se odražavalo u niz elemenata vezanih uz taj (ne)sretni klub; počev od mijenjanja imena, do namiještanja državnog prvenstva. Bila je to blamaža ne samo tadašnje vlasti i nogometa, nego sporta na ovih prostorima, koji ima dugu i bogati povijest. Dinamo je pretvoren u stroj za zatomljivanje nečijih opsesija, stroj za bogaćenje i pranje novca ljudi sumnjive prošlosti i još sumnjivije sadašnjosti, ljudi koji su redom bili poltroni vladajuće/ih stranke/stranaka. U upravu toga kluba upali su ljudi koji su se devedesetih brzo obogatili na tko zna koji način, i koji su iz transfera igrača i prodaje utakmica izvukli Bog zna kolike milijune maraka/eura. A da je sve to uvelike povezano sa mafijaškim podzemljem, svjedoči i nedavna likvidacija Dinka Pokrovca, nogometnog menagera niza Dinamovih igrača. Tko se s vatrom igra... Dinamove sportske katastrofe u takvom ambijentu i vodstvu kluba previše je degutantno i spominjati. Jasno je kakva je kuća koju kurva vodi. Ljudi sličnih ambicija kao oni koji su Dinamo sveli na najniže grane na koje jedan klub može pasti sada su se dohvatili i splitskog Hajduka. Ne dođe li hitno do pravog čuda Božjeg, sva je prilika da će i Hajduk završiti u smeću u kojem se koprca i zagrebački otužni Dinamo. Klub kojim satrapski vlada Štimac i u koji je svoje pipke zavukao i Ćiro Blažević i ne može imati vedriju perspektivu. Ta što drugo očekivati od ljudi koji se bave politikanstvom, povlače po sudovima s dojučerašnjim prijateljima i poslovnim partnerima, fizički obračunavaju po hodnicima, koji su se kao dvorske lude ponašali u društvu preminulog Predsjednika, koji se kandidiraju na predsjedničkim izborima, koji imaju zabranu ulaska u neke europske zemlje zbog ogromnih dugova i nezakonitih radnji, koji su, jednostavno rečeno, hoštapleri i probisvijeti koji samo jure za klubovima u kojima su nanjušili nivac za isisati! I kada se još po madijima Ćiro hvali kako moli, molim vas, krunicu za pobjedu svojega kluba u utakmici koja je osuđena na fijasko, onda je to krajnji čin bijede, licemjerja i izrugivanja i sa svetinjama i sa zdravom pameti ove nacije!!! A poslije poraza Štimac priča kako je razmišljao da se objesi! Pa što nije - spasio bi nas!!! Ah, ne; takvi ljigavci previše vole sami sebe i svoj novac da bi si naudili. Hajduk je brod koji tone, Titanic koji juri prema santi leda pod kormilom kojim upravljaju Štimac i Ćiro! Naravno, takvi su si odavno osigurali čamac za spašavanje, prethodno pokupivši sve što je na tonućem brodu iole vrijedno. I takvi nam vode omiljene klubove. Pred našim očima nemilice ih pljačkaju. I izvrgavaju ruglu sportskog svijeta kad najavljuju sjajnu igru i rezultat, a zabiju nam po 3 gola u gostima, a čak 5 kod kuće! Nastavi li se ova nesretna priča o hrvatskom nogometu dosadašnjim načinom, sva je prilika da ni Dinama niti Hajduka u bliskoj budućnosti više neće ni biti. Ma koliko se mi zaklinjali kako žive vječno. A kad se iscrpi, tj. uništi hrvatski nogomet, mafijaška oligarhija svoje će pipke ispružiti prema drugim hrvatskim sportskim uspješnicama, kao što su rukomet ili vaterpolo. Koji su za sada sigurni, jer se u tim sportovima još uvijek ne obrće tako velika lova kao u nogometu. Zato su im i rezultati na svjetskom nivou. Za razliku od nogometne sramote. |